DUGO SKRIVANI IDENTITET Balenović radi kao ginekolog na Klinici za ženske bolesti i porode u Merkuru; dugo je skrivao da je on autor kontroverznih 'Metastaza' jer nije htio 'medijski se eksponirati niti da knjigu punu psovki i kriminala čitaju kolege s posla i punica'Mladi zagrebački liječnik Ivo Balenović prošle je godine javnost zainteresirao na zanimljiv način: iako ginekolog, pod pseudonimom Alen Bović objavio je roman “Metastaze” o zagrebačkom narkomanskom, alkoholičarskom i navijačkom miljeu koji je odmah uspoređen s Welshovim “Trainspottingom”, a mediji su oko njega istog časa stvorili famu. Zahvaljujući odličnim kritikama i velikom interesu javnosti, počelo se nagađati tko je autor: s obzirom na uvjerljive i precizne opise života na rubu društva, a i na to što knjiga počinje povratkom mladog Zagrepčanina kući iz komune u Španjolskoj, prve pretpostavke bile su da je roman napisao liječeni ovisnik. Neki su zaključili i da bi zbog pisanja zagrebačkim uličnim žargonom autori mogli biti već afirmirani književnici poput Borivoja Radakovića i Dalibora Šimprage, ali je na kraju u javnost dospjela priča da se zapravo radi o mladom, uspješnom liječniku kojem je to roman prvijenac i kojeg je teško povezati sa scenama iz knjige poput prljavih podruma u kojima se koriste rabljene šprice, tučnjave navijača, pljački kladionica ili brutalnog premlaćivanja vlastite djevojke jer je omela razuzdano opijanje kvartovskih divljaka. Plan mladoga ginekologa da ostane anoniman nije uspio, a knjiga je postigla velik uspjeh.

Prošle je godine bila jedan od najprodavanijih romana u Hrvatskoj, po njoj će redatelj Branko Schmidt uskoro početi snimati film, a prošlog je tjedna u zagrebačkom kazalištu Kerempuh počela igrati i istoimena predstava. Tarik Filipović, Hrvoje Kečkeš, Vilim Matula, Mario Mirković i Borko Perić tako su postali Mrtvi, Kizo, Krpa, Filip i Dejan sa zagrebačke Peščenice, besperspektivni narkomani, alkoholičari, PTSP-ovci, agresivni lokalpatrioti i ulični razbijači s kraja ‘90-ih koje je rat zadesio u njihovim 20-im godinama. Svaki od njih na svoj je način tragičan lik čija se svakodnevnica svodi na ispijanje piva u kvartovskoj birtiji, a na svakog od njih rat je utjecao na drukčiji način. Predstavu je režirao Boris Svrtan, zagrebački glumac i docent na Akademiji dramske umjetnosti. Njemu je Ivo Balenović “dao slobodne ruke”, jer mu se svidjelo kako je Svrtan dramatizirao prva dva poglavlja. Sviđa mu se i sama predstava te kaže da su likovi onakvi kakvima ih je zamišljao. O tome kako se odlučio napisati taj roman, 38-godišnji ginekolog odrastao u liječničkoj obitelji je rekao:

---

GLUMAČKI ANSAMBL predstave 'Metastaze', koja je počela igrati prošlog tjedna, s “Bio sam u Močvari krajem 2001. kad je izbila tučnjava jer su skinheadsi upali tijekom projekcije filma o makedonskom nogometašu Milku Đurovskom koji je igrao za Crvenu zvezdu i Partizan. Bio sam svjestan da nema smisla moralizirati kako nije u redu što se takve stvari događaju pa sam umjesto toga počeo pisati priču u prvom licu, iz perspektive jednog od takvih likova. Dalje su poglavlja ispadala jedno za drugim i 80 posto ih je istinitih. Priča o švercu heroina iz Bosne je stvarna priča jednog mog jako dobrog frenda. Pametan dečko, išli smo skupa u srednju školu i bili jako dobri prijatelji. Odrastao sam u blizini Kvatrića, a odlazili smo igrati košarku na igralište u Kušlanovoj gdje se skupljala svakakva ekipa. Tamo sam svašta čuo i vidio, a puno drukčije mi nije ni na radnome mjestu - u Kliničkoj bolnici Merkur u kojoj radim, na Klinici za ženske bolesti i porode, dolaze ljudi iz svih slojeva društva. U vrijeme kad sam počeo pisati otišao sam i prvi put na nogometnu utakmicu. Jedan od igrača Newcastlea bio je Afrikanac i cijeli stadion je svaki put kad bi ovaj došao do lopte urlao imitirajući majmuna. To je trajalo čitavu utakmicu, ne znam kako im nije dosadilo. Jednostavno sam imao potrebu reći nešto o takvim stvarima. Do tada nisam nikad ništa napisao, jedino pamtim da je u srednjoj školi moja profesorica iz hrvatskog cijeli sat posvetila jednoj mojoj školskoj zadaći, nakon čega ju je čitala i po ostalim razredima. Tema je bio Ionesco, totalni apsurd, a poslala ju je i jednoj glumici koja se također oduševila te rekla da bi se to trebalo još malo nadopisati i da bi onda ona od toga nešto napravila. No ja sam imao 16 godina i zanimala me samo lopta, čak ni cure.”

