Bogatstvo bivše britanske kolonije zasniva se na velikim naftnim i plinskim poljima u podmorjuU Velikoj Britaniji najviša sudska instanca je Privy Council - Privatni savjet, posebno tijelo koje je nekada pomagalo suverenu u upravljanju zemljom, a kasnije - kada je upravljanje zemljom preuzela vlada - zadržalo sudske ingerencije. Taj Privy Council je svojedobno bio najviša sudska instanca i za sve britanske kolonije, te dominione, a kako su oni dobivali nezavisnost, neki od njih zadržali su britanski Privy Council kao najvišu sudsku instancu svojih država, želeći tako da iskusno i nezavisno britansko pravosuđe ostane kao neka vrsta kontrolora rada njihovih pravosuđa, koja su se tek stvarala. Tako i danas pred britanski Privy Council dolaze iz bivših britanskih kolonija razni sudski slučajevi za koje strane u sporu misle da ih lokalno sudstvo ne može dobro riješiti. Ovih dana britanski Privy Council donio je presudu u sporu iz jedne vrlo udaljene azijske zemlje, a da je taj slučaj došao pred tu instancu nije čudno. Naime, riječ je možda, po vrijednosti, o najvećem privatnom sporu u povijesti, gdje je jedna strana imala razloga sumnjati u pristranost lokalnog sudstva, budući da je druga strana u sporu bio - sultan te zemlje.

Riječ je o sporu u kojem su suočene strane bile sultan Hassanal Bolkiah, vladar od Bruneja, jedne od najbogatijih zemalja na svijetu, te njegov najmlađi brat, princ Jefri Bolkiah. Brunej se nalazi na sjeveru najvećeg indonezijskog otoka Bornea, koji osim Indonezije dijele još Malezija i Brunej. U srednjem vijeku Brunej je bio jako moćna država, te je brunejski sultan vladao cijelim Borneom, ali i okolnim otocima. Imao je strateški položaj, jer su u blizini prolazili važni pomorski putovi. Brunej je bio stoljećima i velika gusarska baza.

Prvi europski moreplovac koji je stigao do Bruneja bio je Španjolac Juan Sebastián Cano 1521. Španjolci su 1580. zauzeli Brunej, ali su ga uskoro morali napustiti. Brunej je bio samostalan sve do sredine 19. stoljeća, kada su Britanci protiv Bruneja pokrenuli akciju, kako bi zaštitili neke svoje pomorske putove u tom području od brunejskih gusara. Pet godina trebalo je Britancima da unište gusare, potom su sultanu od Bruneja oteli velika područja Bornea, pa je pod sultanskom vlašću ostalo malo teritorija. Na kraju je i sam Brunej 1888. postao britanski protektorat, a 1906. svu neposrednu vlast u Bruneju preuzeli su Britanci, ostavivši sultanu samo formalnu titulu. Stanovnici Bruneja nisu se bunili na sve to, jer nisu živjeli loše, a da im se sviđalo pod britanskom vlašću vidjelo se 1963., kada je Velika Britanija davala nezavisnost Malaji i kraljevinama s malajskim stanovništvom na Borneu.

PRINC JEFRI BOLKIAH, najmlađi sultanov brat, pao je u nemilost jer je upropastio investicije u inozemstvo koje su trebale osigurati lagodnu budućnost zemljeSve tamošnje kraljevine prihvatile su da uđu u novostvorenu nezavisnu Malezijsku federaciju, jedino je Brunej glasovao da ostane pod britanskom kolonijalnom vlašću. Tako je bilo do siječnja 1979., kada je Velika Britanija napokon dala Bruneju nezavisnost, gotovo ga prisilila da bude nezavisna država. Iako je mali, Bruneju to nije bio problem, jer je bogat naftom. Nafta je prvi put otkrivena 1929., a 1980., kad se Brunej osamostaljivao, on je već bio značajan izvoznik nafte, od koje je fantastično zarađivao. Prihodi od nafte bili su toliki da su svi mogli odlično živjeti. Sultan od Bruneja je, naravno, najviše novca uzeo sebi, ali je istodobno radio mnogo da popravi standard tamošnjih stanovnika, pa su svi dobili besplatno liječenje, jako je razvijao obrazovanje, bila je puna zaposlenost, gradile su se kuće. Svaki građanin Bruneja mogao je dobiti beskamatni zajam za kupnju kuće ili automobila, a novca je bilo toliko da su i siromašniji stanovnici Bruneja mogli iz vlastitih prihoda ili s državnim stipendijama slati djecu u najbolje inozemne škole. Tamošnji stanovnici bili su poznati po tome što su odlazili s punim džepovima novca u susjedne siromašnije zemlje, da troše novac na alkohol i žene.

