U noći kada je njegova stranka gotovo izgubila pridjev parlamentarne, Anto Đapić imao je vremena analizirati poteze koje je vukao u posljednjih dvije godine. Ako je stvarno razmišljao o tome mogao je doći do vrlo jednostavnog zaključka. Za izborni debakl kriv je on i samo on. Jer ni HDZ-ova kampanja ni promjene u biračkom tijelu, ni bilo koji drugi efekt nisu HSP-u mogli naštetiti kao djelovanje njegova predsjednika.

HSP i Anto Đapić danas nemaju potporu birača, ali oni nemaju ni prijatelja na političkoj sceni. Potpuno je nejasno koga danas ta stranka predstavlja, odnosno tko je njihova ciljana skupina. Lijevo orijentirani dio biračkog tijela to nije, a nikad nije ni bio. Rijetko tko od njih Đapiću može oprostiti koketiranje s ustaštvom ranih devedesetih i pokazivanje visine kukuruza. S druge strane, oni birači kojima je to možda bilo simpatično jamačno su se razočarali kada je Đapić počeo mijenjati imidž stranke, putovati po Izraelu i podržavati proeuropsku politiku Ive Sanadera.

Također, bilo je i onih koji su u HSP-u vidjeli skupinu sposobnih političara koji se na dobar način brinu o nacionalnim interesima. Njihovu podršku Đapić je izgubio odlaskom Tadića i Rožića. Na kraju, kroz aferu s gradnjom osječke dvorane HSP i njegov predsjednik izgubili su i epitet poštene stranke neopterećene privatizacijskim i inim aferama.

Dakle, sve kvalitete i identitet koji su stranci priskrbili poneki vrijedni pojedinci, Đapić je uspio uništiti u nepune dvije godine. Iza svega, vjerojatno se krije politička taština. HSP-ov predsjednik silno je želio vlast, no možda i više od toga, želio je poštovanje kod kuće i vani. Poštovanje koje nikad ne bi dobio kao rigidni desničar, za što su ga godinama smatrali.

Ipak, kada je počeo mijenjati imidž, uspjeh nije bio spreman dijeliti. To je bio razlog za česte unutar stranačke okršaje s Rožićem i Tadićem. Da ih neutralizira Đapić je stranku napunio beznačajnim i bezidejnim poslušnicima vjernim samo njemu. No, kada je ovaj dvojac napustio stranku, svi nedostaci takve strategije su postali bolno očiti.

Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko biračkog tijela uopće zna za današnje najistaknutije pravaše, izuzev Ruže Tomašić. Ljudi poput Peje Trgovčevića, Vlade Jukića, pa čak i glasnog Pere Kovačevića ne mogu mobilizirati birače iz prostog razloga što dobar dio biračkog tijela uopće ne zna tko su oni.

U toj situaciji, Đapić se morao okrenuti personaliziranoj kampanji. Što Hrvati misle o tome pokazuje jedan osvojeni saborski mandat. Ironično, osvojio ga je upravo Đapić, koji je zbog izborne kataklizme najavio odlazak. Problem je u tome što to ne garantira nikakav napredak HSP-a u budućnosti. Ako Đapić uistinu odstupi s pozicije predsjednika stranke, tko će ga naslijediti? U masi političkih patuljaka kojima je napunio stranku teško se može naći kvalitetnog kandidata.

Jedino se Ruža Tomašić izdvaja iz mase, no dosadašnja hrvatska demokratska praksa pokazala je kako birači ne reagiraju dobro na žene na čelu političkih stranaka. Među desno orijentiranim biračima, koji su i dalje osnovno HSP-ovo biračko tijelo, taj bi efekt mogao biti vrlo jak. Ostali ne nude ništa osim daljnje bezidejnosti i pada rejtinga.

A možda se Rožić i Tadić vrate u stranku. Kao što su već puno puta pokazali, kod hrvatskih političara uistinu ništa nije nemoguće.