Objavljeno u Nacionalu br. 628, 2007-11-26

Autor: Damir Radić

FILM

Hollywoodska izlika za ratne zločince

Vojnici u Iraku su žrtve 'kralja', tj. neimenovanog Georgea Busha

TOMMY LEE JONES i Charlize Theron u filmu 'Dolina nestalih'TOMMY LEE JONES i Charlize Theron u filmu 'Dolina nestalih'U poplavi filmova koji se bave aktualnom američkom vanjskom politikom i ratovima u tijeku, a čiji je udarni val stigao i do naših kina, našao se i drugi cjelovečernji uradak Paula Higgisa, tvorca “Fatalne nesreće“ koja je prošle godine iznenađujuće trijumfirala na dodjeli Oscara. Za razliku od hvalospjevima dočekane “Fatalne nesreće“, “Dolina nestalih“ naišla je na podijeljen prijem. O nagradama je još prerano govoriti, no kritičari su se posve razišli procjenjujući kreativne domete filma. Dok jedni ne susprežu oduševljenje, drugi ne kriju razočaranje. Kao i obično, istina je negdje u sredini: “Dolina nestalih“ film je velikih potencijala, presudno ometenih Higgisovim idejnim štreberstvom kojem smo svjedočili i u “Fatalnoj nesreći“.

U središtu radnje je umirovljeni narednik vojne policije Hank Deerfield (briljantni Tommy Lee Jones), čvrsti individualist i vijetnamski veteran koji kreće u potragu za sinom vojnikom, nakon što mu je iz njegove jedinice javljeno da se nije pojavio na prozivci. Sin Mike nedavno se vratio iz Iraka (gdje se, Hank je uvjeren, borio za demokraciju), i onda nestao. Uskoro će se pokazati da je brutalno ubijen i potom rasiječen na komade, a istraga, koju prvo vodi vojna pa civilna policija, sugerira da je pao kao žrtva okrutnih meksičkih dilera, što je verzija koju je etničkim predrasudama obilježeni Hank sklon prihvatiti. Međutim, policijska detektivka i samohrana majka Emily (uvjerljiva Charlize Theron u posve neglamuroznom izdanju) ne odbacuje mogućnost Mikeova stradanja od ruke nekog od njegovih suboraca. Samouvjereni Hank, jedan od onih ljudi koji o svemu znaju bolje od drugih, poučava je kako je takvo što nemoguće i da bi to odmah znala da je ikad bila u ratu - suborci su najbliže povezani, u borbama životno ovise jedni o drugima, i sasvim je nevjerojatno da bi se međusobno zakrvili. No rezultati službene i saznanja privatne istrage koju sam vodi, Hanku sve više otkrivaju sina kakvog nije poznavao. To je i temeljna nit priče: suočavanje oca sa stvarnim sinom, a ne idealiziranom slikom, ali i suočavanje vojnog veterana s aktualnim stanjem američke vojske i vojnika, koje se posve razlikuje od njegovih, ponovo idealiziranih, predodžbi.

Režirana s iznimnim osjećajem za građenje atmosfere, ponajviše oslonjenim na decentno razvijanje ritma, izražajnu ambijentaciju te maestralnu fotografiju Rogera Deakinsa (omiljenom snimatelju braće Coen to je možda ostvarenje karijere), ali i na skladno uklapanje glumačkih izvedbi u zadano ugođajno stanje, “Dolina nestalih“ na oblikovnoj je razini više-manje besprijekoran rad koji vrsno spaja obiteljsko-individualističku dramu i detekcijski triler, oboje bojeći blago meditativnom intonacijom prožetom egzistencijalističkim tragovima. I idejni pristup činio se potentnim sve do pred sam kraj. Izgledalo je da Haggis nudi hrabru i bolnu priču o ocu koji spoznaje mračno naličje sinove psihe i okrutnu realnost američke vojne prakse u “novim Vijetnamima“, ali rasplet donosi patetičan zaokret u kojem na sinu i ostalim mladim vojnicima nema (bitne) krivnje, nego ispada kako su oni zapravo žrtve “kralja“, tj. neimenovanog Georgea Busha. Haggis je, naime, posegnuo za biblijskom pričom o borbi Davida i Golijata (otud izvorni naslov filma), naglašavajući kako je izraelski kralj dopustio dječaku Davidu da se bori protiv odraslog i moćnog protivnika. Po Haggisu, američki mladići koji ratuju u Iraku (i Afganistanu) nisu dorasli izazovima koje je “kralj“ pred njih postavio, pa iako će oni poput Davida možda i pobijediti, cijena te pobjede je gubitak njihovih duša (nije samo jasno implicira li Haggis da je i židovski junak David, budući kralj i začetnik loze koja je naposljetku iznjedrila Krista, nakon borbe s Golijatom postao duševno poremećen i je li iz tog razloga npr. zgriješio posegnuvši za Bat-Šebom, lijepom ženom svog vojskovođe kojem je potom smjestio pogibiju kako bi se ljepotica za nj preudala). Uglavnom, film nas u završnici želi uvjeriti da su Mike i njegovi najbliži suborci bili (više-manje) normalni dečki dok nisu otišli u Irak, a onda su, jer su se tamo premladi našli na prevelikim iskušenjima, “pukli“ i postali sadisti.

