Zoran FerićDraško, prijatelj iz Naklade MD, poklonio mi je na Interliberu slikovnicu poljske autorice Katarzyne Kotowske: “Jež”. Zapravo, poklonio ju je mojoj ženi koja ju je odmah pročitala i rekla: “Predivna priča, ovo moraš… “ Što to, pomislio sam? Vidjeti, pročitati, proučiti? Zašto nije dovršila rečenicu? Što se to krije u toj maloj knjizi za djecu? Tada, možda zaintrigiran tom nezavršenom rečenicom, otvorio sam prvu stranicu slikovnice koja, čuo sam već, govori o posvajanju djeteta. I tamo sam prepoznao nas. Nju i sebe. U ovih tridesetak godina koliko, recimo to tako, profesionalno čitam knjige, malo je onih u kojima se prepoznajem već na prvoj stranici. Autorica započinje priču kako su jedan muškarac i jedna žena sagradili kuću. Supruga i ja nismo sagradili kuću, ali smo prije četiri godine dogradili obiteljsku kuću mojih roditelja. To smo planirali dugo, a onda smo još dulje skupljali novac za taj nimalo jeftin zahvat. Potom i digli kredit, zadužili se, namučili. Diskutirali smo o financijskoj konstrukciji, idejama, dozvolama, papirologiji, stranama svijeta, sunčanim i tmurnim danima, raspravljali o tome gdje će biti kuhinja, a gdje fotelja za čitanje, ali nismo puno govorili o tome zašto to radimo. Želimo veći i sunčaniji stan? Da. To je valjda normalna želja o ovoj kulturi koja nas, između ostaloga, obasipa časopisima i knjigama sa slikama lijepih ili sretnih stanova. Jesmo li željeli lijep ili sretan stan? Po svoj prilici oboje, no sasvim sigurno je da čovjek prvenstveno traži sretan stan. Točnije, sobe, kuhinju, kupaonicu, terasu gdje bi mogao proživjeti nešto što će kasnije, kad bude svodio završni račun, bilancu svoga života, moći samome sebi predočiti kao prostor sreće. A ako baš ne sreće, a ono barem spokoja i zadovoljstva. No, živjeli smo do tada u stanu od osamdesetak kvadrata. U svakom slučaju dovoljno prostora za dvoje ljudi. Zašto smo onda dograđivali?

Mogli smo putovati, potrošiti lovu na bolji auto ili letenje balonom. Svijet pruža nebrojene mogućnosti. Međutim, ono što nam je u starome stanu falilo bila je soba za dijete. Ili čak dvije sobe za djecu. Zato smo se upustili u ovaj pothvat. Zbog djece koju još nismo imali. Čitav je taj manevar, kao što sam rekao, trajao dugo. Od prve ideje do realizacije prošlo je možda i deset godina. Međutim, i u tih desetak godina još uvijek nismo dobili dijete. Kao ni Muškarac i Žena iz slikovnice. I oni su prvo sagradili kuću. Onda su ostavili vrt da malo zaraste da bi se moglo tamo igrati i trčati bez bojazni da se pogazi salata ili unište maćuhice. Napravili su vrt prilagođen dječjoj igri. Takav je i naš. Zarastao, prilično zapušten, ali i s još nekim sadržajima koji su ciljano napravljeni za dječju zabavu. Muškarac i Žena iz slikovnice i nas dvoje uredili smo komadić svijeta za nečije sretno djetinjstvo, a taj netko ili ta neka nikako da se odluče roditi. Slike koje su pokazivale to oklijevanje nalazio sam odjednom posvuda. Jedna je naročito upečatljiva. Naime, kad se u sumrak sunčanoga dana ide tramvajem od Kvatrića prema autobusnom kolodvoru, na raskršću Šubićeve i Zvonimirove, u prozoru prizemnog stana kuće na desnom uglu, odražava se slika semafora za pješake. I uvijek kad pogledam u taj prozor, tamo vidim odraz onog crvenog čovječuljka koji stoji, a nikad onog zelenog koji hoda. To sam počeo tumačiti kao sliku djeteta koje se uporno odbija roditi. U slikovnici pak kuća, vrt, stabla, sunce, trava i sve ostalo gubi boju jer su Muškarac i Žena sve tužniji zato što nemaju dijete, a silno ga žele. I ja sam, gledajući crvenog čovječuljka, silno želio da postane zelen i da se odluči roditi.

Da konačno pređe tu ulicu koja dijeli nepostojanje i postojanje. Moja žena željela je to još više. Pisao sam o tome knjige, ali su ljudi u njima lakše pronalazili smiješno ili užasno. Uglavnom, ove sam nedjelje u knjizi Katarzyne Kotowske pronašao rečenicu koja odlično formulira ono što sada osjećam kad mislim na čovječuljka iz semafora: “I tada su Žena i Muškarac shvatili - njihovo se Dijete rodilo nekim drugim roditeljima.” Zeleni čovječuljak prešao je ulicu u stanu drugih ljudi. Iza te rečenice u slikovnici slijedi nevjerojatno tužna i bodljikavo istinita priča o dječaku Ježu kojega su posvojili Muškarac i Žena. O nesretnom stvorenju koje je između sebe i svijeta postavilo oštre bodlje. On se odlučio roditi, ali ga tamo gdje se rodio nisu htjeli, pa je završio u Domu za napuštenu djecu. Ova me priča silno pogodila jer poput igala za akupunkturu ili bodlji s tijela ježa pogađa u neuralgične točke naših života. Proces odrastanja u neku je ruku proces mirenja sa svijetom, ali istovremeno, ako čovjek ima sreće pa naiđe na ljubav, i proces uklanjanja bodlji kojima se štitimo od toga svijeta. Ne samo kao dječak Jež, nego i kao kesten i kao ruža i kao bodljikavo prase i morski ježinac, kao kupina i malina i kao škarpina.

Uostalom, kao sve bodljikavo što na ovome svijetu s razlogom bodljikavo i živi. Na kraju, koji je istovremeno i sretan i tužan, kao u najboljim dječjim pričama, bodljikavo stvorenje zemlje pretvara se u stvorenje neba bez bodlji, spremno za visine i za let. Nakon što sam sklopio stranice ove priče, pomislio sam opet na onu nedovršenu rečenicu svoje žene. “Divna priča, ovo moraš…” Proživjeti, pomislio sam. Ovo moramo proživjeti. Valjalo bi konačno pronaći tog zelenog čovječuljka koji se rodio nekim drugim ljudima, u nekom drugom stanu. Konačno, posvajanje mi se čini mnogo plemenitijim činom od rađanja. Rađajući dijete nikada ne možemo biti sigurni u što ćemo ga roditi i hoće li mu život biti sretan ili nesretan jer to ne ovisi samo o nama. Možemo se truditi koliko god hoćemo, možemo se odricati do krvi, ali sretan, pa ni dobar život ne možemo garantirati. Posvajajući dijete barem jedno znamo sigurno: da u startu barem malo popravljamo jednu očitu nesreću. A ono što nam ostaje iza ove knjige, ono što tu jasno vidimo jest da nije sreća roditi se. Sreća je pronaći prave roditelje. I tek onda kuće s praznim dječjim sobama dobivaju smisao.