Preporod tzv. događanja naroda prošli mjesec u Banjoj Luci kao dio strategije premijera Republike Srpske za razbijanje BiHU ponedjeljak, 29. listopada, na Trgu Krajine u središtu Banje Luke održan je protestni miting što ga je protiv visokog predstavnika Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, 44-godišnjeg slovačkog diplomata Miroslava Lajčaka, organizirala udruga nevladinih, ali provladinih organizacija Republike Srpske SPONA. Na skupu se okupilo oko 10.000 ljudi, a prosvjedovalo se protiv promjena što ih je 19. listopada Lajčak donio u načinu odlučivanja u Vijeću ministara, zapravo vladi BiH, te u zajedničkom bosanskohercegovačkom parlamentu.

Te je promjene Lajčak donio kako bi pospješio djelovanje tih dviju zajedničkih državnih institucija Bosne i Hercegovine, koje djeluju jako traljavo, te zapravo uopće ne rade, ponajviše zbog nedostatka kvoruma, i to prije svega zbog izostanaka predstavnika iz Republike Srpske. U godinu dana doneseno je samo desetak zakona. Lajčak je te promjene donio nakon što su propali najvažniji pregovori što su ih predstavnici triju bosanskohercegovačkih naroda vodili u posljednje vrijeme. To su bili pregovori o reformi kojom je trebalo ukinuti entitetske policije, te policiju organizirati na saveznoj razini. Predstavnici Republike Srpske su se tome usprotivili i onemogućili pregovore. Lajčak kao predstavnik međunarodne zajednice u BiH ima goleme ingerencije, može smijeniti svakog funkcionara, sam donijeti bilo kakav zakon, ali ono što je učinio 19. listopada bilo je krajnje benigno. Donio je samo mjere kojima je želio natjerati članove vlade i parlamenta da prisustvuju sjednicama, jer je pravilnik o radu tog tijela promijenio tako da se odluke mogu donijeti i bez onih koji nisu tamo. No u Republici Srpskoj su te njegove mjere prikazali kao da je riječ o potezu kojim se u najmanju ruku ukida Republika Srpska.

Posebno je protiv Lajčaka počeo rogoboriti predsjednik vlade RS Milorad Dodik, bivši trgovac iz Laktaša pokraj Banje Luke, koji tijekom rata početkom devedesetih nije bio u koteriji zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ali se u to vrijeme bogatio. Kasnije su ga zapadne zemlje - upravo zato što nije bio Karadžićev čovjek - promovirale za premijera, pa je on - malo na vlasti, malo u opoziciji - zahvaljujući i svojoj svadljivosti, postao ključnim političarom Republike Srpske.

VLADIMIR PUTIN I VOJISLAV KOŠTUNICA Srbijanska javnost sve se više protivi približavanju EU i zagovara politiku savezništva s RusijomDodik je prvi počeo vikati na Lajčaka tražeći da on povuče svoje mjere, lažno tvrdeći da će tako Lajčak omogućiti predstavnicima Bošnjaka i Hrvata da preglasavaju Srbe, što nije istina, jer se Srbe ne može preglasati ako budu dolazili na sjednice. Prijetio je da će povući sve svoje predstavnike iz zajedničkih bosanskohercegovačkih institucija, a u tome će ga slijediti i predstavnici drugih stranaka i iz vlasti i iz opozicije Republike Srpske, koje su sve unisono stale uz njega. Bilo je još prijetnji, na primjer, da će Narodna skupština Republike Srpske povući sve ovlasti koje je prijašnjih godina prenijela na zajedničke institucije BiH, te da će zatražiti da se ukinu ovlasti visokog predstavnika, što je apsurdna prijetnja, jer te ovlasti ne ovise o Republici Srpskoj.

Uz Dodika su u Republici Srpskoj stale sve srpske stranke, ali i većina medija, posebno Radio Televizija Republike Srpske. Javile su se udruge boraca, logoraša, pa čak i sindikati, te je sindikat željezničara Republike Srpske čak organizirao petominutni protestni štrajk. Aktivirala se i SPONA te organizirala prosvjede protiv Lajčaka po svim većim gradovima RS, te tako obnovila praksu tzv. događanja naroda. Središnji skup u Banjoj Luci je po jednom detalju bio posebno zanimljiv. Uz uobičajene transparente na kojima se međunarodna zajednica optuživala za zavjeru protiv Srba, a Lajčak proglašavan slugom, nošene su i brojne slike ruskog predsjednika Vladimira Putina. To je posebno znakovito.

