PERVEZ MUSHARRAF dogovorio je svoj odlazak s mjesta šefa države i vojske, a za nasljednike odredio Benazir Bhutto i Perveza KianijaRijetki danas točno razumiju što se zbiva u Pakistanu, mnogi vjeruju da je u tijeku veliki obračun između šefa vojne hunte generala Perveza Musharrafa i bivše premijerke Benazir Bhutto, a ne shvaćaju da oni rade zajedno te da se provodi vrlo osjetljiva višefazna operacija prema američkom planu - da Musharraf što bezbolnije prenese dio svoje vlasti na Benazir Bhutto, a da pritom vlast ne prigrabe oni kojih se i proamerički usmjereni Musharraf i Benazir Bhutto, a posebno Amerikanci, najviše pribojavaju - sve snažniji, glasniji i nestrpljiviji pakistanski islamisti. Musharrafova vlast je oslabila pa su Amerikanci skovali plan da vlast prenese na proameričku bivšu premijerku.

Za Amerikance je ključno da na vlasti u Pakistanu bude američki saveznik, jer Pakistan ima važnu logističku ulogu u američkom ratu protiv talibana i Al Qaede u susjednom Afganistanu, a još je važnije to što je Pakistan nuklearna sila. Amerikancima je bitno da pakistansko nuklearno oružje ne dospije u ruke islamista, a preko njih i međunarodnih islamskih terorista, što bi se moglo dogoditi ako Musharraf ili Benazir Bhutto izgube vlast, a islamisti se ustoliče glavnom gradu Islamabadu te preuzmu kontrolu i nad vojskom.

Zato Amerikanci pažljivo prate sve što se zbiva u Pakistanu i nastoje usmjeriti događaje kako bi se plan ostvario - da početkom sljedeće godine nakon parlamentarnih izbora Benazir Bhutto preuzme najveći dio vlasti, pri čemu bi Musharraf kao predsjednik države kontrolirao razvoj događaja, a novi vojni zapovjednik general Ashfaq Pervez Kiani, kojeg je on već prije nekoliko tjedana imenovao, ali mu još nije predao zapovjedništvo nad vojskom, kontrolirao bi sigurnosnu situaciju, pa i pakistansko nuklearno oružje. General Kiani je časnik koji će kao zapovjednik vojske zadovoljiti mnoge zainteresirane. Bio je jedan od najbližih Musharrafovih suradnika, četiri godine upravljao tajnom službom, razotkrio i razbio nekoliko urota protiv njega. I prije toga bio je na brojnim odgovornim funkcijama, visoko je školovan, među ostalim i u SAD-u. Posebno je važno da je bio zamjenik vojnog savjetnika Benazir Bhutto kad je ona bila premijerka i s njom je u dobrim odnosima. Kad su nedavno pokrenuti kontakti između Musharrafa i Benazir Bhutto, upravo je on bio posrednik. U njega imaju povjerenja i Musharraf, i Benazir Bhutto, i Amerikanci, koji posebno inzistiraju da osoba na čelu pakistanske vojske bude odgovorna, čvrsta i njima sklona, jer je Pakistan jedina islamska zemlja koja ima nuklearno oružje.

Pakistansku vojsku preuzima u Americi školovani general Ashafaq Pervez Kiani, bivši šef tajne službePrijenos vlasti s oslabljenog Musharrafa na popularnu Benazir Bhutto, po mišljenju američkih vojnih i političkih analitičara, najpovoljniji je način da Amerikanci ipak zadrže kontrolu da pakistansko nuklearno oružje neće doći u islamističke ruke. Ali pakistanska je politička scena vrlo nemirna, islamisti su sve jači, pa ako se plan izjalovi, pakistansko nuklearno oružje past će u islamističke ruke, što bi mnogi i u Pakistanu i izvan njega željeli. Kad se stvarala prva pakistanska atomska bomba, govorilo se da je “prva islamska atomska bomba”, a i danas mnogi islamistički ekstremisti smatraju da bi to nuklearno oružje trebalo služiti jačanju islama u svijetu.

Pakistan je pokrenuo svoj vojni nuklearni program 1972. kad je na vlasti bio Zulfikar Ali Bhutto, otac Benazir Bhutto. Susjedna Indija već je uvelike uznapredovala u izgradnji svoje atomske bombe i prvi će je put testirati 1974., a Pakistan u nuklearnoj utrci s Indijom nije htio zaostati pa je prvi nuklearni test obavio 1998., a vjeruje se da danas ima između 35 i 95 nuklearnih bojnih glava.

Već je bilo pokušaja da islamisti preuzmu kontrolu nad pakistanskim nuklearnim arsenalom, a vrlo opasnu ulogu u tome imao je minulih godina pakistanski nuklearni stručnjak Abdul Qadeer Khan, koji je izgradio prvu pakistansku atomsku bombu, otvoreno nudio svoje znanje drugim islamskim zemljama i prenio ga Iranu, Kini i Sjevernoj Koreji. Zbog toga je u Pakistanu bio uhićen.

Mnogi se Amerikanci pitaju što SAD-u uopće preostaje ako se situacija ne rasplete prema američkom planu i Benazir Bhutto nakon izbora početkom siječnja ne preuzme vlast. Američke novine tvrde da američka vojska već dugo ima planove kako da spriječi da pakistansko oružje ne dođe u neželjene ruke. Ujesen 2001., kad su Amerikanci nakon terorističkog napada na New York i Washington napali Afganistan da unište talibane i Al Qaedu, čak se procjenjivalo da bi protalibanski časnici u Pakistanu mogli vojnim udarom srušiti Musharrafa.

ROBERT GATES, ministar obrane, i Mike Mullen, šef združenog stožera američke vojske, koji je ovih dana rekao da drži na oku pakistanski nuklearni arsenalPoznati američki internetski novinar Matt Drudge tada je objavio da je Musharrafova vlada ozbiljno razmišljala da, ako se pogorša situacija u Pakistanu, sve svoje atomsko oružje evakuira u Kinu, koja je Pakistanu tehnološki pomogla u izradi prve atomske bombe. Newsweek je pak tvrdio da je SAD toliko zabrinut za sigurnost pakistanskog nuklearnog oružja da američko vojno zapovjedništvo u pripravnosti drži veliku postrojbu marinaca, koji će, zatreba li, u Pakistanu pod američku kontrolu staviti pakistansko nuklearno oružje. Newsweek je tada pisao o 2000 marinaca na na amfibijskom brodu, nosaču helikoptera USS Peleliu, u Arapskom moru pred obalama Pakistana. SAD je znao gdje se nalazi pakistansko nuklearno oružje nalazi, a američki marinci zauzeli bi to skladište i štitili ga od protalibanskih snaga.

Ali Musharraf je upozorio Amerikance da će nuklearno oružje biti najsigurnije bude li njegova vlast sigurna, a to će biti ne budu li oni poduzimali poteze koji bi uzbudili protalibanske snage u Pakistanu. Tražio je da Amerikanci paze da ne bude civilnih žrtava u njihovu bombardiranju, da u Afganistanu prejako ne podržavaju političke snage koje se Pakistanu ne sviđaju, npr. Sjeverni savez, a posebno da operacija protiv talibana i Osame bin Ladena bude što kraća i djelotvornija.

U New York Timesu su prije desetak dana dvojica stručnjaka s dva vodeća američka instituta, Frederick W. Kagan s American Enterprise Institute, i Michael O’Hanlon s Brookings Institution, analizirali američke opcije u slučaju opasnosti da pakistansko nuklearno oružje padne u neželjene ruke, ali i upozorili da su sve vojne opcije rizične. Stoga bi bilo najbolje da se problem riješi politički, to jest da u Pakistanu od Musharrafa vlast ponovno preuzmu prozapadne političke snage, ali sada civilne, oslanjajući se na dominantnu prozapadnu frakciju u pakistanskoj vojsci. Pretvori li se pakistanska kriza u opći kolaps vlasti, u kojem bi islamisti mogli preuzeti vlast i kontrolu nad nuklearnim oružjem, SAD bi morao vojno intervenirati da to spriječi. Prva je opcija slična onoj u Iraku, invazija na Pakistan koji bi bio podvrgnut američkoj vojnoj kontroli. To je gotovo nemoguće u ovom trenutku. Pakistan je pet puta veći od Iraka, ima 160 milijuna stanovnika, a zemljopisno, etnički, socijalno i politički vrlo je razjedinjen, pa bi SAD-u trebalo barem milijun ljudi za okupaciju, koju je nerealno planirati jer SAD, angažiran u dva rata, te s drugim vojnim obvezama diljem svijeta, u ovom trenutku nema dodatnih milijun vojnika za takvu akciju. Svaka vojna operacija u Pakistanu s većim brojem trupa ugrozila bi stanje u Iraku, gdje se situacija za Amerikance ponešto poboljšava, jer bi odonud trebalo izvući vojsku za intervenciju u Pakistanu. A i priprema takvih golemih snaga traje dugo pa brza intervencija ne bi bila moguća.

BENAZIR BHUTTO trebala bi postati premijerka nakon parlamentarnih izbora iduće godineZato je izglednije da se SAD u slučaju neugodnog raspleta pakistanske krize odluči za ograničenu varijantu, bilo zračni napad, bilo komandosku operaciju s napadom na lokaciju gdje se nalazi pakistansko nuklearno naoružanje. Jedna je mogućnost da tu lokaciju napadnu iz zraka i nuklearno oružje unište, a druga da tamo pošalju komandose, zarobe to oružje i prevezu ga u SAD, u skladišta u Novom Meksiku. Postoji i mogućnost da to budu nešto veće američke snage, koje bi zauzele lokacije s pakistanskim nuklearnim oružjem i utvrdile ih, braneći ih od napada pakistanskih islamista. Ali prema američkim medijima, koji se pozivaju na vojne izvore, SAD ne zna gdje se sve to oružje točno nalazi, pa bi takvu akciju bilo teško planirati i izvesti bez rizika da nešto od tog oružja u Pakistanu ipak padne u islamističke ruke.

