22.11.2007. / 13:56

Autor: Robert Bajruši

KOLUMNA DANA

U Londonu je nastupila nova Hrvatska

Postoje neki trenuci kada čovjek osjeća ponos jer dolazi iz Hrvatske. Nisu baš jako česti, ali ipak postoje. To je ono kada CNN napravi reportažu o Dubrovniku kao jednom od najljepših gradova, dok mediji pišu o Ivanu Đikiću kao jednom od vodećih svjetskih znanstvenika, kada je riječ o ispitivanjima tumora ili o onom mladom zagrebačkom fizičaru, koga Amerikanci zovu novim Teslom. To su situacije kada se zaboravljaju korumpirani političari, izostanak svake vizije razvoja ove zemlje, ksenofobija i balkanski marifetluci kojih se nikako riješiti.

Jedan takav dobar trenutak predstavljala je utakmica između Engleske i Hrvatske, u kojem su igrači predvođeni Slavenom Bilićem na Webmleyu odigrali doista veliku utakmicu. U isključivo nogometnom smislu, stvar se može sažeti u dva štura podatka: Hrvati su odličnom igrom potvrdili odlazak na Europsko prvenstvo, a Englezi doživjeli jedan od najvećih sportskih poraza u posljednjih pedeset godina. Big deal – rekli bi u Londonu, uostalom, svakih par godina se desi neko sportsko čudo u kojem mali pobijede velike ili, nešto rjeđe, u nekakvom Zagrebu se rodi Janica Kostelić, koja se pretvori u najveću skijašicu svih vremena. Zašto bi onda jedna utakmica značila nešto više od događaja koji će biti zaboravljen do Nove godine.

Zato jer se ovdje ne radi o jednoj utakmici, niti isključivo o nogometu. Ovdje je riječ o jednom čovjeku koji sve više postaje - bez patetike i pretjerivanja - personifikacija jedne nove, samouvjerene, kompetetivne i hrabre Hrvatske.

Slavena Bilića već dvadesetak godina smatram najzanimljivijim likom hrvatskog nogometa. Od samog početka bio je drukčiji, nekako je bilo nezamislivo pročitati da je viđen na narodnjacima ili kako se hvali najnovijim BMW-om. Svira gitaru, voli AC/DC, i svega nekoliko puta je govorio o obiteljskoj intimi. Čak i kada je nedavno odselio iz stana, učinio je to bez promila pompe i budalaština, kako su se ponašali Dikan Radeljak i Vlatka Pokos. Osim toga, Bilić potječe iz obitelji intelektualaca, otac mu je bio dekan, a on je diplomirao pravo. Iako kao igrač nikada nije uživao medijsku pažnju poput Igora Štimca, a kamoli Bobana ili Šukera, poslije godine dana igranja u Njemačkoj, imenovan je kapetanom Karlushea, a kasnije je bio cijenjen i u Engleskoj.

Ova reprezentacija predstavlja rezultat Bilićevog načina razmišljanja. Nema mjesta euforiji jer Hrvatska redovito odlazi na svjetska i europska prvenstva, ali ovdje se radi o nečemu drugom. Slaven Bilić je organizirao tim koji je službeno među deset najboljih ekipa na svijetu, zato jer prihvaća sva pravila koja treba ispuniti želi li biti u svjetskom vrhu. Tu nema muljanja, izmišljanja uspjeha i lažnih obećanja.

Uz sve to, Bilić je nedavno napravio još nešto zbog čega ga jako cijenim. Za razliku od Nike Kovača ili igrača Dinama (uključujući i one iz Brazila i Obale Bjelokosti), nije se dao uvući u predizbornu kampanju.

Zato je Biliću sasvim svejedno za rasplet iz nedjelje 25. studenog, kada nam predstoje parlamentarni izbori i ždrijeb kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo.

Vezane vijesti

Nešto je naopako kada premijer određuje cijenu jogurta

Nije vijest kada radnici napadnu poslodavce, ali jest kada se javno sukobe najbogatiji ljudi u Hrvatskoj. U ovom slučaju, svađu je inicirao splitski… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika