Zoran FerićHrvatska demokracija više i nije tako mlada, iako bi u pornografiji još uvijek spadala u onu teen kategoriju. No, još samo koja godina i moglo bi je se legalno jebati i u Americi. Ali zato se stranačka reklama prema biračima još uvijek odnosi kao da su djeca. Tako je ova kampanja obilježena krajnje lošim i naivnim predizbornim spotovima od kojih su bolje i duhovitije čak i reklame za deterdžente. O tome je u proteklome razdoblju u medijima bilo dosta govora. Svježi pak događaji na predizbornoj sceni svjedoče o tome kako je kod nas svaka stranka kao djevojka s prošlošću. Prije se o djevojkama koje nisu pogodne za udaju ili ozbiljnu vezu govorilo da imaju prošlost. Time se isticalo da više i nisu u najranijoj mladosti, ali i da se u toj prošlosti dogodilo nešto moralno upitno, nešto društveno neprihvatljivo što ih je, jadnice, činilo neprihvatljivima za udaju u neku bolju građansku obitelj. Prošlost je, dakako mogla značiti i prijašnju vezu, brak, pa čak i dijete. Pogotovo dijete. Žena koja već ima jedno dijete nije naprosto bila podobna rađati drugu djecu drugim muškarcima. Takvo se etiketiranje danas, srećom, može čuti jedino kod onih koji bi današnjim četrdesetogodišnjacima mogli biti bake i djedovi, kao nekakav arhaični društveni zaostatak, neprihvatljivi socijalni atavizam. To je bilo vrijeme kad se pamtilo tko ima kakvu prošlost na duži rok i to po mnogočemu nije bilo dobro. Danas pak živimo u društvu bez pamćenja i to je još gore. To što je HTV zabranio pravaški spot u kojemu se aktualni premijer sa splitske rive dere da nema toga naroda koji će se odreći svojih heroja pokazuje u okviru domaćega političkog karnevalskog folklora dvije stvari.

Prvo, da živimo u društvu bez pamćenja i da filmsko osvježavanje pamćenja birača može u ovom predizbornom trenutku biti opasno za vladajuću stranku i njezinoga premijera. Naime, iako se manje ili više zna što je Sanader govorio na splitskoj rivi kad je bio u opoziciji i kad su svi oni tamo bili Mirko Norac to još uvijek nije isto i kad se vidi, jer smo kao konzumenti, publika i budući birači itekako senzibilizirani na sliku. Slika i riječ tako ukomponirane emotivno nas angažiraju puno više od onoga što to mi “kao znamo“ i čega smo svjesni. To je jasan pokazatelj društva bez pravoga pamćenja, neke vrste kolektivne amnezije koja nam onemogućuje da se kvalitetnije sjetimo ako to opet ne vidimo. U medijskoj kreaciji stvarnosti, ono što se nalazi u medijima pa makar i prošlo, doživljava se kao sadašnjost naprosto zato što medijske slike postaju najmarkantnija stvarnost koju poznajemo. Stoga je ponovno događanje “sadašnjosti“ sa splitske rive za Sanadera ocijenjeno kao opasno, a za etičko povjerenstvo kao neetično. Uostalom, suvremeni informacijski atak na čovjekovu svijest ne može ni rezultirati ničim drugim do samoobrambenim zaboravom svega onoga što se dogodilo, ne prošle godine, nego jučer ili prekjučer. I dok su se komunističke diktature paranoično trudile proizvesti zaborav, brisati ili retuširati prošlost, suvremena društva zaborav proizvode stalno. Sadašnja senzacija briše onu prethodnu i čovjek se tako nalazi u nekom stanju neprestane i snovite sadašnjosti. O tome je pisao Kundera u "Knjizi smijeha i zaborava". U veljači 1948. komunistički vođa Klement Gottwald fotografiran je u trenutku kad je izašao je na balkon održati govor stotinama tisuća građana. S njim su bili njegovi suborci. Tako je počela povijest komunističke Češke.

Nakon četiri godine jedan od tih drugova, Clementis, optužen je za izdaju i smaknut. Partija je odmah nakon toga izbrisala Clementisa s te fotografije koja se nalazila praktički posvuda: u povijesnim udžbenicima, muzejima, na plakatima. Međutim, nisu je mogli izbrisati i iz sjećanja. Onda je bio potreban priličan napor da bi se retuširala prošlost, danas za to treba puno manje. Samo jedna odluka da se ne prikaže predizborni spot koji bi ponovo proizveo “sadašnjost“. Napori vladajućih partija su uvijek manje-više isti, ali naš je zaborav danas temeljitiji. A iz takve sadašnjosti je lakše manipulirati i vladati. Pa i voditi predizbornu kampanju. Druga stvar koju pokazuje ova prispodoba o djevojci s prošlošću je činjenica da obje naše velike stranke, koje su imale priliku obnašati vlast, imaju svojih afera i svojega prljavoga veša. Ipak, tu postoji i stanovita razlika koju nikako ne bi valjalo zanemariti. Na primjer, HDZ je kao stranka obnašao vlast u više mandata, pa shodno tome ima za sobom i više svinjarija koje je ova zemlja trebala zaboraviti. Bivši članovi vladajuće partije, točnije zaslužni članovi, danas čame u zatvoru pod optužbom da su notorni ubojice ili ratni zločinci. Grijeh kriminalne privatizacije je toliki da ga ni u jednome, ma kako deficitarnom pamćenju, ne bi trebala potisnuti masovna rasprodaja ostatka ostataka dionica i dijelova kompanija u državnome vlasništvu. A o korupciji kao dominantnome načinu ponašanja koja je postala praksom upravo za HDZ-ovih mandata da ne govorimo.

S druge strane SDP nikada nije imao priliku obnašati vlast s takvom većinom kao HDZ. Kad je pak o čelnicima stranaka riječ, tu je razlika velika. I upravo to iz ovoga cirkusa s predizbornim spotom pravaša postaje najvidljivije. Sanader ima prošlost koju bi valjalo sakriti, a Milanović je nema. Sanader se iz ove svoje sadašnje europejske perspektive može zastidjeti kad gleda samoga sebe na splitskoj rivi, a Milanović se nema čega stidjeti. Sanadera prate osobni imovinski skandali sa satovima ili stanom, a Milanovića ne prate. Sanader je u politici spretni rutiner, a Milanović je nedvojbeno iskreniji. Sanader se okružio starim kadrovima čija prošlost isto tako nije za prikazivanje, a Milanović je već u okviru vlastite stranke i u predizborno vrijeme pokazao sklonost ozbiljnim promjenama. Stoga će ovoga puta birači na izborima odlučivati hoće li dati još jedan kredit produženoj sadašnjosti koja se stidi vlastite prošlosti, ili budućnosti čija neizvjesnost može biti argument za strah. Ali i za nadu.