PREMA ZAMISLI arhitekta Branka Kincla dograđeni maksimirski stadion imao bi kapacitet od 50.000 posjetitelja i bio bi natkrivenPremda se činilo da je otvaranjem obvezujućih ponuda za obnovu i dovršetak maksimirskog stadiona konačno privedena kraju dugogodišnja saga o velikom sportskom objektu, u koji je dosad već uloženo više stotina milijuna kuna, prijedlog Jure Radića i Instituta građevinarstva Hrvatske o izgradnji potpuno novog stadiona na alternativnoj lokaciji izazvao je velike podjele u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu.

Takva situacija odražava se i na članove povjerenstva za odabir najpovoljnijeg ponuđača za obnovu maksimirskog stadiona: na jednoj strani su oni koji se zalažu da se natječaj provede do kraja te da se između tri ponuđača - Alpine Bau, Max Bögl-Tehnobeton i konzorcija okupljenog oko IGH-a - odabere najpovoljniji te da se već u proljeće 2008. započne s izgradnjom zamjenskog stadiona na zagrebačkoj Kajzerici kako bi se tijekom 2009. moglo započeti s dugoočekivanom i najavljivanom rekonstrukcijom maksimirskog stadiona. Iznenađenje u Poglavarstvu je činjenica da se jedan dio članova povjerenstva ipak priklonio ideji IGH-a, koji je Gradu Zagrebu ponudio alternativno rješenje: izgradnju potpuno novog stadiona na jednoj od četiri moguće lokacije. Radićevom idejom nestala bi potreba da se gradi dodatni stadion na zagrebačkoj Kajzerici, koji je u prvotnim zamislima trebao služiti kao pomoćni stadion za Dinamo dok se stadion u Maksimiru bude obnavljao.

Prema Nacionalovim izvorima bliskim povjerenstvu za odlučivanje o najpovoljnijem ponuđaču, neki članovi tog tijela skloni su Radićevu alternativnom planu suprotno željama gradonačelnika Bandića. Štoviše, posljednjih su dana napravili detaljnu razradu plana, navodeći čak četiri moguće lokacije: prva je ona u zagrebačkom naselju Lanište, na jugozapadnom ulazu u Zagreb u blizini početka autoceste prema Rijeci i Splitu. Ondje se već gradi velika rukometna Arena Zagreb, a prema najavama, u njezinoj neposrednoj blizini bit će izgrađen i najveći trgovački centar u Hrvatskoj. Iz tog razloga ondje bi bila idealna lokacija i za mogući novi gradski stadion, no jedini je problem što bi ondje zemljište tek trebalo kupiti. Druga lokacija je ona na zagrebačkoj Kajzerici, gdje se po planovima treba sagraditi pomoćni stadion. To je lokacija na kojoj se trenutno nalazi igralište NK Lokomotiva. Mana te lokacije je ograničenost prostora, odnosno kad bi došlo do odluke o izgradnji sasvim novog velikog stadiona, trebalo bi jedan veliki dio zapadnog dijela Velesajma pripojiti novom projektu.

POKRAJ VELESAJMA sagradio bi se pomoćni stadion na kojem bi Dinamo trenirao i igrao sve do završetka obnove stadiona u MaksimiruTreća lokacija, koja ima najmanje šanse za prolazak je ideja da se novi stadion sagradi na mjestu sadašnjeg Hipodroma, što bi zadovoljilo prostorne potrebe projekta, ali bi se zbog toga Hipodrom morao preseliti na neku alternativnu lokaciju, o čemu se dosad nije ozbiljnije razmišljalo. Četvrta lokacija je ujedno i najmanje poznata javnosti, a to je teren kod zagrebačke obilaznice na području kod Velike Gorice na jugoistoku Zagreba. Ondje ima dovoljno prostora za izgradnju stadiona, no predviđa se da bi se za komunalnu infrastrukturu i rješenje javnog prijevoza ondje trebalo izdvojiti još minimalno 350 milijuna kuna. Tako trenutno u zagrebačkom poglavarstvu traje vrlo napeta atmosfera: dok zagovornici prve ideje kao svoj glavni argument navode poštivanje unaprijed definiranih pravila, odnosno provođenje natječaja do kraja, zagovornici druge ideje zalažu se da se pitanje velikog gradskog stadiona, ako se već mora rješavati na razini Grada, riješi na način da bude što jeftiniji za građane Zagreba. A to je, dakako, izgradnja alternativnog stadiona. U korist druge skupine ide i činjenica da se posljednjih dana u hrvatskoj javnosti mnogi opiru ideji da se za projekt, od kojeg će koristi imati tek uska skupina sportskih elitista, izdvoji pet milijardi kuna koje bi građani Zagreba u visokim mjesečnim obrocima otplaćivali sljedećih 30 godina. Da je podjela među članovima povjerenstva ozbiljna i duboka svjedoče i Nacionalovi izvori koji ističu da posljednjih nekoliko dana čelni ljudi povjerenstva izbjegavaju sazivanje sjednice tog tijela, jer se boje da bi se na dnevnom redu mogla naći žestoka prepirka oko alternativne ideje Jure Radića. Ipak, prema posljednjim saznanjima, sljedeća sjednica trebala bi se održati u srijedu 31. listopada, a vjerojatno će biti zatvorena za javnost.

Otkako je sredinom devedesetih po nalogu Franje Tuđmana pokrenuta dogradnja maksimirskog stadiona, u taj je projekt uloženo petstotinjak milijuna kuna. Postavljena su sjedala na južnoj i istočnoj tribini 1997. godine, srušen je stari “Sjever” i podignuta nova tribina 1998. godine te obnovljen “Zapad” 1999. godine, što se sve smatra tek kozmetičkim promjenama. Tuđmanovom smrću zaustavljeni su svi radovi. Obnova stadiona je zbog nedostatka novca nekoliko godina čekala na novu inicijativu do koje je došlo tek 2004. godine, kad je gradonačelnik Milan Bandić građanima Zagreba javno rekao da mu “mogu pljunuti u lice ako stadion ne bude dovršen 2006. godine”. Ipak, ozbiljnija razrada te ideje započela je tek u siječnju 2006. godine, kad je obznanjeno da njemačka tvrtka Alpine Project Finance and Consulting GmbH izrađuje projektnu studiju dovršetka maksimirskog stadiona. Pola godine kasnije, krajem srpnja 2006., u Gradskom poglavarstvu predstavljen je cjelokupni projekt, a arhitekt Branko Kincl najavio je rekonstrukciju 195.000 metara četvornih površine, šest etaža, natkrivenost cijelog terena te budući kapacitet od preko 50.000 gledatelja.

MILAN BANDIĆ, zagrebački gradonačelnik, posljednjih dana ima probleme zbog različitih razmišljanja povjerenstva za stadionPremda se činilo da je zagrebačka gradska vlast već sklopila dogovor s njemačkom tvrtkom Alpine, ubrzo se došlo do zaključka da je za projekt dovršetka stadiona, proveden po modelu javno-privatnog partnerstva, potreban međunarodni javni natječaj. Tako je početkom listopada 2006. godine u Narodnim novinama i Financial Timesu objavljen oglas kojim je Grad Zagreb tražio da zainteresirane tvrtke predaju svoje ponude. Javilo se čak sedam tvrtki: njemački Alpine, austrijski Porr sa sjedištem u Beču, hrvatska podružnica Porra, austrijsko-njemački koncern Strabag, Max Bögl-Tehnobeton, zagrebačka Tehnika te domaći konzorcij okupljen oko IGH. Krajem prosinca prošle godine zagrebačko poglavarstvo objavilo je da će se u utrci za dobivanje posla u konačnici pojaviti samo tri tvrtke: Strabag, Max Bögl-Tehnobeton te koncern Alpine. Bandićeva zamjenica Ljiljana Kuhta-Jeličić tada je objašnjavala da preostali potencijalni kandidati nisu predali potpune ni dovoljno kvalitetne ponude.

