Srećko JurdanaNe zna se točno kakva će biti stvarna uloga Hrvatske u Vijeću sigurnosti UN-a, i hoće li se nju tamo nešto pitati za mišljenje, ali premijer Sanader od te uloge nesumnjivo ostvaruje određeni propagandni profit. Može se pretpostaviti da će uz njega opipljivo profitirati i pojedini pripadnici hrvatske diplomatske kaste kojima se naglo proširuje prostor za intelektualiziranje na svjetske teme i materijalizaciju inozemnih sinekura. Osim toga, ulazak u VS naciju ispunjava ponosom, što svakako nije za podcjenjivanje. Sve u svemu: nekadašnja Tuđmanova “regionalna sila” nezadrživo se pretvara u svjetsku velesilu, kojoj se ne vide dosezi pod uvjetom da popravi svoja tri helikoptera. Međunarodni monetarni fond - koji, doduše, gubi utjecaj - upravo je objavio da toj novoj velesili neposredno prijeti velika ekonomska kriza, potencijalno gora od južnoameričkih, i ulazak u VS možda je za nju prilika da se reprogramiraju neki dugovi.

Za razliku od Sanadera koji osvaja svijet, Milan Bandić osvaja samo Zagreb u kojem je zadnjih dana dobio i svoj trg. Ploča s natpisom Trg žrtava Milana Bandića - koju su pripadnici građanskih udruga pribili na zgradu na Cvjetnome trgu i pritom organizirali podrugljivi recital na račun Bandićevih “GUP-ova” - jasno pokazuje kakav je (realan zagrebački) politički status SDP-ovoga gradonačelnika i njegovoga holdinga. Nije dobro kad se ljudi s tobom sprdaju na ulicama. Slobodan Ljubičić, šef spomenutoga holdinga, statusno je promoviran u neku vrstu Bandićevoga glasnogovornika zaduženog za medijsko objašnjavanje gradskih afera od kojih se sam Bandić kao pojava pokušava distancirati. Za Ljubičića-Kikaša taj časni dodatni posao vjerojatno je atraktivan koliko i za vojnika premještaj iz logistike na frontu. Svoju karijeru zasnovao je na neprimjetnome djelovanju iz pozadine i materijalnome krčenju staza za Bandićev proboj, a danas se mora eksponirati, izmišljati fraze, braniti neobranjivo, povlačiti po medijima i riskirati da ga taj snažan vjetar slave među prvima otpuše s pozornice jednom kad cjelokupnome Bandićevom građevinsko-financijskome inžinjeringu dođe kraj.

Osim Ljubičića-Kikaša, Bandić je za glasnogovornicu nedavno angažirao i jednu anonimnu gospođu koja u njegovo ime za javnost još nije složila ni dvije rečenice, ali uspjela se zato preko novina odmah predstaviti kao neodoljiva bivša miss. U cijeloj fenomenologiji Bandićevih glasnogovornika promatrače posebno začuđuje podatak da se nigdje ne pojavljuje Nenad Ivanković-Vons, bivši Tuđmanov propagandist i plakatski lizač prsta umočenog u vrhnje kojeg je Ljubičić-Kikaš u Zagrebačkome holdingu zaposlio kao stručnjaka za medije. Preko afera povezanih s holdingom i interesa koji su pobudile u javnosti Ivankoviću se otvorila raskošna prilika da napokon zaradi svoju plaću, ali on je ne želi iskoristiti, nego umjesto njega u novinama, na televiziji i radiju mora nastupati njegov šef. To je šteta. Javna percepcija poduzetničkoga tandema Bandić-Ljubičić dobila bi preko Ivanković-Vonsove prezentacije nesvakidašnju irealnu dimenziju.

Sanader se zadnjih dana javno slika, smije i rukuje s Bandićem, a tajno protiv njega i njegovih ljudi provodi istrage. Zasad je nejasno što će od tih istraga biti, i ako će biti - kada će biti, ali one su u tijeku. Na planu istraga, Sanaderu je međutim netko - splitskim šatrovačkim rečeno - uoči izbora pokušao solidno nasapunati dasku privođenjem Željka Peratovića zbog odavanja državnih tajni. Razni demagozi, medijski bleferi, profesionalni igrači na prvu loptu i ljudi koji nemaju elementarnoga pojma o hrvatskim scenskim specifičnostima optužuju u tom kontekstu Sanaderove službe zbog maltretiranja novinara. Kakvih novinara? Spomenuti Peratović krajnje je minoran lik na javnoj sceni, koji ne zaslužuje nikakvu političku pažnju. Dok je djelovao kao novinar, pokušavao se - po uzoru na neke svoje kolege - razviti u špijunskoga skandal-mahera objavljujući poluinformacije i dezinformacije koje mu je servirao obavještajni milje. Pozicionirao se na novinarskoj listi raznih agenata i ogranaka tajnih službi koji su ga iskorištavali za prljave medijske poslove u raznim operacijama i međusobnim sukobljavanjima, ali bio je pritom kronično kontroverzan, proziran, slabo čitan i nesvrsishodan, tako da je jedva opravdavao svoje kodno ime.

Iz slijeda događaja vidljivo je da se u jednom trenutku od instrumentaliziranoga i nezanimljivoga novinara pretvorio u blogera, i svoj špijunski serijal počeo distribuirati preko interneta. Tko mu je sve te subverzije plaćao - ne zna se, ali u jednom trenutku nesumnjivo je prevršio mjeru i na vrat mu je zasjela policija. Kako rekosmo, digli su se u tom povodu borci za novinarska prava i počeli čak mahati tezama kako novinar ne smije biti podvrgnut sankcijama ako i objavljuje državne tajne, jer novinar je po njihovoj definiciji sankrosanktan lik. Mogli su - konzekventno provodeći tu besmislicu - svojedobno ustati i u obranu Domagoja Margetića koji je svoje internetske provokacije i objavljivanja serviranih kodificiranih dokumenata, zbog kojih je zaradio zatvor u Haagu, također nazivao novinarstvom. Između Margetića i Peratovića nema nikakve bitne razlike.

Čini se da je Peratovića policiji isporučila tajna služba, i da je ta policija na kraju - pod utjecajem medijskih napada - prilično izgubila živce. Završili su istragu, papire predali Državnom odvjetništvu i poručili sa začuđujućom otvorenošću da se interni obračuni u službama ubuduće ne vode preko njihovih leđa. Poruka je zapravo na mjestu. Policija je vjerojatno bačena na Peratovića kako bi se minornome provokatoru dala javna dimenzija i proizveo negativan efekt za Sanadera.