MERYL STREEP I ALAN ARKIN u filmu 'Nestali zatvorenik' Gavina Hooda Na proteklom ZFF-u prikazan je film “Slijepa planina” kineskog autora Lija Yanga. U njemu mlada diplomantica završi u planinskoj zabiti, na prijevaru prodana za ženu grubom gorštaku. Djevojka se nađe u primitivnoj zajednici u kojoj je kupovanje nevjesta i njihovo držanje u ropskom položaju uobičajeno. Iako je selo smješteno u prostranstvu prirode, spas je nemoguć jer djevojka je u okružju međusobno solidarnih ljudi drukčijeg kulturno-mentalnog koda, ili prijetvornika koji je samo žele iskoristiti, ili se njezina čežnja za slobodom jednostavno nasukava na ravnodušnost. Zatočena u svijetu u kojem takoreći ne postoji ni jedna svijetla točka, prepuštena je samoj sebi, a trenutak nade, proistekao iz dobrote seoskog dječaka kojeg je poučavala, pretvara se u trenutke očaja, jer je ni vlastiti otac u pratnji velegradskih policajaca, koje je dozvala pismom što ga je dobri dječak uspio odaslati, ne uspije izbaviti. Ukleto selo, kao u nekom hororu, jače je od predstavnika zakona, te djevojka ni ovaj put ne uspijeva. Put do slobode nije moguć, krug beznađa nemoguće je prekinuti, pojedinac je nemoćan protiv opresivne kolektivne sile, dobro ne postoji ili je nemoćno, svijetom vladaju tama i mrak.

Lijev film temelji se na stvarnim običajima koji su donedavno vladali u izoliranim područjima Kine, no unatoč tome nategnut je i tendenciozan, a i licemjeran, jer alegoričnost koja njime dominira oblači u naturalističko ruho i podmeće kao zbilju. Tendencija mračnoj slici svijeta i čovjeka, interpretacija (ljudskog) postojanja kao besmislenog i beznadnog odavno je prisutna u filozofiji i umjetnosti i dakako posve legitimna.

Međutim, postojanje ne znači nužno ultimativni besmisao, makar on i bio upisan kao najdublji i nepromjenjiv sloj, jer u čovjeku su prisutne dragocjene emocionalne i duhovne sastavnice koje sudjeluju u dinamizaciji egzistencije i samim svojim postojanjem daju smisao besmislu. Od “Gilgameša” preko “Macbetha” do “Stranca” i “Godota” ništavilo egzistencije dobivalo je velike umjetničke interpretatore, no s vremenom kao da su besmisao i beznađe u doživljaju svijeta i postojanja postali povlaštena umjetnička pozicija.

Kao da je umjetnički prikaz egzistencije ozbiljan samo onda kad je ta egzistencija bezizlazna patnja, bol i jad, odnosno ravnodušno trajanje, neizreciva i nedokidiva depresija. “Slijepa planina” mogla je završiti i “konvencionalnijom” katarzom od one kojom jest - ubojstva na mah koje se za junakinju pokazalo jedinom preostalom mogućnošću za stjecanje prostora disanja; iza krvavog kadra slijedi nagli rez što ostavlja neizvjesnom svaku perspektivu, s gotovo jedinim mogućim zaključkom da je junakinja činom impulzivnog posezanja za slobodom sebi svaku perspektivu dokinula. No kako nikakvu perspektivu ni prije toga nije imala, krug se samo zatvorio, za razliku od recimo Trierova “Dogvillea” čija je patnička junakinja krug bezizlazja razbila. Zanimljivo je da je Lijev film u kineskoj distribuciji imao drukčiji završetak - otac je uz pomoć policajaca spasio kćer, što je odmah protumačeno kao grozno cenzorsko nametanje, a da se nitko nije zapitao nije li beznadan kraj također svojevrsna (auto)cenzura za zapadnjačko tržište: nije li, naime, crn svršetak svojevrsno podilaženje (političkim) očekivanjima publike na Zapadu, a jednako tako usklađivanje s idejom “umjetnički ozbiljnog” filmovanja koje podrazumijeva pesimističan svjetonazor? Dosta žestoko sam oko toga polemizirao s nekim kolegama koji film smatraju izvrsnim, ne obazirući se na niz neuvjerljivosti, a još manje na suptilnije sitnice poput dodvoravanja zapadnjačkoj publici. No čemu toliko riječi o “Slijepoj planini”, festivalskom filmu koji se neće naći na redovnom repertoaru naših kina ili u DVD-katalozima? Pa stoga što nasuprot tom uratku, u kojem dobrog čovjeka treba tražiti svijećom (ne zato što to zahtijeva tzv. unutarnja logika djela, nego nameće autorova tendencija), u našim kinima igra film koji želi afirmirati upravo dobrotu.
Za razliku od uglavnom hvaljene “Slijepe planine”, možete biti poprilično sigurni da će o ovom filmu malo tko izreći mnogo lijepih riječi.

“Životinjska i ljudska društva uspostavljaju različite sustave hijerarhijskog razlikovanja koji se mogu temeljiti na rođenju (aristokratski sustav), bogatstvu, ljepoti, fizičkoj snazi, inteligenciji, nadarenosti... Sva ta mjerila čine mi se podjednako vrijedna prijezira. Odbijam ih. Jedina nadmoć koju priznajem jest dobrota.” Ovaj uzbudljiv iskaz pripada Michelu Houellebecqu, i potječe iz intervjua starog više od 12 godina.

REESE WITHERSPOON kao supruga uhićenog Amerikanca egipatskog porijeklaAmerički debi Južnoafrikanca Gavina Hooda, autora slabašnog no hvalospjevima i Oscarom ovjenčanog didaktičnog djelca “Tsotsie”, također postavlja dobrotu kao vrhunsku vrijednost. “Nestali zarobljenik” u potpunosti se zasniva na premisi - “još ima dobrih ljudi”. Njegova priča polazi od česte hollywoodske pretpostavke “što kad bi...”; znači, ne obrađuje stvarni slučaj i ne glumi visoki realizam. Pretpostavka je da uspješan američki građanin egipatskog porijekla i državljanstva, oženjen Amerikankom, postane žrtva CIA-e koja ga u antiterorističkoj psihozi, na temelju labavih pretpostavki, a u skladu s praksom koja je na snazi još od Billa Clintona, tajno uhiti i prebaci u neimenovanu, Americi savezničku arapsku zemlju, gdje ga tamošnji istražitelji, uz prisutnost neiskusnog lokalnog CIA-ina glavara, podvrgnu mučenju. Film problematizira moralnost američkih antiterorističkih zakona i prakse, legaliziranu i drastičnu suspenziju osnovnih građanskih i ljudskih prava. Iako na površini i ispod nje politički angažiran, “Nestali zarobljenik” dubinski je i primarno film o vječnim moralnim pitanjima, o razlikovanju dobra i zla, o grijehu činjenja i propusta, o osobnoj savjesti i hrabrosti da se djeluje prema njoj.

Osnovno je pitanje, ima li ljudi koji su spremni riskirati vlastiti (prestižan) položaj iz “larpurlartističkih” razloga, potaknuti pravednošću, dirnuti tuđom nesrećom - ima li dobrih ljudi koji su svoju dobrotu spremni demonstrirati na najplemenitiji način, neovisno o mogućim neugodnim posljedicama? Film odgovara potvrdno, ali ne zato da bi hollywoodski podmetao iluziju za zbilju, nego da bi afirmirao ono što u ljudima postoji, ali što je upravo proteklih desetljeća, u doba kad je ideja zapadnjačkog slobodarstva i humanizma raširenija nego ikad, posebno snažno potisnuto oportunizmom i utilitarizmom.
Novi film Gavina Hooda korak je od sto milja u odnosu na oscarovskog prethodnika, no američka ga kritika ne voli: ili joj nije dovoljno “melodramatičan” (Variety), ili joj je politički pristran (Berardinelli). Strukturiran kroz nekoliko međusobno povezanih fabularnih linija, s posve neočekivanim i vrlo uspjelim završnim kronološkim obratom, s nizom plastično ocrtanih protagonista, od kojih oni arapski za divno čudo zasjenjuju one američke, “Nestali zarobljenik” politički je nesumnjivo pojednostavljen uradak, ali nije pojednostavljen na važnijim razinama što su u središtu njegova interesa: razini međuljudskih odnosa koju ocrtava finom dozom realizma (ni traga od patetike za koju je bilo pregršt prilike), i razini profiliranja likova koje oslikava u složenosti njihove unutarnje proturječnosti, trudeći se u većini, uključujući mladog islamističkog terorista i patrijarhalnog arapskog isljednika, naći tragove dobrote te ih nenametljivo i uvjerljivo istaknuti. Tu priliku nisu dobili tek američki senator i CIA-ina poglavarka: njihova logika djelovanja korektnom je objektivnošću prezentirana, međutim “pravo na dušu” im je ako ne uskraćeno a onda izrazito ograničeno, jer riječ je o reprezentima onog što je dostojno vrhunskog prezira - političkih i obavještajnih moćnika kojima je egoistični oportunistički utilitarizam jedini orijentir, a dobrota nešto što treba zaboraviti, ako već ne i zgaziti, što ih naravno ne sprečava da se upravo njome ogrću u marketinške svrhe. “Nestali zarobljenik” ni izbliza nema političku hrabrost, pa ni umjetničku kvalitetu “Syriane”, filma na koji djelomično podsjeća, ali radi se o plemenitom i ugodnom ostvarenju koje svakako vrijedi vidjeti.

NESTALI ZATVORENIKRendition, am-južnoafr. polit. triler-drama, 2007.
R: Gavin Hood Gl: Jake Gyllenhall, Reese Witherspoon, Yigal Naor, Moa Khouas, Zineb Oukach, Peter Sarsgaard
ocjena: 3 (tri) zvjezdice