SVEN MEDVEŠEK i Iva Mihalić u filmu 'Kradljivac uspomena'SVEN MEDVEŠEK i Iva Mihalić u filmu 'Kradljivac uspomena'To je tipična lijevo-liberalna perspektiva koja uvijek pronalazi izliku za zločince, umjesto da se suoči s činjenicama koje kazuju da su oni koji u ratu čine gadosti najčešće i prije rata bili gadovi. Da stvar bude gora, Haggis implicitno no vrlo jasno kroz Hankov lik poručuje kako rat u Iraku na vojnike utječe bitno drugačije nego prijašnji ratovi, odnosno pravi se da su američki vojnici u Vijetnamu uglavnom časno djelovali i nisu činili zločine. Nije potrebno komentirati koliko je to u skladu s istinom, uostalom, Brian De Palma u “Prokletnicima rata“ beskompromisno je pokazao da je i tada bilo zločina, te da su njihovi začetnici i ustrajni vinovnici bili ljudi koji su neovisno o ratu imali ozbiljnih psihičkih problema.

Izvanredno (ratno) stanje ne može biti opravdanje za počinjeni zločin, a ponajmanje treba relativizirati ili čak dokinuti osobnu odgovornost neposrednih počinitelja kako bi se glavnina krivnje prebacila na nekog “objektivno“ odgovornijeg, odnosno na samo apstraktno “stanje“. Svojom logikom Haggis je jako daleko od De Palme, a vrlo blizak Jurici Pavičiću, Vinku Brešanu i njihovim lamentacijama nad “našim dečkima“ u “Ovcama od gipsa“, odnosno “Svjedocima“. Što se tiče primarnih i do boli stvarnih žrtava, onih nad kojima je počinjen zločin, autori tipa Haggisa, Pavičića i Brešana za njih mare manje nego za lanjski snijeg, jer to nisu “Davidi“ niti “naši dečki“. Mnogo bi mogli naučiti od De Palme, koji ne samo da ne podmeće lijevo-liberalne i kriptonacionalističke floskule, nego plastično prikazuje patnje stvarne žrtve, tretirajući je dostojanstveno i suosjećajno, poštujući je kao osobu, umjesto da je svede na slabi, marginalni, strogo funkcionalni znak, poput navedenih autora.

“Dolina nestalih“ dojmljivo je oblikovan film iznevjerenih očekivanja. Haggis je još jednom pokazao redateljsku snagu i idejnu inferiornost. Imao je u rukama priliku za velik film, propustio ju je zbog idejne nedoraslosti. Ipak, u konkurenciji simpatično humanističkog, no politički pretjerano pojednostavljenog “Nestalog zarobljenika“ Gavina Hooda, stupidno neokolonijalističke “Kraljevine“ Petera Berga i načelno zanimljivo koncipiranih, no teškom (liberalnom) didaktičnošću opterećenih “Jaganjaca i lavova“ Roberta Redforda, “Dolina nestalih“ ističe se kao uvjerljivo najbolji ostvaraj u najnovijem hollywoodskom političkom valu.

Kritika je od prvog trena bila preoštra prema Vicku Ruiću. Gotovo nitko nije honorirao dojmljivu vizualnost njegova inače slabašna nezavisna art prvijenca “Nausikaja“, jednog od rijetkih hrvatskih filmova 90-ih koji nije djelovao kao TV drama na velikom platnu. Ismijavali su i njegov sljedeći staromodni art uradak “Serafin, svjetioničarev sin“, sasvim korektno djelce iznova izražajne vizualne izvedbe, ali i tematske inovacije - bio je to prvi hrvatski film s motivom sadomazohističke seksualne igre, a Ruić je njime otkrio i jednu od najdarovitijih mladih hrvatskih glumica, Barbaru Prpić. Nije nevažno napomenuti i da je “Serafin“ bio uvršten u natjecateljski program vrlo uglednog festivala u Montrealu, a takav je uspjeh još pred koju godinu za hrvatske filmove bio nemoguća misija. Trećim ostvarenjem “Kradljivac uspomena“, prema romanu i scenariju Dina Milinovića, Ruić je prešao u vode političkog trilera, u kojima se nije najbolje snašao pogubivši se u priči prekompliciranoj za njegove redateljske sposobnosti, međutim, film nije ni izdaleka onako loš kao što tvrdi kritika. Ruić je ponovo bio prvi, ovaj put u obradi podzemnih igara hrvatskih tajnih službi, uz to film mu je vizualno elegantan, a i ponovo je otkrio jednu darovitu mladu glumicu - ovaj put riječ je o Ivi Mihalić, čije ime svakako valja zapamtiti. I ne, “Kradljivac uspomena“ nije najlošiji film s ovogodišnje Pule; ta titula ipak pripada kudikamo bolje prihvaćenom djelcu Gorana Kulenovića, “Pjevajte nešto ljubavno“.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika