SAM RILEY kao Ian Curtis u filmu 'Control'Za Iana Curtisa i Joy Division prvi put sam čuo negdje krajem 1981. ili početkom 1982., u dobi od 15, 16 godina, kad sam na kvartovskom tečaju gitare upoznao vršnjaka Damira Crnkovića, jednog od prvih hrvatskih darkera. Crnković i ja odmah smo se našli što se tiče filmofilstva, no on je tada bio mnogo upućeniji od mene u povijest rock ‘n’ rolla i aktualna svjetska rock zbivanja. Jednog dana odveo me je u svoj stan, gdje me je zatekla, naknadno bih mogao reći - curtisovski otuđena obiteljska atmosfera, i u sigurnosti svoje sobe pustio ploče Joy Divisiona - LP “Closer” i singlicu s dvije verzije pjesme “Love Will Tear Us Apart”.

Za “Closer” još nisam bio spreman, ali zarazno melodična i melankolična “Love Will Tear Us Apart” oduševila me je istog trena i zauvijek zarobila. Od Crnkovića sam saznao temeljne informacije o Curtisu, još nesvjestan da se moj novopečeni prijatelj s pokojnim karizmatikom, uz Jima Morrisona najvećim u rock povijesti, maksimalno poistovjećuje. Srećom, koliko mi je poznato, nije krenuo istim suicidalnim putem, međutim njegovi veliki planovi iščeznuli su tko zna gdje. Crni, kako su ga zvali, ne samo zbog prezimena nego i odijevanja u crno godinama prije nastanka zagrebačkog dark pokreta, sa samo 17 godina postao je filmski kritičar Poleta, gradom je hodao sa snopovima Varietyja, maštao o vlastitom bendu i usavršavao znanje engleskog jezika. Umjesto na prijemnom ispitu za filmsku režiju na ADU, završio je u Londonu o kojem je toliko sanjao. Zadnji put sreo sam ga na prijelazu 80-ih u 90-e, nakon znamenitog debitantskog koncerta Mizara u Kulušiću, kad je nakratko svratio u Zagreb i kad mi je u gluho i pusto doba noći, na tadašnjem Lenjinovu trgu, ispričao kako radi kao čuvar pacijenata u nekoj londonskoj umobolnici. Nikad poslije nisam ga vidio niti čuo za njega, ali svaki put kad pomislim na Iana Curtisa i Joy Division, pomislim i na Damira Crnkovića, dečka koji je toliko obećavao, a nigdje nije stigao. I tako, katkad netko “objektivno nevažan”, u intimnom svemiru, osobnoj mitologiji postaje neodvojiv suputnik nekog ingenioznog i općepriznatog, pa i danas neznani Damir Crnković nekom može biti podjednako relevantan kao Ian Curtis. Jer da nije bilo onog “nevažnog”, tko zna bi li Curtis i Joy Division za mene postali toliko važni. I bi li u mojem proučavanju povijesti rocka njihov opus dobio povlašteno mjesto, a filmska priča o Ianu Curtisu toliko me dotakla. Već dugo nisam vidio ljepši i tužniji film od igranog prvijenca uglednog nizozemskog fotografa i autora muzičkih spotova Antona Corbijna, a korijeni takvog doživljaja leže i u mojoj davnoj osobnoj priči o Joy Divisionu, i zato je ona ovdje ispričana.

Hvalospjevima dočekan u Cannesu i kritičarski dominantno podržan na angloameričkom tlu, “Control” je vizualno prekrasan (crno-bijeli) film, a slikovni užitak koji pruža upotpunjen je onim glazbenim, s pregršt briljantnih pjesama Joy Divisiona i prinosima Bowieja, Iggyja Popa, Velveta. U središtu narativa, čija su značenja u znatnoj mjeri sugerirana kroz same pjesme (što neki smatraju zanimljivim rješenjem, dok drugi smatraju da izabrane pjesme suviše očito i predvidljivo komentiraju filmske događaje i stanja likova), stoji lik Iana Curtisa; s jedne je strane njegov ljubavni život, s druge rađanje i karijerni razvoj Joy Divisiona, benda kojem je podario zadivljujuće tekstove, onostrani vokal i posve osobit performans nalik kojem ništa prije ili poslije nije viđeno.

ALEXANDRA MARIA LARA kao Curtisova ljubav AnnikCorbijn odlično balansira ove dvije temeljne sastavnice narativne strukture koje povezuje motiv Curtisove epilepsije, podjednako traumatičan i na ljubavnom i na kreativnom planu, a silan dobitak postiže savršenim izborom glumaca. Izvan Ujedinjenog Kraljevstva neznani Sam Riley u prvom pravom glumačkom zadatku maestralno utjelovljuje Iana Curtisa, i bez obzira na to što je bitno ljepši od “izvornika”, svojim psihofizičkim statusom na njega neodoljivo podsjeća. Samantha Morton, jedino općepoznato ime glumačke ekipe, dobro je pogođena kao slatka dobrica Deborah, Ianova prva ljubav i supruga, a još bolje gracilno erotična, apartno lijepa Alexandra Maria Lara kao idealna Ianova ljubav Annik.

Tjelesni identiteti glumaca i pridruženi im psihosadržaji plastično ocrtavaju Curtisovu podijeljenost između osjećaja dužnosti prema Debbie koja ga toliko voli, osjećaja dužnosti koji međutim ne bi mogao postojati da još uvijek u svoj svojoj aseksualnosti ne sadrži i nit erotske privlačnosti (Yet there’s still this appeal that we’ve kept through our lives - kao što kaže u “Love Will Tear Us Apart”), i s druge strane, osjećaja ultimativne erotske ljubavi, svježe i zanosno plemenite koju gaji prema Annik, djevojci iz valonske Belgije koja je sve ono što zaljubljen čovjek može poželjeti.

Na prvo gledanje učinilo mi se da Corbijnova razrada tog složenog ljubavnog trokuta (koji je dodatno usložnio dolazak na svijet Debbiene i Ianove kćerkice Natalie) nije dostatna, ali na drugo ništa mi nije nedostajalo: relacija Ian - Debbie sadrži bitne trenutke koji su prisutni u takvoj vrsti odnosa, a ona Ian - Annik sasvim funkcionira kao istovremeno oštar i nježan nalet vjetra koji ne zahtijeva dodatna objašnjenja. Važnim manjkom filma, međutim, može se smatrati nedostatna sugestija težine, mraka i bezizlaznosti depresije koja je Curtisa dovela do samoubojstva. Corbijn je, gledajući iz racionalne perspektive, sve motivacijske čimbenike suicida dobro pripremio, ali sam osjećaj protagonistove depresije nije postigao. S druge strane, na jednostavan je, a efektan način uhvatio atmosferu ranog punk razdoblja i zenita britanskog novog vala s prijelaza 70-ih u 80-e, što je još jedno uporište filma. Dakako, mogući su (ali ne nužno i usvojivi) razni prigovori - od onog o slijeđenju uhodanog obrasca filmskih biografija znamenitih umjetnika u kojima se kreativnost i slava izmjenjuju s fizičkom i psihičkom patnjom u tvorbi ikonskog lika prokletog umjetnika, a da o značenju tog istog umjetnika ništa ne saznajemo, niti nam je on na kraju filma jasniji nego na početku (tako je to otprilike formulirao Dragan Jurak u Feralu), do recimo onog o odsutnosti interesa za proces same umjetničke kreacije (doista je poprilično začuđujuće da je Corbijna zanimao samo karijerni, a ne i kreativni rast Joy Divisiona s obzirom na to da je kreacija bila kvintesencijalni dio Curtisova bića). Pa ipak, unatoč svemu, sveprožimajuća, fino izvedena atmosfera melankolije i alijenacije, dinamizirana trenucima ambicije, humora, zanosa, tjeskobe, očaja, i jedna velika tuga u spoznaji traumatizirajuće složenosti egzistencije u pozadini svega toga, a u besprijekorno glatkom ritmu strujanja filmskog toka, “Control” čine osobito vrijednim ostvarenjem.

Bi li se isto moglo reći za prijevod tekstova pjesama Joy Divisiona, djelo uglednog anglista Tomislava Brleka? Koristeći prevođenje u duhu vlastita jezika kao sveopravdavajući izgovor, te preferirajući bliskost formi a ne sadržaju izvornika, Brlek je posegnuo za nizom značenjskih nepreciznosti, pojednostavljujući složen i suptilan Curtisov autorski svijet. Dugo sam s njim raspravljao o njegovim prevoditeljskim rješenjima, ali ni za milimetar ga nisam uspio pokolebati u stavu da je posve dopustiva prevoditeljska sloboda stih “I’m ashamed of a person I am” prevesti kao “Sramim se života koji sam živio”; Brlek je jednako čvrst u stajalištu da prevesti “appeal” iz ranije citiranog stiha pjesme “Love Will Tear Us Apart” kao “nadu” ne znači bitno intervenirati u delikatan smisao izvornika, odnosno da prevođenje prvog stiha te pjesme,“When routine bites hard”, kao “Kad je rutina tvrda” presudno ne dokida njegov specifičan okus. Jer po logici takvog prevođenja, “sve je dopušteno ako funkcionira”, a bliskost izvorniku ili udaljenost od njega u “laičkom” smislu, zapravo je marginalna. Osobito kad je riječ o stihovima, pa makar i u pjevanim pjesmama i posredovanima filmskim titlovima. Uglavnom, dobri poznavatelji opusa Joy Divisiona u srazu s Brlekovim prijevodom mogli bi se podosta iživcirati, a ako se požale, moraju znati da ih umjesto toplog engleskog čaja može dočekati vruća (jezikova) juha.