Već tada došlo je do političko-interesnih pritisaka koje je predvodio IGH. Kako ističu Nacionalovi izvori, preko ministrice Marine Matulović-Dropulić, koju se sumnjići za sukob interesa jer je vlasnica 1497 dionica IGH-a vrijednih oko 18 milijuna kuna, predsjednik uprave IGH Jure Radić lobirao je da se iz vrha hrvatske vlasti izvrši pritisak na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i njegove suradnike koji su članovi povjerenstva za odlučivanje o dovršetku maksimirskog stadiona. Zahtjev je bio da se IGH vrati u nadmetanje za stadion. Radić i njegovi suradnici tada su svojim stranačkim kolegama iz HDZ-a problematiku predstavili na “domoljubni” način, navodeći da je nepravedno da su iz postupka odabira najpovoljnijeg ponuđača izbačeni hrvatski kandidati, a da su preostali samo stranci. Slične zahtjeve prema zagrebačkom gradonačelniku tih je dana navodno odaslao i Franjo Luković, čelni čovjek Zagrebačke banke, koja financijski prati IGH, a istovremeno je zbog različitih poslovnih aranžmana u dobrim odnosima s Milanom Bandićem.

JURE RADIĆ, predsjednik uprave IGH, svojim je prijedlogom izgradnje alternativnog stadiona podijelio zagrebačku gradsku vlastA on je, kako ističu Nacionalovi izvori, već u samom početku cijelu priču oko maksimirskog stadiona strateški preusmjerio na svoju zamjenicu Ljiljanu Kuhtu-Jeličić, kako bi se pred predstavnicima različitih interesnih skupina mogao “vaditi” na to da ne sudjeluje izravno u odlukama oko najboljeg ponuđača. Ipak, IGH-ovi lobisti uspjeli su promijeniti stav zagrebačkog poglavarstva kad su Bandiću objasnili da ga HDZ, odnosno hrvatska vlada zapravo drži u šaci. Naime, bez obzira na to kojeg bi ponuđača odabrali Bandićevi ljudi, ugovor Grada Zagreba i ponuđača formalno se ne može potpisati prije no što Ministarstvo financija ne prouči cjelokupnu dokumentaciju i ne izda dozvolu za sklapanje javno-privatnog partnerstva.

Nakon što je shvatio “poruku”, Bandić je svojoj zamjenici naložio da se IGH vrati u “igru”, pa je krajem travnja ove godine obznanjeno da se uz ova tri ponuđača - Alpine, Max Bögl-Tehnobeton i Strabag - dopušta da svoje ponude upute i Porr, Tehnika i konzorcij okupljen oko IGH. Krajem lipnja Poglavarstvo pristigle su tri valjane ponude. Na poziv su se javili Alpine Bau, Max Bögl-Tehnobeton te domaći konzorcij u kojemu su tvrtke IGH, Zagrebmontaža, Konstruktor i Tehnika. Tada se još kao cijena obnove i dogradnje maksimirskog stadiona navodila procjena od 231 milijun eura. Zaključak priče oko stadiona trebao se dogoditi krajem rujna ove godine, kad su tri najozbiljnija ponuđača trebala predati svoje konačne ponude za javno-privatno partnerstvo. Te su ponude, osim same cijene dogradnje stadiona trebale uključivati i financijski izračun otplate za sljedećih 30 godina te troškove održavanja koji bi trajali sve dok stadion ne bi iz ruku koncesionara pripao Gradu Zagrebu.

U srijedu, 3. listopada, napokon su u zagrebačkom poglavarstvu javno otvorene obvezujuće ponude za dogradnju maksimirskog stadiona, izgradnju pomoćnog stadiona na zagrebačkoj Kajzerici gdje bi Dinamo igrao utakmice dok bi trajali radovi u Maksimiru te za izgradnju atletske staze na Sveticama. Max Bögl-Tehnobeton izašao je s cijenom od 4,3 milijarde kuna, Alpine s cijenom od 4,9 milijardi kuna te konzorcij IGH, Zagreb Montaža, Konstruktor i Tehnika s cijenom od 5,99 milijardi kuna. U javnosti se odmah proširila vijest da su članovi komisije za odabir najpovoljnijeg ponuđača bili šokirani ponudama koje su dobili od sva tri ponuđača, premda nije bila navedena uobičajena razdioba ukupne cijene: cijena građenja ukupne investicije iznosi oko 35 posto, cijena bankarskih usluga, odnosno kamate na rok od 30 godina iznosi oko 25 posto ukupne investicije, dok 35 posto iznosi cijena održavanja stadiona, troškovi projektiranja iz nadzora iznose oko 5 posto, a naknade Gradu za građevnu dozvolu i priključke obično iznose oko 3 posto ukupne investicije. Ipak, u nekoliko dana stvorila se slika o ogromnim troškovima za obnovu maksimirskog stadiona, koju su pojačali i istupi zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je javno ustvrdio da mu se “vrtilo u glavi” kad su mu predočili cijenu stadiona te da “neće potpisati dovršetak Maksimira za taj novac”. U tom trenutku priliku za javno uplitanje u slučaj ugrabio je Jure Radić. Naime, IGH i njegovi čelni ljudi tijekom cijelog postupka bili su svjesni da zagrebačko Gradsko poglavarstvo, bez obzira na lobističke pritiske, već dulje vrijeme favorizira njemački koncern Alpine.

