Objavljeno u Nacionalu br. 625, 2007-11-06

Autor: Robert Bajruši

INTERVIEW

Davor Miličić - kardiolog na čelu klinike za 21. stoljeće

Davor Miličić (45), predstojnik je Klinike za bolesti srca i krvnih žila koja se na KBC Zagreb upravo uselila u supermoderne prostorije

Davor Miličić vodeći je hrvatski kardiolog i predsjednik Hrvatskog kardiološkog društvaDavor Miličić vodeći je hrvatski kardiolog i predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva“Mislim da možemo biti ponosni na to kako izgleda Rebro nakon izgradnje novih dijelova. Prošao sam brojne svjetske klinike i garantiram da nakon izgradnje ‘Istočnog češlja’, sada više nimalo ne zaostajemo za vodećim medicinskim centrima”, kaže Davor Miličić, 45-godišnji predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila i predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva.

Premda je relativno rijetko u medijima, Miličić spada među najpoznatije hrvatske liječnike. Na Rebru je zaposlen još od 1988., i bez sumnje dobro je upoznat s događajima u najvećoj državnoj bolnici. Nije član niti jedne stranke, ali prije dvije godine Ivo Sanader mu je ponudio položaj ministra zdravstva, što je Miličić odbio. Tako je ministar postao Neven Ljubičić, koji upravo završava kratkotrajnu političku karijeru. Klinika za bolesti srca i krvnih žila, koju od rujna vodi Miličić, stožerna je kardiološka ustanova u Republici Hrvatskoj, i jedina sveučilišna kardiološka klinika u zemlji. Ako je suditi po njegovu entuzijazmu, kroz nekoliko godina Rebro bi se i u kvalitativnom smislu moglo približiti najjačim europskim kardiološkim klinikama.

Davor Miličić je rođen 1962. u Zagrebu, gdje je 1986. diplomirao na Medicinskom fakultetu. Od 1993. radi na Klinici za bolesti srca i krvnih žila, a 1995. je bio stipendist u Sveučilišnoj bolnici u Hamburgu. Unatoč ponudi da ostane u Njemačkoj, vratio se u Zagreb gdje je 2003. postao predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva. Organizirao je dva velika međunarodna kardiološka kongresa i u međuvremenu odbio poziv da postane ministar. S obzirom na političke ambicije hrvatskih liječnika, doista rijetka odluka.

NACIONAL: Kako biste ocijenili kvalitetu “Istočnog češlja”?
- “Istočni češalj” spada prostorno među najbolje kliničke bolnice koje postoje u današnjem svijetu. Prije nego smo se uselili, krišom sam proveo dvojicu uglednih kolega, prof. Benedicta iz Houstona i prof. Bijnensa iz Luevena. Obojica su bili oduševljeni prostornim i tehnologijskim mogućnostima koje nam se otvaraju za razvoj naše struke, znanosti i sveučilišnoga nastavnog rada. Štoviše, prof. Bijnens, koji kao gostujući znanstvenik provodi čitavu godinu na našoj Klinici, rekao mi je da nigdje nije vidio tako dobro i lijepo koncipiranu akademsku kardiološku ustanovu.

NACIONAL: Koliki su kapaciteti vaše klinike?
- Imat ćemo 90 bolesničkih postelja, što je 40% više nego dosad. Time je KBC Zagreb učinio bitan iskorak, jer je kardiologija dobila primjeren značaj u sklopu najveće i najbolje hrvatske bolnice. Od kardiovaskularnih bolesti umire svaki drugi građanin Hrvatske i većine razvijenoga svijeta, te postoji golemi priljev bolesnika u našu Kliniku. Ona skrbi nad Zagrebom, a intervencijski zbrinjava bolesnike s infarktom miokarda iz velikoga dijela sjeverozapadne Hrvatske. Polovica naših bolesnika dolazi iz svih krajeva Hrvatske radi konačnoga rješenja svojih kardioloških problema. Ako to ne može riješiti Klinika na Rebru, preostaje jedino neki od velikih, prestižnih inozemnih kardioloških centara.

