Sanadera guraju Europljani i Mamić

HDZ se u konačnici uspio predstaviti kao stranka prihvatljiva za sportske bogatune, potkožene gastarbeitere i internacionalnu političku nomenklaturu, što je možda dobar image za neku etabliranu liberalnu grupaciju kakva u Hrvatskoj ne postoji, ali nije konzekventan za ljude koji se po definiciji žele promovirati kao autohtoni zaštitnici interesa naroda. SDP nudi vrlo apstraktnu alternativu čija je jedina snaga ne u 'ljudima', nego u slabostima protivnika, a nije uspio objasniti na koji će način usrećiti narod uvođenjem poreza na prihod od dionica, koje su u zemlji s mizernim mirovinama mnogi počeli doživljavati kao ulog za ugodniju starost

Srećko JurdanaNetko je s državne strane ordinariju Jurju Jezerincu - predvodniku rudimentarno-nacionalističke struje u biskupskome zboru - morao jednom uputiti konstruktivnu kritiku na temu njegovih nečuvenih političkih eskapada, i bio je to Stipe Mesić koji ga je zadnjih dana s punim pravom upozorio da će mu zabraniti pristup vojnim prostorima nastavi li se miješati u izbore distribuiranjem antigrađanske propagande. Svi drugi iz državne sfere dugogodišnjega provokatora Jezerinca tretiraju kao nedodirljivu ikonu s kojom ne treba ulaziti u sporove, da ne bi bilo komplikacija s crkvom. Zdravku Mamiću, međutim - kad je o antigrađanskim provokacijama riječ - nitko nije uputio slično upozorenje zbog predizbornoga oglasa u kojem Dinamo poistovjećuje s HDZ-om, iako bi se i njemu nakon te diverzije pristup klubu, kojem nije vlasnik ali ga zato s uspjehom tretira kao svoju prćiju, bez problema mogao dovesti u pitanje.

Motivi gospodina Mamića za objavljivanje skandaloznoga oglasa predstavljaju specijalnu analitičku temu za mamićologe raznih profila; politički je od njega zanimljivija bila reakcija HDZ-a koji je objavljivanje oglasa “pozdravio”, bez obzira na to što na taj ispad navodno nije imao utjecaja. Premijer Sanader mnogo bi više bodova ubrao da se nedvosmisleno distancirao od Mamića i njegovih ilegalnih tehnika ulagivanja režimskim dobrotvorima, i da je njegov glasnogovornik operaciju s Dinamom nazvao nedopustivom privatnom lakrdijom, ali tada bi to bili jedan drugi Sanader, i jedan drugi HDZ, kakvi u stvarnosti jedva da postoje. Ublažavajući izraz “jedva da postoje” honorar je Sanaderu za smisao za finesu koji je on pokazao u zadnjoj - vrlo koncilijantnoj - komunikaciji s Ljubom Jurčićem, gdje je krajnje antagonističku intonaciju kampanje prilično neočekivano zamijenio kolegijalno-uvažavajućim manirama. Tko će ga znati, možda je prijateljska diskusija s Jurčićem bila i Sanaderov specijalan način produbljivanja averzije prema Zoranu Milanoviću.

Ovo je jubilarna posljednja kolumna uoči izbora, što autora dakako ne ispunjava nikakvim dodatnim osjećajem odgovornosti. Neka svatko glasa za svoje, i naciji osigura mogućnost da dobije što joj Bog udijeli. Na ovome mjestu iskoristit ćemo u svakom slučaju zadnju priliku za uočavanje razlikovnih nijansi između glavnih rivala na sceni. Privremeno povlačenje iz kampanje zbog smrti oca Sanader je kompenzirao televizijskim hvalospjevima koje njegovu liku i djelu upućuju razni europski lideri, što na promatrače nesumnjivo može ostaviti dojam. Ipak, cjelokupna inscenacija Sanaderove promidžbe u značajnoj mjeri djeluje hoch elitistički, i ne korespondira previše s hrvatskom stvarnošću. HDZ se u konačnici uspio predstaviti kao stranka prihvatljiva za sportske bogatune, potkožene gastarbeitere i internacionalnu političku nomenklaturu, što je možda dobar image za neku etabliranu liberalnu grupaciju kakva u Hrvatskoj ne postoji, ali nije konzekventan za ljude koji se po definiciji žele promovirati kao autohtoni zaštitnici interesa naroda. Lijepo je čuti kako Angela Merkel ili Niko Kovač hvale Sanadera, ali oni egzistiraju u Njemačkoj i HDZ doživljavaju uglavnom na intelektualno-poetske načine.

Radikalnim distanciranjem od Mamića HDZ je, kako rekosmo, simpatije mogao osvojiti i kod mnogih koji ga ne simpatiziraju, ali nije iskoristio ponuđenu priliku zato što njegov think-tank smatra da je bilo kakva propaganda koja ga favorizira, automatski i dobra propaganda. No ako je promašio na “sportu”, porezi su ostali HDZ-ov forte. SDP nije uspio objasniti na koji će način usrećiti narod uvođenjem poreza na prihod od dionica, koje su u zemlji s mizernim mirovinama mnogi počeli doživljavati kao ulog za ugodniju starost. Sanader ovdje drži određenu polugu, ali protiv njega i dalje radi ekonomska kriza u državi generirana ogromnom potrošnjom, stalnim porastom cijena energije i nekonkurentnošću na međunarodnome tržištu roba i usluga.

SDP u kampanji uglavnom nije predočio ništa, čak ni prepoznatljivoga lidera, ali za njega na neki način radi inercija promjene ili psihološki obrazac demokracije po kojem je poželjno da se vlast - kakva god bila - nakon četiri godine mijenja. Osnovni Sanaderov problem svodi se na pitanje može li se s onim što je napravio tijekom mandata suprotstaviti tom obrascu i uvjeriti ljude da ga ne treba mijenjati, i jasno mu je da na tom planu ne stoji pretjerano dobro. Ubrzanom izgradnjom infrastrukture HDZ je unaprijedio dinamiku života u Hrvatskoj, ali učinio je - u isto vrijeme - taj život iznimno skupim i stvorio preduvjete za bujanje inflacije. U zemlji zanemarive socijalne solidarnosti, gdje je novac pretvoren u boga, siromašni su ostali siromašni, bogati postali još bogatiji. Inozemna liberalistička podrška i priče o Europi neadekvatan su instrument za pariranje toj situaciji.

Na planu eliminacije korupcije napravljeni su minimalni pomaci koji - u svijetu se to uviđa - gotovo uopće ne zahvaćaju političku kastu i privilegirane slojeve koji su se obogatili na pretvorbi. Sam Sanader ne može objasniti porijeklo svoje ogromne imovine, i to ga po logici stvari ograničava u ispitivanju imovine drugih, posebno njegovih suradnika i tajkuna s kojima je država u savezu. HDZ-ovoj slici svijeta SDP nudi vrlo apstraktnu alternativu čija je jedina snaga ne u “ljudima”, nego u slabostima protivnika. Milanović je na primjeru Bandića i holdinga pokazao tendenciju prema taktičkim kompromisima s korupcijom u vlastitim redovima i doveo u pitanje kredibilitet svoje antihadezeovske retorike. Tko god pobijedi, scenu će začiniti svojim manjkavostima.

Vukovar, priznanje Hrvatske i Tuđman

Prošlo je šesnaest godina od pada Vukovara, možda najvažnijega događaja u hrvatskoj suvremenoj povijesti, koji se na svaku obljetnicu komemorira sa sve većom dramatikom i gorčinom posebno zbog činjenice da nisu kažnjeni ni organizatori ni počinitelji masovnoga zločina nad hrvatskim braniteljima. Međunarodni arbitri i na primjeru nesankcioniranja ubojica iz JNA, i četničkih terorista koji su djelovali pod njihovom kontrolom, pokazuju svoju dvoličnost kao što su je pokazivali 1991. godine kad su od Tuđmana zahtijevali da prekine vojni proboj prema Vukovaru i zamijeni ga humanitarnim konvojem, što je de facto značilo predaju grada agresoru.

Nepuna dva mjeseca nakon pada Vukovara i zločina na Ovčari koji je potresao Europu i svijet, uslijedilo je diplomatsko priznanje Hrvatske i definitivno se otvorila nova stranica u životu nacije. Tuđman je u Zagrebu organizirao trijumfalističku kolonu i počeo s novom energijom igrati ulogu nacionalnoga spasitelja, ali Vukovar ga je nastavio pratiti poput kletve, a prati ga i nakon smrti. Zašto nije dopustio da hrvatska vojska oslobodi grad, nakon što je već razbila srpske snage i ušla u Marince koji su od središta Vukovara udaljeni nekoliko kilometara? Zašto se fanatično suprotstavio operativnome zapovjedniku HV-a Antunu Tusu koji je - poštujući elementarnu vojnu logiku - zahtijevao nastavak proboja, zašto je prihvatio njegovu ostavku i niže rangiranome časniku osobno naredio da prekine operaciju?

Zašto nije realizirao pobjedu koja mu se nudila na tanjuru? Zbog straha od Van den Broeka, Vancea i Carringtona koji na temelju spekulativnih geopolitičkih razloga nisu željeli da Hrvatska u Vukovaru porazi Srbiju i Miloševića, i tražili su od Tuđmana da se povuče. Tadašnji potpredsjednik Vlade i Tuđmanov apologet Zdravko Tomac u jednoj od svojih bezbrojnih knjiga izrazio je zadovoljstvo što su pregovori nakon predaje Vukovara “završili civilizirano”. Ovčara je dokaz te “civiliziranosti”, a ujedno i potvrda potpune psihološke bespomoćnosti hrvatskoga vodstva koje je u strahu od pritisaka međunarodne zajednice nijemo promatralo kako Šljivančaninove i Šešeljeve bande neometano ubijaju najbolje hrvatske ljude.

Tuđman se bojao da svijet ne će priznati Hrvatsku ako se u vukovarskoj bitci suprotstavi zahtjevima zapadnih emisara, i odlučio je to priznanje izboriti na demonstraciji slabosti umjesto snage. S vojnoga aspekta i aspekta brige za sudbinu zarobljenika njegova procjena bila je katastrofalna, a predstavljala je i nepotrebnu političku kalkulaciju jer Hrvatsku bi - možda i s većim uvažavanjem - priznali i da je još 1991. godine oslobodila Vukovar.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više