Lajčak, ali i predstavnici zapadnih zemalja u BiH, te bošnjački i hrvatski političari bili su iznenađeni takvom Dodikovom reakcijom, jer je bila pretjerana. Lajčak je sam obznanio da od svojih odluka neće odstupiti. Na prijetnju Narodne skupštine RS u vezi s njegovim ingerencijama samo se nasmijao, rekavši da u RS mogu o tome raspravljati s istim autoritetom kao i o ukidanju smrtne kazne u Kaliforniji. Dobio je za takav stav podršku ambasadora SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i još nekih zemalja u Sarajevu, zatim iz Bruxellesa Javiera Solane, člana Europske komisije zaduženog za vanjske poslove, iz Washingtona američkog ministarstva vanjskih poslova, te iz New Yorka glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona.

Dodik za svoje napade na Lajčaka u BiH nije od druga dva naroda dobio nikakvu podršku, iako se Lajčakove mjere na istovjetan način kao na Srbe odnose i na Bošnjake i Hrvate. No dobio je snažnu podršku iz Beograda, jer je premijer Srbije Vojislav Koštunica žestoko napao Lajčaka zahtijevajući da on podnese ostavku. U Sarajevu je održan i hitan sastanak Vijeća za implementaciju mira u BiH, međunarodnog foruma sastavljenog od predstavnika vodećih sila nakon sklapanja Daytonskog sporazuma 1995. kako bi se kontroliralo provođenje tog sporazuma. Tamo je ocijenjeno da su njegove odluke legitimne, a dobio je za njih i političku podršku od svih, osim od Rusije. Ruski predstavnik u tom forumu kritizirao je Lajčaka da je on svojim odlukama izazvao krizu u BiH, jer je, kako je rekao, omogućio preglasavanje “jednog naroda”. Govorio je zapravo isto što i predstavnici RS, a to nije bilo slučajno.

LAJČAK I DODIK Slovački diplomat na čelu OHR-a ima opasnog oponenta u liku spretnog i svadljivog premijera RSNaime, samo dan nakon što je Lajčak objavio svoju odluku Milorad Dodik je hitno otputovao u Beograd i, koliko se sada zna, sastao se s Koštunicom i pomoćnikom ruskog ministra vanjskih poslova Vladimirom Tutinom. Tamo je dogovorena zajednička politička akcija da se iskoriste Lajčakove mjere kako bi se drastično zaoštrila kriza u BiH, blokirale bosanskohercegovačke institucije, te ako i međunarodna zajednica bude zaoštravala svoju poziciju, čak zaprijetilo i referendumom o odvajanju RS iz BiH. Dodik je u Beogradu nastupio i u gledanoj političkoj emisiji “Oko” državne Radio televizije Srbije, te tamo ne samo napao Lajčaka, nego i dao izjave koje su jasno pokazivale kakve su mu namjere. On je rekao da BiH nije nikakva država, da je ona Srbima nametnuta i da je oni ne žele. Otvoreno je rekao da njega ništa ne veže za Sarajevo, nego isključivo za Beograd, pa je iznio i neke osobne stavove o srpstvu i nacionalnom opredjeljenju.

Iz toga je jasno zašto Dodik sve radi da bosansko zajedništvo propadne - njegov je jedini cilj da se sadašnja RS spoji sa Srbijom u jednu državu. On gdje god može slabi zajedničke institucije BiH, zato njegovi ljudi bojkotiraju i sabotiraju rad u zajedničkim institucijama, te izazivaju sporove oko svakog pitanja kako bi dokazali da te institucije ne mogu funkcionirati. Posebno je spretno sabotirao razgovore o reformi policije. Tijekom tih pregovora on bi se uvijek načelno složio kad je riječ bila o načelima reforme. Ali kad bi se krenulo u konkretne razgovore o prebacivanju ingerencija s entiteta na savezne organe, onda ih je blokirao. Stanovnike RS istodobno je uvjeravao kako je svaka reforma RS, kojom bi vlada RS izgubila isključivu ovlast nad policijom, početak kraja same RS, u čemu je Dodik, po nekim mišljenjima, imao pravo.

Istodobno dok je slabio institucije BiH jačao je institucije RS, ali i njenu privredu, koja je sada snažnija od privrede u Federaciji BiH. Obavio je spretno dva velika posla kojima je ojačao proračun RS. Prodao je telekomunikacijsku kompaniju RS telekomu Srbije, što je značajno ne samo financijski nego i strateški, jer je to dio šireg nastojanja da se RS i Srbija što više ujedine, pa je tako na primjer dogovoreno i spajanje robnih rezervi i još nekih institucija. Istodobno prodao je staru rafineriju u Bosanskom Brodu jednoj ruskoj kompaniji, prije toga vrativši velik novac zapadnim investitorima, koji su već ušli u tu kompaniju. I ta prodaja nema samo ekonomsko, nego i političko i strateško značenje. Nastojao je ojačati RS i u institucionalnom, pa i u simboličnom smislu, kako bi njeni građani još više stekli dojam da je RS zapravo već neovisna država, koja se, eto, protiv svoje volje povezuje s BiH. Što je on u vezi s tim radio moglo se vidjeti najbolje prema jednom nedavnom događaju. Prije nekoliko tjedana iznenada je umro predsjednik RS Milan Jelić. Riječ je o osobi koja je široj javnosti do tada uglavnom bila nepoznata. Dodik ga je prije godinu dana predložio kao svojeg kandidata za predsjednika RS jer je bio njegov poslušnik, beznačajni lokalni aparatčik, potpuno u Dodikovoj sjeni. No kad je Jelić umro, Dodik je od toga napravio događaj državnog značenja. Tri dana trajale su pogrebne svečanosti, potpuno nesrazmjerne značenju pokojnika, koje su po ceremonijalu, broju sudionika, tretmanu na državnoj televiziji, sudjelovanju vojske, te masovnim iskazivanjima žalovanja građana RS prolaskom mimo odra u Banjoj Luci i ispraćajem u Modriči bile na razini pogreba što je 1980. organiziran za predsjednika Tita. Sve je to bilo megalomanski konstruirano sa zadatkom stvaranja imidža o tobožnjoj državnosti RS.

PUTINOVE SLIKE na demonstracijama protiv Lajčaka u Banjoj LuciUz to, od kada je došao za predsjednika vlade, Dodik razvija snažne političke odnose sa Srbijom, posebno s premijerom Koštunicom. Velike delegacije srbijanske vlade u više navrata dolazile su u Banju Luku, a Dodik je često u Beogradu, pa se tu koordiniraju sve akcije. Koštunica ima ovog trenutka jednu veliku brigu, a to je Kosovo. Prema mnogim pokazateljima, nakon 10. prosinca, što je krajnji rok za završetak sadašnje faze razgovora, koji će najvjerojatnije završiti bez rezultata, kosovski Albanci proglasit će neovisnost, a SAD i zemlje EU tu će neovisnost priznati. Za Koštunicu to će s jedne strane biti veliki politički neuspjeh. Ali, s druge strane, to će biti za njega i velika šansa, da srpske političare skrene prema svojoj nacionalističkoj političkoj platformi udaljavanja od EU, te priklanjanja Rusiji, čemu još otpor daju proeuropski usmjerene stranke vladajuće koalicije. Koštunica je već gadno verbalno zaratio sa Zapadom, u to je uspio uvući i mlitavog prozapadno orijentiranog predsjednika Borisa Tadića, koji je nevoljko - sve “zbog spasa Kosova” - prihvatio njegovu svađu sa Zapadom. Koštuničina Demokratska stranka Srbije zaprijetila je kojekakvim mjerama prema zemljama koje bi priznale nezavisno Kosovo, a ovih dana je čak objavila rezoluciju protiv ulaska Srbije u NATO. U Srbiji se naglo raspiruje i propaganda kako Srbija ne može biti u prijateljskim odnosima s onima koji joj žele oteti Kosovo. U svojem zaoštravanju odnosa prema SAD-u i EU Koštunica se počeo služiti i Republikom Srpskom kao argumentom. Počeo je tvrditi da su pozicije RS i Kosova identične, te ako Kosovo dobije nezavisnost, onda i RS ima pravo raspisati referendum i sama proglasiti nezavisnost. Dodik se s time slaže.

U svojem odmicanju od Zapada Koštunica je počeo tražiti oslonac u Rusiji. Nekoliko je puta putovao u Moskvu, razgovarao s Putinom i drugim ruskim funkcionarima, te počeo graditi novo savezništvo. Odjednom su značajne ruske kompanije počele dobivati poslove u Srbiji, gdje je Rusija za ambasadora postavila vrlo sposobnog i moćnog Aleksandra Aleksejeva. Rusija je prošlih mjeseci počela davati snažnu podršku Srbiji u vezi s Kosovom. Zaprijetivši vetom, blokirala je svaku mogućnost da se pitanje Kosova riješi rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a kojom bi se Kosovu dala puna nezavisnost. Ona je spriječila i prihvaćanje plana bivšeg finskog predsjednika Marttija Ahtisaarija, kojim je Kosovo trebalo krenuti prema nezavisnosti, te isposlovala da se pokrene novi krug pregovora uz pomoć nove posredničke trojke. Njen je član i ruski diplomat Aleksandar Bocan-Harčenko, specijalni izaslanik ruskog ministarstva vanjskih poslova za Balkan. On u toj trojci blokira pokušaje njemačkog diplomata Wolfganga Ischingera i američkog diplomata Franka Wisnera da se Kosovu dade status nezavisne države.

AGIM ÇEKU Kosovski premijer (drugi slijeva) sa specijalnim izaslanicima za Kosovo, američkim Wisnerom, ruskim Harčenkom i EU-ovim IschingeromRusija se cijelo vrijeme pravi kao da takav stav zastupa iz načelnih razloga, jer se ne smije otimati teritorij jednoj suverenoj članici UN-a. Ona priznaje da se protivi Kosovu jer bi, navodno, i drugi teritoriji mogli po tom obrascu tražiti neovisnost, pa i neki koji su u sastavu Ruske Federacije. No nije to glavni razlog što je Rusija podržala Srbiju.

Ključni je razlog to što je preko Srbije Rusija otkrila temu na kojoj se ona u Europi može napokon usprotiviti Zapadu, te tako ne samo pokazati svoju snagu, nego se i na nov način geostrateški pozicionirati na Balkanu. Rusija je snažno stala iza Srbije, a zbog takvog stava Rusije oko Kosova u Srbiji odjednom bujaju rusofilski osjećaji. Dok su se donedavno u srpskoj javnosti najčešće ismijavali raznim prijedlozima jačanja veza Rusije i Srbije, sada ima sve više pobornika takvih ideja. Ankete pokazuju da još uvijek većina građana Srbije preferira ulazak u EU, ali volja za tim opada, a naglo raste broj onih koji smatraju da se treba vezati uz Rusiju. Posebno je znakovito kako ljudi reagiraju na pitanje što im je važnije, članstvo u EU ili Kosovo. Većina se opredjeljuje za Kosovo, makar to značilo da Srbija neće ući u EU.

No do sada je rusko-srpska politička ljubav bila ograničena samo na pitanje Kosova, te na Srbiju; Republika Srpska bila je izvan toga. Posljednjih dana, nakon Lajčakovih mjera, situacija se bitno promijenila. Odjednom se Rusija uključila u bosanskohercegovačke prilike na identičan način na koji je uključena u događaje oko Kosova. Kao što su blokirali zapadne akcije oko Kosova, sada kao da najavljuju istu blokadu međunarodnih poteza kad je riječ o RS. Postoje indicije da Lajčaku u njegovim namjerama neće biti glavni problem Dodik, nego vrlo vjerojatno ruski ambasador u Beogradu Aleksejev ili specijalni ruski izaslanik za pitanje Balkana Harčenko. U RS uzdaju se u rusku pomoć, kao što se u Srbiji uzdaju u Rusiju zbog Kosova. Zato su i nošene Putinove slike na mitingu u Banjoj Luci.

Po svemu sudeći BiH očekuju burni dani, jer je Lajčak najavio da će provesti ne samo svoje posljednje mjere, nego da će krenuti u potpunu provedbu svih onih mjera jačanja zajedničke države i njenih institucija koje su predviđene Daytonskim sporazumom, a koje do sada nisu provedene. Iz Washingtona i Bruxellesa dolaze uvjeravanja da će Lajčak u tome imati punu podršku, što znači da se Zapad priprema na konfrontaciju s Rusijom na prostoru BiH. Da bi se kriza mogla pogoršati dao je do znanja admiral Hans-Jochen Witthauer, zapovjednik vojnih snaga EUFOR-a u BiH, koji je mostarskom Dnevnom listu prije nekoliko dana izjavio da je međunarodna zajednica sposobna intervenirati u slučaju novog ratnog sukoba:

“Nestabilnost je očita ne samo u Bosni i Hercegovini, nego na cijelom prostoru zapadnog Balkana, zbog čega mi ovdje i dalje držimo minimalni broj trupa kako bi one mogle intervenirati, te kako bi bili sposobni spriječiti bilo kakav novi rat koji bi mogao izbiti. Razrješavanje pitanja Kosova stvara određene probleme koji se odražavaju na cijelu regiju. To je još uvijek krhka i nestabilna regija, gdje vladaju etničke napetosti, pa međunarodna zajednica mora obraćati punu pozornost na ovdašnje probleme.”

EUFOR ima trenutačno u BiH 2500 vojnika, ali je NATO obznanio da u slučaju konflikta može brzo u Bosnu prebaciti potrebne snage iz Njemačke i Italije.