DAVOR MILIČIĆ s kolegicom Ljiljanom Banfić na Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC ZagrebDAVOR MILIČIĆ s kolegicom Ljiljanom Banfić na Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC ZagrebNACIONAL: Kakvi su rezultati transplantacije srca u usporedbi s ostalim centrima u svijetu?
- U komparaciji s vrhunskim svjetskim klinikama ne zaostajemo u uspješnosti transplantacijskoga liječenja, iako smo siromašniji i nedostaje nam tehnologija i uređaji. Oko 90% bolesnika treba preživjeti prvu godinu nakon zahvata, a 70% bolesnika živi dulje od pet godina. Mi imamo u programu bolesnike koji već gotovo deset godina žive kvalitetnim životom, ali je neophodno njihovo pomno praćenje, rano prepoznavanje i rješavanje različitih mogućih ranih i kasnih komplikacija.
Na Rebru obavimo 12-13 transplantacija godišnje, a u Beču se obavi 30-ak, što znači da, s obzirom na to da Austrija ima dvostruko više stanovnika, imamo identičan broj zahvata. Osim toga, u Americi se na transplantaciju srca čeka prosječno oko 1,5 godinu, u Austriji 8-12 mjeseci, a kod nas 3-4 mjeseca. To je dobro i ohrabrujuće, no i mi nažalost gubimo bolesnike na transplantacijskoj listi, jer je riječ o ljudima s vrlo lošom životnom prognozom i zatajivanjem srca u završnoj fazi.

NACIONAL: Kardiologija i kardiokirurgija su posljednjih dvadesetak godina napravile golemi napredak. Koja je iduća faza u razvoju?
- Kažu da je budućnost u kirurškim i kardiološkim zahvatima i intervencijama razvoj robotike i druge sofisticirane elektronike, različiti uređaji, novi elektrostimulatori ili umjetno srce. Možda će kirurg za 10-ak godina joystickom izvoditi zahvate na pacijentu, a ne držeći u ruci skalpel. Pitanje je hoće li to u konačnici biti bolje, ali medicinu će zasigurno revolucionirati i nešto drugo. To su dostignuća molekulske biologije, genetike, nanotehnologija, što će omogućiti da terapiju krojimo krajnje individualizirano i specifično, za svakoga bolesnika na optimalan način. Poznato je da se danas bolesnici svrstavaju prema dijagnozama i da je nerijetko terapija “konfekcijska” sukladno pojedinoj dijagnozi, iako njihovi organizmi različito reagiraju na lijekove i ostale vidove liječenja. U tome ja osobno vidim najveću vrednotu koju će nam donijeti suvremena medicinska znanost.


NACIONAL: Koliko su ovdašnji stanovnici sami krivi za zdravstvene poteškoće, s obzirom na broj pušača i vrlo nisku kvlitetu života, u usporedbi s razvijenim društvima?
- Kao klinički kardiolog, uglavnom se bavim liječenjem teških srčanih bolesnika, ali imam odgovornost i obvezu kao predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva i Nacionalni koordinator za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, imenovan od Europskog kardiološkog društva trajno i opetovano upozoravati da od kardiovaskularnih bolesti umire svaki drugi građanin Hrvatske, kao u ostalim zemljama, koje su na podjednakom stupnju razvitka. Specifičnost kardiologije jest da su to bolesti koje se u najvećem broju slučajeva mogu spriječiti, posljedica su ateroskleroze i u većini slučajeva uvjetovane su gomilanjem rizičnih čimbenika i načinom života. Poznata svjetska studija koja je objavljena prije dvije godine, navodi da se infarkt miokarda mogao predvidjeti u 90 posto oboljelih. Ova i slične bolesti u velikoj su mjeri uzrokovane pretilošću, poremećajem metabolizma masnoća, visokim tlakom, nedostatnim kretanjem, stresom, a sve to uzrokuje ubrzanu aterosklerozu, a time srčani ili moždani udar.

