Bio je to moj prvi intervju s pjevačicom Ninom Badrić za koji sam rezervirala dva sata svog vremena u zagrebačkom restoranu Klub književnika, ne znajući da će se to pretvoriti u cjelodnevno druženje nakon kojeg smo se jedva rastale. Nina Badrić jako je pričljiva, kod nje ne postoji tabu tema, a tijekom razgovora sklona je imitiranju drugih pa je tako nekoliko puta dobro nasmijala sve prisutne u restoranu. Došla je na intervju nenašminkana, ležerno obučena, ispričala se pet puta na kašnjenju i navalila na sir od tartufa. Oduševila se teglom domaćeg ajvara iz Makedonije koji joj je poslala moja mama i prvih pola sata razgovarale smo o njezinu prijateljstvu s pokojnim pjevačem Tošom Proeskim. Ta dobitnica brojnih glazbenih nagrada uskoro će promovirati svoj novi album, "7", a nedavno je postala i jedno od zaštitnih lica svjetske kampanje švicarske marke satova Frédérique Constant što joj je ujedno donijelo i titulu ambasadorice dobre volje jer od svakoga prodanog sata određeni dio novca ide u humanitarne svrhe.

EXTRA: Koliko ste dobro poznavali Tošu Proeskog?
- Nismo bili bliski prijatelji kao što je bio s Tonyjem Cetinskim, ali smo se poznavali. Sretali smo se na koncertima, a osobito pamtim naše druženje na Tonyjevu koncertu u Umagu gdje sam ga prvi put upoznala. Posebno pamtim kada je u neformalnom druženju nakon koncerta zapjevao “Zajdi, zajdi jasno sonce“. Pjevao je s toliko srca da sam se u sekundi rasplakala i pomislila: “Bože moj, koliko ovaj dečko voli glazbu.“ Trebali smo u prosincu ove godine zajedno krenuti na dvoransku turneju kojoj sam se neizmjerno veselila, no na moju veliku žalost, do toga nije došlo. Toše je bio jedinstven. Ne samo kao iznimno muzikalan pjevač, nego i kao čovjek. Imao je veliko srce i niste mogli ne prepoznati tu dobrotu koja je zračila iz njegovih očiju. Bio je pošten, što me kod njega posebno oduševilo. Svatko ima svoju misiju na zemlji, njegova je očito ovdje završila. Bog ga je sigurno ovako čistog srca htio uzeti k sebi gore.

EXTRA: Prije nekoliko mjeseci ste i sami imali nesreću. Je li se išta promijenilo u vašem životu nakon toga?
- Puno toga. Bilo je to dan nakon mog rođendana, 4. srpnja, a gospođa koja me izvukla iz smrskanog automobila upravo je krenula na Mirogoj, na grob svoje majke koja je preminula na taj dan. U prvom trenu nisam bila svjesna ničega i bila sam sretna što sam živa i u komadu. S obzirom na to da je moj auto udarao o kuće sa strane te se na kraju prevrnuo na bok, pravo je čudo da sam ostala živa i prošla samo s lakšim ozljedama. Kad sam shvatila da sam u samo jednoj sekundi mogla izgubiti život, osjećala sam se potpuno bespomoćno. U tome trenu pomislila sam na sve one koje volim i što bih im još htjela reći. Činjenica da te u jednom trenu više nema, promijenila je u meni puno toga. Više se ne bojim se smrti. Shvatila sam da moja misija u ovome životu još uvijek nije završila. Često nismo svjesni činjenice da život vrlo brzo prolazi i da sekunda nepažnje ili sudbina mijenja sve. Na tom putu zaboravljamo male stvari koje se na kraju čine jedino vrijednima. Uvjerena sam da će nas ipak, prije svega, ljudi pamtiti samo po količini ljubavi i dobrote koju smo im pružili, a ne po nagradama, lijepoj odjeći ili poslovnim uspjesima. Eto vidite, Toše, koji je imao samo 26 godina, dotaknuo je mnoga srca. I oni koji su ga poznavali i oni koji nisu prepoznali su njegovo poštenje i toplinu duše te su se osjećali kao da su izgubili dio svoje obitelji.

EXTRA: Što je za vas glazba - posao ili potreba?
- Ha, dobro pitanje. Ja bih rekla život. Neka mi moji najbliži oproste, ali najveća ljubav u mom životu je ipak ljubav prema glazbi. Nikada ne bih mogla živjeti bez glazbe i opčinjena sam njome, a sretna sam jer sad od nje i živim. No, čak i onda kad nisam živjela od glazbe, znala sam da je ona moj životni put. U počecima mi je bilo teško. Započela sam karijeru u 90-ima, u doba rata, kao i mnoge moje kolege. Do tada sam od desete godina pjevala u zboru Zvjezdice gdje sam na neki način bila zaštićena. Sve ono s čime sam se susretala započinjući sama solistički karijeru bio je veliki šok za mene. Mnogi su svašta obećavali, neki su se projekti ostvarili, ali isto su tako mnogi i propali. No ja sam radila, bila strpljiva i čekala svoju priliku punih šest godina.