LJILJANA KUHTA-JELIČIĆ, Bandićeva zamjenica, predsjeda povjerenstvom za maksimirski stadionS druge strane, tijekom ljeta stekli su dojam i da u zagrebačkom poglavarstvu odugovlače s odlukom, vjerujući da bi na predstojećim parlamentarnim izborima HDZ mogao izgubiti vlast, a tada Bandić i njegovi ljudi ne bi imali problem s dobivanjem dozvole od Ministarstva financija bez obzira za kojeg se ponuđača odlučili. Kad su na posljetku u IGH-u, kojem se u međuvremenu kao novi zaposlenik pridužio i negdašnji ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, u građevinskim kuloarima saznali da Alpine na natječaju namjerava ponuditi najjeftiniju, ali još uvijek iznimno visoku cijenu, predsjednik uprave IGH-a Jure Radić i njegovi najbliži suradnici odlučili su se za novu taktiku. Tako su u konačnu ponudu ubacili prijedlog alternativnog stadiona na zagrebačkom Laništu. Taktika je bila jednostavna: ili snažnim lobiranjem ishoditi da unosan posao obnove stadiona dobije konzorcij kojem je IGH na čelu, ili se potruditi da dođe do poništenja natječaja ponudom za izgradnju alternativnog stadiona. Radić i njegovi suradnici vjerovali su da će ponudom alternativnog rješenja pokolebati članove gradskog povjerenstva koji bi pod utjecajem javnog mnijenja odlučili poništiti natječaj na koji su pristigle “preskupe” ponude, a potom bi se na brzinu usvojio IGH-ov alternativni prijedlog da se na zagrebačkom Laništu sagradi “jeftiniji” stadion za samo 160 milijuna eura.

No protivnici Radićevog prijedloga od 160 milijuna eura posljednjih dana upozoravaju da je riječ samo o probnom balonu koji sadrži proizvoljnu cijenu osnovnih građevinskih radova. Naime, toj bi cijeni, kad bi se uopće ozbiljno uzimala u obzir, valjalo pridodati još mnogo toga: cijenu dodatnih radova, infrastrukturu, bankarske troškove, kamate, 30-godišnje održavanje i cijenu zemljišta. Sporna je i alternativna lokacija na Laništu - ni IGH ni Zagreb nemaju slobodno zemljište u svom vlasništvu. Stoga bi Grad morao na Laništu kupiti česticu površine od 150.000 metara četvornih, a za otkup takvog zemljišta trebalo bi izdvojiti između 200 i 250 eura po metru četvornom, pa ispada da bi u samom startu Radićeva ponuda trebala biti uvećana za najmanje 220 milijuna kuna.

Iz svih tih razloga u zagrebačkom poglavarstvu posljednjih dana traje velika neizvjesnost i podijeljena su mišljenja oko rješenja pitanja koje se građanima Zagreba već godinama umjetno nameće kao jedan od najvažnijih problema u hrvatskom glavnom gradu. Budući da je riječ o projektu koji se čak i u “najjeftinijoj” varijanti mjeri u milijardama kuna koje će Zagrepčani otplaćivati desetljećima, nejasno je s kakvim će rješenjem zagrebački gradonačelnik i njegovi suradnici uskoro istupiti pred građane koji se u posljednje vrijeme sve češće pitaju treba li za takvo nešto dati baš tolike novce.