Panos Vardas, Roberto Ferrari, Mihail Tendera i Davor Miličić u svibnju 2006. na kongresu u CavtatuPanos Vardas, Roberto Ferrari, Mihail Tendera i Davor Miličić u svibnju 2006. na kongresu u CavtatuNACIONAL: Dio američkih stručnjaka smatra kako se preuveličava utjecaj stresa, odnosno, da je on rijetko uzrok infarkta?
- Stres se mora shvatiti u širem kontekstu. To je stanje koje uključuje trajni nemir, osjećaj neizvjesnosti kojemu je suvremeni čovjek izložen jer se malo odmara, puno radi i izložen je nesigurnoj egzistenciji. Dokazana je opasnost takvog stresa jer uzrokuje aktiviranje onog dijela živčanog sustava koji pogoduje stiskanju mišićnog sloja u stijenkama krvnih žila, povisuje krvni tlak, opterećuje rad srca i pospješuje niz drugih nepovoljnih mehanizamna koji pogoduju aterosklerozi i njezinim akutnim komplikacijama. Posljednjih godina mnogo se doznalo o povezanosti stresa i depresije. Depresija je također nerijetko obilježje suvremenoga čovjeka, a kada je povezana s osjećajem nedostatne nagrade za uloženi trud, utvrđeno je da pogoduje bolestima srca. Zanimljivo je pritom da je materijalno priznanje za rad manje bitno od društvenog priznanja i osjećaja zadovoljstva učinjenim. Znanstvenici su također dokazali da je manja smrtnost među sretno oženjenom populacijom, odnosno da ljudi koji žive u sređenim vezama, rjeđe i kasnije obolijevaju od infarkta.

NACIONAL: Kako ste doživjeli politička prepucavanja prilikom otvaranja “Istočnog češlja”. Sve se svodilo na svađe liječnika bliskih HDZ-u i SDP-u, a vrijednost projekta je bačena u drugi plan?
- Bio sam silno razočaran televizijskim izvještajima o otvaranju ovog dijela Kliničkog-bolničkog centra. Na otvaranju je vladalo odlično ozračje bez napetosti i negativnih emocija. Politika prigodom jednog takvog događaja liječnike apsolutno ne smije doticati, jer mi možemo imati svoje političke stavove i sklonosti, ali politika tu ne smije arbitrirati niti ocjenjivati tko je za nešto zaslužniji. Smatram da nisu u pravu osobe koje su ignorirale ovaj događaj i osjetile se povrijeđenima. Koliko je meni poznato, svi koji su u projektu sudjelovali od početka i u različitim fazama bili su pozvani i dobrodošli.

NACIONAL: Radi se o tome da je 2004. HDZ zbog ovog projekta Josipa Paladina optuživao gotovo kao kriminalca, a sada se čitav projekt predstavlja isključivo kao uspjeh vladajuće stranke?
- Ja nisam član niti jedne političke stranke pa ne bi bilo primjereno ovo komentirati. Izgradnja ovakve ustanove je u našim uvjetima zasigurno avantura, i uvelike ovisi o improvizaciji i rješenjima u hodu. Odluka o obnovi i nadogradnji Rebra načelno je bila pozitivna jer smo dobili standard koji hrvatska vrhunska medicina zaslužuje. Naravno da je odluka da se ide u takvu investiciju bila političke naravi i da suprotstavljene stranke imaju pravo jedna drugu provjeravati i propitivati. Svi mi koji vodimo bilo kakve institucije ne smijemo se osjećati pogođenima kad nas ispituju što radimo i kada trebamo položiti račune. Ali sada je potpuno besmisleno svađati se tko je započeo, a tko završio. Imamo predivne nove prostore na koje možemo biti ponosni, oni su na dobrobit hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske i svi su trebali na dan otvaranja biti radosni i međusobno izmireni.

PROMIDŽBA svjetskog dana srca 2006. u ZagrebPROMIDŽBA svjetskog dana srca 2006. u ZagrebNACIONAL: Zašto ste odbili ponudu HDZ-a da postanete ministar zdravstva?
- Položaj ministra zdravstva nije mi ponudio HDZ nego osobno predsjednik vlade dr. Ivo Sanader. Imao sam veliku moralnu dvojbu smijem li se odreći iskazane časti i povjerenja i odbiti jednu tako važnu državnu funkciju. Nije prevagnuo nekakav a priorni stav da se liječnici ne trebaju baviti politikom i da je to nešto loše, nego spoznaja da bi angažman na položaju ministra zdravstva isključio moj rad na klinici, funkciju predsjednika Hrvatskog kardiološkog društva, a teško bih mogao raditi i kao profesor na Medicinskom fakultetu, što me sve ispunjava i usrećuje. U najproduktivnijoj životnoj dobi jednostavno nisam mogao pristati da se isključim iz nečega u što sam uložio beskrajno mnogo truda, energije i ljubavi, što čini moj život. Odluka, međutim, nije bila jednostavna, razmišljao sam mjesec dana. Da je Hrvatska bila u težim okolnostima ili ratu, sigurno bih prihvatio bez imalo okolišanja.

