Brešanu, snimljenom na Radiju 101, to je prvi dugometražni dokumentarni film koji je režirao; kaže da ga je radio kao triler, prateći sa svih aspekata situaciju koja je mogla završiti i tragično i sretno“Ovo nije film o Radiju 101, već o jednom povijesnom događaju i jedinom velikom prosvjedu koji se dogodio od 1990. do danas, kojim je narod dao do znanja vlasti da želi nešto drugo. U tom smislu on je vrlo značajan, a glavni junaci ovog filma zato su upravo skriveni, anonimni, onih 120.000 ljudi koji su taj dan došli na Trg.

Osim toga, Hrvati imaju nevjerojatnu amneziju i zaboravljaju što je tko rekao prije godinu dana, a kamoli što je bilo prije deset godina. Zato mislim da je važno podsjetiti starije, ali i ispričati mlađim generacijama što se tad u Hrvatskoj događalo”, govori Vinko Brešan, redatelj dugometražnog dokumentarnog filma “Dan nezavisnosti” koji će u ponedjeljak 19. studenoga biti premijerno prikazan u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Iako je pretpremijerno već prikazan ljetos na motovunskom filmskom festivalu, gdje je odlično ocijenjen i od kritike i od publike, zagrebačka premijerna projekcija naznačit će početak svojevrsne turneje na kojoj će se prikazati u mnogim gradovima Hrvatske.

Film prikazuje događaje koji su prethodili najvećem prosvjedu u novijoj hrvatskoj povijesti održanom 21. studenoga 1996. na Trgu bana Jelačića, a kroz sugovornike koji su bili sudionici ili svjedoci događaja vezanih za pokušaj gašenja tog radija opisuje i krvav scenarij do kojeg je, smatraju svi oni, vrlo lako moglo doći. Tako u filmu, među ostalima, svoja sjećanja i razloge sudjelovanja u tim turbulentnim događajima iznose političari raznih profila: od oporbenjaka poput Stjepana Mesića, Zlatka Tomca i Ive Škrabala, pa do članova HDZ-a poput Zlatka Canjuge i Dinka Čuture koji su u ime zagrebačkog Gradskog odbora HDZ-a tada službeno podržali Radio 101. U dokumentarcu se pojavljuje i tadašnji veleposlanik SAD-a Peter Galbright, koji je na dan ukidanja koncesije ‘Stojedinici’ istog trenutka odjurio na Radio 101 iako je baš tada trebao dodijeliti priznanje za vojno djelovanje generalu Červenku. U filmu se pojavljuju i osobe iz javnog života Hrvatske poput novinara Dubravka Merlića, glazbenika Davorina Bogovića i bubnjara Psihomodo popa Tigrana Kalebote. Ideja o snimanju filma došla je sa samog radija i urednica i novinarka “Stojedinice” Zrinka Vrabec-Mojzeš je 2005. počela skupljati novac. Kako je uz “Stojedinicu” i HRT produkciju preuzeo i Zagreb film, na njezin prijedlog je dogovoreno da film režira direktor Zagreb filma Vinko Brešan, a produkciju preuzme tamošnji glavni producent Albert Kapović. O radu na filmu Vinko Brešan kaže:

“Preuzeo sam scenarij koji je u suradnji sa Zrinkom Vrabec-Mojzeš napravila novinarka Radija 101 Lidija Knežević i odlučio sam ga realizirati na najjednostavniji mogući način - kronološkom rekonstrukcijom jednog povijesnog događaja. Na neki način smo ga radili i kao nekakav triler, prateći situaciju koja je mogla završiti i sretno i tragično. Bazično smo koristili arhivske materijale, koji su prikupljani na različite načine i iz različitih izvora, te sugovornike kojih ima mnogo i najrazličitijih su profila. Na kraju smo dobili gomilu sirovog materijala kapaciteta jednog igranog filma, da bi na kraju prva verzija filma trajala više od dva i pol sata. Ideja je bila da film traje sat vremena, ali bilo ga je teško sažeti na manje od 100 minuta. Lavovski posao odradila je moja supruga Sandra koja je film montirala, što je radila i na moja tri igrana filma.”

ZRINKA VRABEC-MOJZEŠ, urednica i novinarka Radija 101, s montažerkom dokumentarnog filma Sandrom Boticom-BrešanZanimljivo je da u filmu nema nikog od aktera koji su tada podržali gašenje Radija 101, od Ivića Pašalića do Vesne Škare-Ožbolt koja je također glasala za ukidanje koncesije. Iako je većina njih bila kontaktirana, nisu željeli sudjelovati. Brešanu je posebno interesantna bila priča Vladimira Fabera, tadašnjeg zamjenika načelnika PU zagrebačke koji je sa svojim šefom Ivanom Jarnjakom preuzeo na sebe odgovornost da na Trgu policija neće nasilno intervenirati. Zanimljivo mu je bilo i na snimanju predsjednika uprave NCL Media Grupe Ive Pukanića, preko kojeg je Ivić Pašalić vodstvu “Stojedinice” poručio da im neće ukinuti koncesiju ukoliko se pristanu odreći 50 posto vlasničkog udjela u radiju, što su oni odbili. Međutim najzanimljiviji od svega, kaže, bio je odnos između tadašnje glavne urednice radija Zrinke Vrabec-Mojzeš i direktora Silvija Vrbanca.