Analitičari smatraju da je najizglednija vojna varijanta akcija u suradnji s prozapadnim dijelom pakistanske vojske, koji je protiv islamističkog preuzimanja vlasti. Taj dio vojske sada kontrolira lokacije pakistanskog nuklearnog oružja, a on će to nastojati ako se kriza i drastično razbukta. Prema američkim analizama, Pakistan nije u opasnosti od iznenadnog islamističkog vojnog ili državnog udara i naglog islamističkog preuzimanja vlasti. To bi se vjerojatno događalo postupno, islamisti bi polako preuzimali pojedine instrumente državne vlasti i institucije, kao što su sada pokušali preuzeti pravosuđe, ili pojedine dijelova zemlje, kao što je područje uz granicu s Afganistanom. To će pak i SAD-u omogućiti da intervenira postupno, u suradnji s pakistanskom vojskom, pomažući joj u zaštiti sigurnosti državnih institucija.

To znači da bi SAD, rasplamsaju li se nasilje i građanski rat, logistički i obavještajno potpomagao prozapadnu frakciju pakistanske vojske, a američki vojnici s njom bi branili pakistanske vitalne instalacije. Vjerojatno bi i stvaranje tvrđave oko pakistanskih nuklearnih instalacija Amerikanci obavili uz pomoć proameričkih pakistanskih vojnih snaga. Ali postoji i varijanta kompleksnije američko-pakistanske vojne suradnje. Prema američkim vojnim analizama, islamistički plan osvajanja vlasti imao bi većih izgleda samo u sjeverozapadnoj pokrajini Baludžistanu, možda na jugu u Sindu, za razliku od središnjeg dijela, Punjaba, te najvažnijih gradova u unutrašnjosti, Lahorea, Rawalpindija i Islamabada. Navodno pakistanska vojska ima plan da se u slučaju islamističke pobune koncentrira u tom dijelu zemlje i onemogući islamistima pristup do središnjih državnih institucija, a američki tisak tvrdi da SAD planira pomoći pakistanskoj vojsci u takvom raspletu čak i slanjem znatnog broja američkih vojnika u to područje.

USS PELELIU, nosač helikoptera na kojem su marinci bili pripravni za preuzimanje pakistanskog arsenalaAmerikanci i Pakistanci u stalnom su kontaktu u vezi s tim, a pakistanska je vojska svjesna američkog interesa da se zaštiti nuklearno oružje. Ovih je dana New York Times otkrio i nešto što je znao već tri godine, ali to na zahtjev američkog ministarstva obrane u interesu američke nacionalne sigurnosti nije objavio: američka i pakistanska vojska već godinama tijesno surađuju kako bi to oružje zaštitile, a u posljednjih šest godina SAD je za to potrošio 100 milijuna dolara. Taj supertajni program nije bio iskazan čak ni u američkom vojnom proračunu.

Brojni pakistanski časnici u SAD-u su pohađali tečajeve o sigurnosti nuklearnog oružja, a Amerikanci su dali i velik novac za izgradnju centra za takvu obuku u Pakistanu, ali on još nije završen. Pakistanu je bila isporučena i znatna količina opreme za zaštitu nuklearnih postrojenja, laboratorija i skladišta, od helikoptera do dalekozora za noćno promatranje. Unatoč širokoj suradnji Amerikanci se žale da im Pakistanci nisu dali na uvid sve informacije koje su ih zanimale, posebno o lokacijama nuklearnih instalacija. Amerikanci su posljednjih desetljeća razvili sofisticiranu tehnologiju za zaštitu nuklearnog oružja - Permissive Action Links (PALS), koja sprječava da nuklearno oružje bude aktivirano bez kodova i ovlasti. SAD su tu tehnologiju donekle dale na raspolaganje Francuskoj, pa čak i Rusiji, ali zasad nije stigla u Pakistan zbog suzdržanosti s obiju strana. Pakistanci su sumnjičavi jer se boje da bi ta tehnologija Amerikancima omogućila i da spriječe upotrebu nuklearnog oružja ako ga oni odlučie iskoristiti protivno američkim željama. Amerikanci pak nisu bili skloni dati Pakistancima u cijelosti tu tehnologiju bojeći se da bi tako mogli doznati pojedinosti o razini razvitka američke nuklearne tehnologije.

Prema New York Timesu, rasprave o PALS-u još traju, a hoće li biti poslan u Pakistan, ovisit će i o razvoju pakistanske krize. Važnu izjavu ovih je dana dao admiral Mike Mullen, šef Združenog stožera američke vojske: “U ovom trenutku nemamo nikakvih indicija da je pakistansko nuklearno oružje ugroženo. Ali vrlo pažljivo pratimo situaciju, a jako je važno da to činimo i ubuduće.”