U Bruneju je bilo tako dobro da su i mnogi stranci odlazili tamo, jer je tu bilo mnogo posla i za strane stručnjake. U Bruneju je, na primjer, živjelo čak 20.000 Britanaca. U Bruneju ima i jako mnogo Filipinaca i Indonežana, koji rade manualne poslove, jer se to stanovnicima Bruneja više ne radi. No u izobilju ne žive samo obični stanovnici Bruneja, u posebnom izobilju, naravno, žive sultan i članovi njegove obitelji. Danas 61-godišnji sultan, koji ima tri brata i šest sestara, od svoje braće svojedobno je najviše volio svojeg danas 52-godišnjeg brata Jefrija, te mu je stoga davao neke odgovorne i značajne državne poslove. Doduše, sultan je zadržavao najvažnije državne funkcije, pa je on - osim što je sultan - ujedno premijer, ministar obrane, ministar financija, vrhovni zapovjednik vojske, šef policije i islamski vjerski vođa Bruneja. Ipak svojem mlađem bratu dao je svojedobno zadatak da golem novac što ga je država zarađivala što pametnije ulaže, pa ga je imenovao da rukovodi ogromnim državnim fondom koji se zvao Brunei Investment Agency - Brunejska ulagačka agencija. Jefri i njegov sin Hakim osnovali su vlastito poduzeće Amadeo, koje je dobilo licencu da državni novac, ali i novac stranih investitora, troši za velike državne projekte, posebno u infrastrukturi. Imao je zadatak i da višak brunejskog novca od nafte plasira u inozemstvo.

SULTAN HASSANAL BOLKIAH sa suprugama Azrinaz Mazhar Hakim i kraljicom Salehom na vjenčanju svoje kćeriTako je princ Jefri sredinom osamdesetih na raspolaganje dobio golem novac, a pretpostavlja se da je tijekom sljedećih petnaestak godina kroz taj fond prošlo na stotine milijardi dolara. Najveći dio tog novca utrošen je u početku na razna ulaganja u Bruneju, ali to je tako mala zemlja, od samo 380.000 stanovnika, da se i nije imalo u mnogo toga ulagati. Brunej je, osim toga, specifična zemlja, u njoj nema stroge podjele između novca koji pripada državi i novca koji pripada kraljevskoj obitelji. Prema nekim kasnijim rekonstrukcijama tijeka novca kroz taj fond ustanovljeno je da je princ Jefri barem 42 milijarde dolara iz tog fonda prebacio na račune članova obitelji, pri čemu se nije držao stroge dinastičke hijerarhije, pa je tako sultanu prebacio samo 8 milijardi dolara, a sam je uzeo najmanje oko 15 milijardi. Četiri milijarde otišlo je raznim ministrima, a za 15 milijardi dolara ne zna se kamo je otišlo, no vjeruje se da je i to uzeo Jefri.

Kroz to vrijeme Jefri je živio jako raskošno, a dobro je opskrbio i svoju veliku obitelj, jer ima čak 17 djece. Oni koji su posjećivali njegove palače ili na druge načine dolazili s njim u dodir pričali su fantastične stvari, kako su u njegovoj palači i četke za zahod bile optočene zlatom, kako je imao poseban avion Boeing 747 samo za prijevoz svojih konja za igranje pola, kako je u automobilu imao toster ukrašen dijamantima. Imao je nekretnine diljem svijeta, zatim golemu kolekciju vrijednih umjetnina, barem stotinu vrhunskih slika svjetskih majstora, te ogromnu kolekciju dragulja. Bio je vlasnik nekoliko privatnih aviona, a želio je sam naučiti voziti avion, pa je posjedovao i privatni simulator za vožnju Airbusa 340 vrijedan 12 milijuna dolara.

Posebno je zloglasna bila Jefrijeva 50-metarska jahta, koju je princ nazvao "Tits" (sise), a bila je opremljena dvama gliserima koji su se zvali "Nipple" 1 i 2 (bradavica 1 i 2).

Jefri je vrlo brzo došao na glas i kao rasipnik i razvratnik, ali je na taj glas došao i sam sultan. Godine 1997. izbio je veliki međunarodni skandal. Shanon LaRhea Marketic, 27-godišnja američka ljepotica hrvatskog porijekla, Miss SAD-a 1993. i Miss Kalifornije 1992., podnijela je tužbu protiv sultana od Bruneja i njegova brata, tvrdeći da su je njih dvojica prevarili i prisiljavali na prostituciju. Ona je, tvrdi, zajedno s još sedam djevojaka iz SAD-a 1995. pozvana da otputuje u Brunej, navodno da bi tamo sudjelovala u nekim modnim revijama i reklamnim priredbama. No, prema njenim tvrdnjama, kada je stigla u Brunej, uzeta joj je putovnica, a ona je zatvorena u sultanovu palaču, gdje joj je rečeno da se mora seksualno podati sultanu i njegovu bratu Jefriju Bolkiahu.