Nakon što su njegove priče poprimile formu romana, zanimalo ga je mišljenje nekoga iz struke.
“Želio sam znati vrijedi li to išta ili je to štivo za moju ekipu iz kvarta. Kontaktirao sam s nekoliko izdavačkih kuća, ali su mi svi rekli da su popunjeni idućih nekoliko godina. Tako sam odustao, dok nisam na TV-u vidio da se otvorila agencija za posredovanje između pisaca i izdavača ‘Kapa’ i poslao im rukopis. Javili su mi se već za nekoliko dana i rekli da procjenjuju kako će knjigu moći izdati, a već dva dana kasnije javili su mi da su našli izdavača. Milana Šarca, vlasnika i urednika zagrebačke izdavačke kuće Konzor, knjiga je oduševila i našli smo se na kavi. Počeo mi je pričati nekakve hvalospjeve, a meni je palo na pamet da se radi o skrivenoj kameri. Bio mi je potpuno sumnjiv. Kad je počeo čitati rukopis, bio je uvjeren da je autor Borivoje Radaković. Čitajući dalje ga je otpisao i posumnjao na Simu Mraovića - bio je uvjeren da roman nije pisao debitant.”

Za ideju da knjigu objavi pod pseudonimom kaže da je bila iskrena, a ne marketinški trik kako su to neki mediji pretpostavili. Iskreno se grozio medijskog eksponiranja, a na to se odlučio i zbog same knjige. Dok ju je pisao, shvatio je, priča, da je pri pomisli da iziđe pod njegovim imenom odmah “počeo s autocenzurom”. Anonimnost mu je omogućila slobodu pisanja, međutim priznaje da mu nije bilo potpuno svejedno kad je pomislio da knjigu punu psovki i kriminala čitaju kolege s posla ili njegova majka i punica.

NARKOMANI, navijači i alkoholičari: Tarik Filipović glumi Mrtvog, Gojko Perić je Dejan, Vili Matula je Krpa a Mario Mirković Filip “Iako pišem o svim bolestima društva, knjigu su odmah proglasili narkomanskom i pitao sam se što bi o meni mislili ljudi na poslu. Činilo mi se nezgodno i što pišem o korupciji u nekim branšama; jedan od likova u knjizi, na primjer, dolazi na razgovor za posao, bez love. Na što ga poslodavac gleda u čudu, uvrijedi se i veli: ‘Nemaš lovu? Pa nisam ti ja Caritas!’” Iz anonimnosti je odlučio izići nedavno, iako je bio uvjeren da do toga neće doći. U jednom od intervjua je pod pseudonimom čak izjavio da neće nastaviti pisati ako se otkrije tko je. Međutim, u jednom momentu je shvatio da svoj identitet neće još dugo moći skrivati.

“Postalo mi je prenaporno, stvorio mi se prevelik psihički pritisak. Novinari su doznali da sam liječnik i postalo je pitanje trenutka kad će me otkriti. Tada sam bio nominiran za Kiklopa, pri čemu je moj izdavač morao poslati moje podatke kako bi dokazao da sam zaista debitant jer sam kandidiran u toj kategoriji. Nakon toga mi je bilo jasno da je gotovo i odlučio sam to izdržati. Poslije nominacija sam rekao i roditeljima, a to su već znali moji frendovi, brat Nino koji je stomatolog kao i tata, sestra Mateja koja je ortodontica i, naravno, supruga Janja, povjesničarka umjetnosti koja radi u Restauratorskom zavodu. Mami sam samo rekao da pročita, a Nino je rekao tati koji ju je odmah otišao kupiti. Umirao je od smijeha dok je čitao. Mami je bilo malo previše psovki, a sestra mi je rekla da je drugi put dok ju je čitala shvatila da je to zapravo tužna priča. Punici je bila malo šokantna, ali također dobra.”

Otkrivanje identiteta mu, priča, nije bilo ugodno, a pogotovo nije volio davati intervjue i fotografirati se za novine - do te mjere da je uoči prvog intervjua cijeli dan bio nervozan “kao prije ispita”. Dosad se na to već djelomično naviknuo, te ipak planira nastaviti pisati. Kako stvari trenutačno stoje, idući će njegov roman biti “o autentičnom liječničkom miljeu”.
“Želio bih prikazati drugu stranu liječničke profesije, onu koju pacijenti ne vide”, rekao je Ivo Balenović.