NACIONAL: Ovim razmišljanjem se razlikujete od mnogih liječnika koji jako žele postati političari?
- Vjerojatno je politika odskočna daska za promaknuće onih koje medicine do kraja ne ispunjava, a neke jednostavno privlači politika i to uopće ne mora biti ništa negativno. Neki pak, vjerojatno, vole slavu, moć, službene vozače i veću zaradu. Meni takve stvari ne znače ništa i jedini motiv bila bi mi želja da pridonesem boljitku hrvatskog zdravstva. Ali država je bila u relativno stabilnoj situaciji, a ja bih kao ministar jedva čekao kada ću se moći vratiti natrag na Rebro. Neki doktori odlaze u politiku jer u medicini nije lako opstati i trajati, no ja svoj posao volim beskrajno i strasno.

NACIONAL: Vas povezuju s Andrijom Hebrangom. U kakvim ste odnosima?
- Profesora Hebranga sam susreo 3 ili 4 puta i ako me s njime povezuju ja samo mogu biti time počašćen. Iznimno cijenim Hebranga jer je vrstan liječnik i znanstvenik s međunarodnom reputacijom. On je jedan od naših najboljih radiologa, a kao ratni ministar zdravstva, u jako teškim okolnostima, dao je znatni obol u stvaranju hrvatske države. Imao sam ga priliku prvi put susresti i upoznati tijekom razgovora o mojem potencijalnom preuzimanju ministarskog položaja, i o Hebrangu apsolutno mogu reći sve najbolje.

NACIONAL: Bili ste stipendist Sveučilišne bolnice u Hamburgu. Kakve su okolnosti u kojima se tamo radi?
- Bilo je to 1995.-6., kada je razlika između kardiologije u Hamburgu i Zagrebu bila velika, ponajviše zbog ratnih stradanja Hrvatske. Hamburg je najbogatiji grad jedne od najbogatijih zemalja Europe, a tamošnja kardiologija na svjetskom je vrhu, upravo elitistička. Dobio sam stipendiju njemačke vlade, koja je uključivala stručno usvršavanje, čak i ponude da ostanem trajno, ali nisam ih prihvatio.

DAVOR MILIČIĆ s djecom snimljen za vrijeme zimskog odmora u AlpamaDAVOR MILIČIĆ s djecom snimljen za vrijeme zimskog odmora u AlpamaNACIONAL: Zašto?
- Zato jer sam odmalena u glavi imao scenarij da ću ostati u Hrvatskoj. Moja je tadašnja stipendija iznosila 3000 maraka, a moja tadašnja plaća oko 250 maraka. Mislio sam da nije vrijeme napuštati domovinu koja je nedavno postala samostalna država, prebrodila rat i kojoj mogu biti od koristi. Vratio sam se bez puno dvoumljenja, ali nisam prekinuo veze sa svijetom i kasnije sam bio u kraćim razdobljima u nizu vrhunskih kardioloških institucija u Europi i SAD-u.

NACIONAL: Gdje se nalaze najkvalitetnije kardiologije?
- Jedna od najznamenitijih je Klinika Mayo u SAD. To je zaista središte izvrsnosti gdje na najbolji način integriraju struku, znanost i edukaciju studenata, specijalizanata i svih ostalih. Ondje su na dirljiv način odani tim trima ciljevima. Moja klinika surađuje s Mayo klinikom i svake dvije godine organiziramo simpozije na koje dolaze vodeći svjetski kardiolozi, a sada kao predstojnik omogućit ću da i što više naših mladih kardiologa uputim na usavršavanje na najbolje klinike. Surađujemo s Hamburgom, Bad Nauheimom koji je dio Max-Planck instituta, Bečom, Mayo klinikom, kao i klinikom u Clevelandu, koja je nominalno najbolja kardiološka klinika u Americi, a to znači i u svijetu, ali i s kardiolozima iz sveučilišnih klinika u tvz. tranzicijskim zemljama srednje Europe.