MLADENCI Državni službenik Khairul Khalil i princeza Majeedah u zlatom optočenom Rolls-RoyceuPo njenim tvrdnjama, tako je bila zatvorena više od dvadeset dana, a tek je nakon mnogih njenih prosvjeda uspjela napustiti Brunej. Zbog toga što su je prisiljavali da bude “seksualna robinja”, ona je tužila sultana u Los Angelesu pred američkim sudom, i to stoga što superbogati sultan ima mnogo poslovnih interesa u SAD-u. Zatražila je odštetu od 90 milijuna dolara. Sud je njenu tužbu uzeo u razmatranje, te odredio ročište. Sultanovi odvjetnici su smjesta obznanili da je sve to izmišljotina, te da služi samo zato da ona ucjenom dođe do novca, spektakularnom sudskom tužbom skrene pozornost na sebe, stekne popularnost i nove angažmane. Oni su se pozvali na jedan američki zakon koji štiti strane državnike od sudskih tužbi u SAD-u, a sud je to prihvatio. No princ Jefri se nije tako lako izvukao pa se suđenje njemu neko vrijeme vuklo po američkim sudovima.

Bio je to jako neugodan skandal zbog kojeg su neki strani poslovni partneri odustali od poslovanja s Brunejem, pa je i to pridonijelo onom što je uslijedilo. U ljeto 1998. sultan od Bruneja smijenio je s dva vrlo utjecajna mjesta svojeg brata Jefrija Bolkiaha, a ta iznenadna smjena pokazuje da je tada između do tada bliske braće došlo do rascjepa, izazvanog i ekonomskim potresima koji su pogodili i Brunej.

Sultan je brata smijenio s mjesta šefa investicijskog fonda Brunei Investment Agency, koji je, nakon što više nije imao što graditi u Bruneju, plasirao goleme naftne prihode Bruneja u inozemstvo, te je kupovao nekretnine, poduzeća, obveznice i druge stvari u inozemstvu. Sultan nije bio zadovoljan kako to njegov brat čini, a do krize u odnosima između njih došlo je kada je propala kompanija Amadeo, kojom su rukovodili sultanov brat princ Jefri i njegov sin princ Hakim, a koja se bavila izgradnjom infrastrukture u Bruneju uz pomoć državnih investicija. Tvrdi se da je zbog Amadea država imala dug od 16,3 milijarde američkih dolara, a kada se to saznalo, pala je vrijednost singapurskog dolara, s kojim je vezana valuta Bruneja. Potom se u teškoćama našla i Brunei Investment Agency. Sultan je tada smijenio svojeg brata i njegova sina Hakima s još jednog utjecajnog mjesta, upravitelja velike telekomunikacijske kompanije, koja je kontrolirala satelitsku televiziju i mobitele u Bruneju.

IMOVINA PRINCA JEFRIJA BOLKIAHA rasprodana je na međunarodnoj javnoj aukciji u prijestolnici Bruneja Bandar Seri Bagawan u kolovozu 2001.Sultan je zatražio od brata da ukradeno vrati i nadoknadi dug, brat je to odbio, stoga ga je sultan tužio sudu u Bruneju. Pritisnut na taj način Jefri je 2000. pristao vratiti glavninu onog što je posjedovao, pa je tako vratio više od 500 različitih kuća i nekretnina, koje je imao u Bruneju, zatim 100 nekretnina u inozemstvu, 1700 automobila, pet brodova, devet aviona i 100 slika poznatih majstora. No odbio je predati sve pa je zadržao onoliko koliko je smatrao da je minimum da može, po njegovim kriterijima, pristojno živjeti. Tvrdio je čak da je 2000. s bratom postigao sporazum da može zadržati onoliko imovine koliko mu treba “da sačuva svoj standard života”. Tako je princ Jefri zadržao pet inozemnih nekretnina, superluksuznu kuću St. John’s Lodge blizu londonskog Regent’s Parka, kuću na pariškom trgu Vendôme tik uz najluksuzniji tamošnji hotel Ritz, te dva luksuzna hotela, Palace Hotel na Aveniji Madison u New Yorku i hotel Bel Air u Los Angelesu, a i jednu vilu u Singapuru. Zadržao je i veliku količinu dragulja, sve u vrijednosti oko milijardu dolara.

No sultan je tvrdio da nikakva dogovora nije bilo, te tražio da Jefri vrati i te nekretnine. Tada se Jefri obratio sudu, ali je tražio da u ovom slučaju ne sudi neki brunejski sud, nego da slučaj bude predan Privy Councilu u Londonu, koji Brunej priznaje kao svoju vrhovnu sudsku instancu. S tim se sultan složio. Slučaj su preuzela petorica britanskih sudaca, a oni su priznali da je to jedan od najbizarnijih sudskih slučajeva u njihovoj praksi. Slučaj su razmatrali dosta dugo, i to ne samo službene dokumente, nego su proučili i druge okolnosti, te su na kraju presudili u korist sultana. Po njihovoj presudi nikakva usmenog niti pismenog dogovora između sultana i njegova brata nije bilo, pa princ mora vratiti sve. Čini se da je princu dosta štetila reputacija golemog prevaranta i popriličnog lažljivca koju je on proteklih godina stekao kroz razne druge sudske slučajeve pred sudovima u inozemstvu. Princ Jefri je objavio da će se on žaliti, ali ima pri tome jedan problem - više nema kome.