Davno, kad je podmorje još bilo mlado, živjela je ribica zvana Šarenriba jer joj je tijelo blistalo od silnih boja koje su se po njoj ljeskale kao prepletene niti. Bila je najljepša u podmorju, plivajući ukras kojem su se divili svi podmorski stvorovi. No, premda najljepša, jadna je Šarenriba bila i najosamljenija jer su sve ribe, rakovi, školjke, čak i morska trava i alge u ta davna vremena bili bezbojni. Pokušavala je samotna ribica nebrojeno puta naći sudruga ili barem sugovornika u tom svijetu bez boja, ali svi su je izbjegavali, kao da su zbog njezine ljepote nedostojni Šarenribina društva. Sve dok jednom, tužna i uplakana, nije nabasala na staru hobotnicu koja se, dotad neprimjetna na hridi, naglo odlijepila od kamena. “Oprostite“, reče Šarenriba, “ako sam vas slučajno probudila, jer znam da vi hobotnice stalno snivate duboke i stare snove.“ Hobotnica samo zaleluja krakovima i u trenu se nađe uz Šarenribicu, kao da se sprema stegnuti plijen. Dok se Šarenriba tresla od straha, stara hobotnica zastane: “Pričali su mi o tebi, dijete. Doista si prelijepa u svojim sjajnim obojenim krljuštima, ali što to vidim na tvom licu, što razabirem u tvojim očima, strah ili nešto mnogo gore?“ “Mila hobotnice, pojedite me odmah i tako prekinite moju tugu i nevolju“ “Što govoriš, Šarenribice, kakva tuga i nevolja, pa ti si jedini ukras podmorja, bez tebe smo svi mi tek jata i hrpe bezbojnih, prozirnih i bezličnih bića, kao da smo sazdani od morskih kapi, a ne od živa mesa.“ “Kaži mi onda, premudra, kako ću steći prijatelja koji će sa mnom podijeliti samoću i tugu, bolniju i od vaše bezbojnosti?“ Zamislila se stara hobotnica na hridi i dugo šutjela. Odjednom se opet odlijepila od kamena, tako hitro da se Šarenriba zatresla. “Pa da! Ti si naš jedini ukras, ali i jedini spas.

Podijeli svoje boje. Svakoj ribi, svakoj školjci, glavonošcu, raku, koralju ili biljci. Ošareni more, oživi svijet bez boja i naći ćeš prijatelje.“ I dotakne je velika hobotnica moćnim krakom pa se ribica načas zalijepi za čepove što ga pokrivaju i oni otvore pore na njezinim krljuštima i koži, a kad silni glavonožac ošine krakom kao bičem, odbačena strelovito zapliva kroz podmorje, ostavljajući za sobom pjenušav trag od raznih boja nalik na zaplesanu dugu. I kud god je prolazila, boje su se osipale s njezina tijela, a sve ribe, rakovi, glavonošci, školjke, koralji i biljke navlačili su novo ruho, već prema tome kakva je boja koga zapala. Kad je proplivala cijelim podmorjem, na njezinu su tijelu i krljuštima ostale tek ljubičaste, plave i zlatne crte, a posljednje jato malih riba na koje je naišla preuzelo je nešto od tih preostalih boja i postadoše Šarenribici sasvim nalik. Štoviše, primile su je u svoje jato i ono je postalo živi ukras podmorja i svi morski stvorovi veselo su ih pozdravljali kud god prolazile. No i te šarene zaigrane ribice jednoga svečanog dana i danas se odlaze pokloniti staroj hobotnici, koja je mudrim savjetom pomogla da šarena ljepotica, njihova predvodnica, nekoć samotna i tužna, oživi podmorje udijelivši ljepotu svim morskim bićima i tako stekne slavu i poštovanje, a nadasve prijatelje, i pobijedi samoću. A njoj u čast nastala je i ova bajka iz podmorja.