EXTRA: Od čega ste živjeli tih godina?
- Nekad od glazbe, jer sam tada snimala prateće vokale i reklame, a nekad i od drugih poslova. Radila sam u banci pa kao prodavačica u butiku i nikada me nije bilo sram pošteno raditi bilo što. U to vrijeme nisam imala menadžera, probijala sam se sama, ali da odmah preduhitrim vaše sljedeće pitanje - ne, nikada nisam poželjela odustati. Vjerujete li mi da sam tek nedavno, nakon 17 godina karijere, dobila velikog sponzora, u ovom slučaju je to T-Mobile, koji zaista vjeruje u moje projekte?! Te fame kako mi estradnjaci živimo u izobilju, kalkulacije o milijunskim aranžmanima za Novu godinu - sve su to čiste gluposti. Ja tek sada mogu reći da dobro živim i da se ne moram brinuti hoću li imati novca za normalan život. Mi se često lažno pozivamo na Hollywood. Ma dajte, pa tamo stvari stoje puno drugačije. Kada Beyoncé dobije 5 Grammyja, tek onda potpiše sponzorske ugovore vrijedne 7 milijuna eura. Ja sam dobila pet Porina, a jedva sam našla sponzora za svoj koncert u Domu sportova.

EXTRA: Kažete da ste se godinama probijali. Tko vam je pomogao da uspijete?
- Majko mila, pa to me do sada nitko nikada nije pitao. Možda ipak menadžer, Zoran Škugor. Kad sam vidjela da više ne mogu sama, da trebam uz sebe osobu koja bi radila sa mnom, nazvala sam njega jer mi se tada svidjela ekipa pjevača s kojom je radio i doslovno mu rekla: "Mislim da vrijedim, želim pjevati, dajte mi priliku i neću vas razočarati. Hoćete li raditi sa mnom?" Na moju sreću, on je pristao i sve je ubrzo krenulo nabolje. Uskoro smo napravili album “Personality“ koji je tada pokrenuo moju karijeru zahvaljujući pjesmi "Ja za ljubav neću moliti". Osvojio je 2 Porina, od toga jedan za najbolji pop-album godine.

EXTRA: Nikada se niste trudili predstaviti se kao seks-simbol. Mnogo se pisalo i o vašem višku kilograma. Kako to da među tolikim pjevačicama sa savršeno oblikovanim tijelima niste na neki način poradili malo više na svom izgledu?
- Kad su u početku pisali o mojim kilogramima, nije mi bilo drago. Danas o tome više nitko ne piše. Znate zašto? Bila sam i mršava - s jedva 50 kg, pa plava pa svakakva. Mnogi su se osjetili pozvanima pa su komentirali svaku moju promjenu. Između ostalih, i vaš je tjednik branio Borisa Poljičanina, Mare Filipović, Milenu Maršić i Nevena Ciganovića, stilistički tim s kojim sam radila. Tada je moja platinasta kosa bila šok, a nakon što s istom takvom pojavila Madonna promovirajući svoj posljednji album, mnogi su me nazvali i rekli: “Joj, pa ti si imala istu takvu frizuru! Kad ćeš opet biti plava?“ Shvatila da ljude ionako nikada do kraja ne možeš zadovoljiti. Neki te vole kakva god da jesi, a neki te neće zavoljeti niti da imaš silikone veličine 5. Ja sam ono što jesam i ako nekome smetaju moje obline, žao mi je, no ja bez njih ne bih bila prava ja. Ovakva sam si ipak najbolja.

EXTRA: Menadžeri vam nikada nisu savjetovali neke od takvih promjena?
- Da, savjetovali su mi stvarno svašta, no ja sam tvrd orah. Uvijek bih tražila da mi sve argumentiraju i pitala ih zašto bi svi trebali izgledati skoro pa jednako. Kad mi nitko nije mogao dati suvisli odgovor na pitanje, više me nisu savjetovali. U životu imam nekoliko autoriteta i te ljude slušam i cijenim. Čovjek koji radi sa mnom i savjetuje mi takve gluposti ne može mi biti autoritet niti bih ga poslušala. Mislim da meni to ne treba da bih bila dobra pjevačica. Pa Bože moj, ipak smo prije svega pjevači, a ne fotomodeli! To pomaže onima koji nemaju glas, a ja mislim da ga, hvala Bogu, imam. Ne volim nepisana pravila.

Više u novoj Extri...