“S jedne strane je bila Zrinka koja junački ide naprijed, a s druge Silvije koji je skeptičan, koji razmišlja o posljedicama. Zrinka je u cijeloj priči bila veliki heroj, bila je Marianne koja nosi zastavu s kojom se identificirala cijela javnost. No Silvije je za mene klasičan junak. On je otac dvoje djece, obiteljski čovjek koji bi najradije da se sve to ne dešava - da ne mora organizirati prosvjed, da ne mora dizati barikade. Ali ga stvarnost, politika i okolnosti dovode do toga da mora to napraviti. On nije avanturist, već čovjek koji promišlja o mogućim posljedicama i jasno mu je što se sve može dogoditi. Do tad je radio svoj posao, puštao glazbu koju voli i jednog dana mu je netko rekao da to više neće moći raditi - jednostavno se imao za što boriti. Takvog bih filmskog junaka volio imati u igranom filmu.”

'DAN NEZAVISNOSTI' dokumentarac je o prosvjedu protiv oduzimanja koncesije Radiju 101 na Trgu bana Jelačića 21. studenoga 1996.Kako je 1996. i sam izišao na Trg sa svijećom u ruci da bi podržao Radio 101, bilo mu je jako drago što je upitan bi li režirao dokumentarac. Iako je već dugo poznata politička pozadina prosvjeda te Tuđmanova direktiva da se okupljanje građana spriječi silom, radeći na filmu kaže da se ipak iznenadio koliko lako je njegov ishod mogao ispasti tragičan.
“Dok sam bio tamo niti u jednom trenutku nisam pomislio da bi moglo biti nereda, a kamoli ozbiljnog nasilja u kojem je moglo biti i mrtvih. Atmosfera na Trgu bila je gotovo gandijevska i vjerujem da je rijetko kome to tada padalo na pamet - uostalom na prosvjed su mahom došle i majke s djecom. No tek sam kroz rad na filmu shvatio da to nije bilo toliko nemoguće, da je situacija bila vrlo napeta i da je samo nekoliko ljudi zaslužno za ovakav ishod preuzevši odgovornost na sebe odlučivši da neće biti nasilja. Faber je u filmu vrlo jasno rekao da zaustaviti 120.000 ljudi nije moguće bez jake represije, koja izaziva kontraudar, što implicira da na toliku masu ljudi nekoliko mrtvih ne bi bilo iznenađujuće. Sad kad mi je jasno koliko je blizu bila mogućnost nasilja, jako je zanimljivo postaviti pitanje kako to nikome na Trgu nije palo na pamet. Ljudi koji su došli imali su dojam da je to što rade toliko pravedno i iskreno da je nemoguće protiv toga ići nasiljem. A takvu atmosferu su proveli pojedinci koji su bili u vlasti, a koji su mogli i drukčije odlučiti. Pitanje je u kojem bi se smjeru Hrvatska dalje razvijala da je na tom prosvjedu bilo desetak mrtvih. Pretpostavljam da bi se stvari jako radikalizirale i da bi obračun s tim rigidnim snagama bio puno grublji i završio bi s mnogima u zatvoru. Ovako se to odvijalo postupno, sve je prošlo relativno elegantno. Stvari su se rješavale unutar stranaka, a mi ostali smo normalno živjeli.”

PETER GALBRIGHT, prvi veleposlanik SAD-a, sa Zrinkom Vrabec-Mojzeš u studiju, podržao je Radio 101Iako je svoju karijeru započeo upravo s dokumentarnim filmovima, film “Dan nezavisnosti” Brešanu je prvi dugometražni dokumentarni film. Snimati u toj formi bila mu je, na neki način, životna želja, jer se filmom općenito počeo baviti upravo s tim ciljem. Otac Ivo Brešan, književnik i scenarist, još ga je kao dijete, prisjeća se, odveo na snimanje filma Krste Papića “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, nastalom na temelju očeve istoimene drame. Imao je 11 godina i kaže da mu je to bio jedan od najdosadnijih dana u životu.

Nešto kasnije je pogledao neke dokumentarce Krste Papića i strašno su mu se svidjeli - poželio je raditi takve filmove i s tom idejom upisao je zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti. Početkom ‘90-ih bavio se isključivo dokumentarnim filmom, a igrane je počeo snimati slučajno.

“Kad su 1991. bili prosvjedi ispred vojarni jugoslavenske vojske u Hrvatskoj, koji su mi bili nevjerojatno zanimljivi, nisam imao kameru i to nisam mogao dokumentarno snimiti. Kasnije, kad sam to bio u mogućnosti, odlučio sam napraviti igrani film na temelju sjećanja - tako je nastao film ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, nakon čega sam se počeo baviti igranim filmom.”