NACIONAL: Zašto ste odlučili postati liječnik?
- Zasigurno se dijelom radi o tradiciji jer moji roditelji su liječnici i sveučilišni profesori, sada u mirovini. Otac je bio profesor ginekologije na Medicinskom fakultetu, a majka profesorica ortodoncije na Stomatološkom fakultetu, oboje nositelji svojih struka u Hrvatskoj. Njih dvoje su me odgovarali od medicine jer se u to doba od liječničkog poziva relativno skromno živjelo, a budući da su odbili biti članovi Saveza komunista, bili su građani drugog reda koji su morali jako mnogo raditi i šutjeti da bi opstali. Ali ipak svidjela mi se medicina, a dobra okolnost bila je to što sam uz interes prema prirodnim znanostima završio i Klasičnu gimnaziju i u duši sam “društvenjak”. Smatram da liječnicima treba široko obrazovanje, što je u teškoj oprečnosti s negdašnjim Šuvarovim idejama da se budući doktori trebaju regrutirati iz bolničarskih škola. Medicina je kod mene pomirila afinitete prema prirodnim znanostima s humanističkim obrazovanjem i habitusom koje sam stekao u srednjoj školi. Dobar liječnik mora biti intelektualac humanističke orijentacije, jer sama medicina nije dovoljna za cjelovitog liječnika.

'Svi imaju pravo na liječenje'

"Radni dan hrvatskih liječnika traje od 8 do 16 sati, ali zbog opsega posla, većina ostaje na svojim radnim mjestima barem sat ili dva više", kaže Miličić koji osim dnevne rutine u kliničkoj bolnici ima i velike nastavne aktivnosti kojih su pošteđeni njegovi kolege u sličnim akademskim inozemnim ustanovama. "Znanstveni dio našega posla obavljamo u slobodno vrijeme, a to obično znači kod kuće, u kasnim noćnim satima.
Ako želimo pratiti stručnu i znanstvenu literaturu ili pisati znanstvene radove, sve to radimo na štetu privatnog i obiteljskog života", kaže Miličić i nastavlja: "Kada doktor u Americi kaže da radi ujutro od 8 pa navečer do 9 sati, to znači da u tom razdoblju ima bar dva kvalitetna obroka što mi na poslu nemamo, kao i vrijeme predviđeno za učenje i znanstveni rad. Osim toga, oni imaju stručne službe koje im pripremaju materijale, dijapozitive za predavanja, lakši pristup svim mogućim znanstvenim časopisima i publikacijama, dok mi praktički nemamo nikakvu administrativnu potporu i sve radimo sami.
Kao predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva, organizirao sam dva velika međunarodna kongresa i više domaćih i međunarodnih skupova, praktički radeći kod kuće na vlastitom kompjutoru." Na pitanje hoće li hrvatski građani uskoro plaćati 20.000 eura za operacije srca, Miličić odgovara: "Nadam se da ne, između ostalog i zato što većina naših pacijenata nema 20.000 eura za platiti kirurški zahvat. Zagovornik sam socijalne medicine, temeljene na širokim pravima za cjelokupno pučanstvo.
To je dio europske tradicije koja se bitno razlikuje od američke, a volio bih da su ta prava bolesnika i veća. Hrvatska medicina mora ići prema tome da svi građani dobiju maksimum."

Biografija

Rođen u Zagrebu 1962. godine
1986. diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,
1990. obranio doktorsku disertaciju na svom matičnom fakultetu
1992. počeo raditi u Klinici za bolesti srca i krvnih žila na Rebru
1995.-1996. kao stipendist njemačke vlade boravi u Hamburgu
2002. postaje izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a predaje i na Vienna School of Clinical Research
2003. postaje predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva
2005. odbija ponudu Ive Sanadera da postane ministar zdravstva
2007. u rujnu postaje predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika