Politika ponekad izgleda poput teatra apsurda – tu i tamo, kao 2007. u Hrvatskoj – bolje je biti četvrta stranka u državi, nego jedna od tri najjače. Ovo bi se ubuduće u teorijskim razmatranjima moglo zvati „HSS-ov poučak“, budući je čim su prebrojani rezultati parlamentarnih izbora, postalo jasno kako je bolje biti Josip Friščić negoli Ivo Sanader, Zoran Milanović ili Vesna Pusić. Sanader ili Milanović mogu imati po desetoricu zastupnika na jednog Friščićevog, ali bez potpore tih šest „seljaka“, jedan i drugi u Banske Dvore mogu dolaziti samo kao posjetitelji.

Figurativnim jezikom, HSS nije najzgodnija, nego jedina cura u selu, i potpuno je svjesna da svi žele upravo nju. Jedini problem je u tome da je Hrvatska seljačka stranka zatražila preveliki miraz, koji bi mogao upropastiti i buduću vladu, a ozbiljno otežati i funkcioniranje države.

Uvjeti su dobro poznati, i u najkraćim crtama, svode se na 24 milijarde za poljoprivredu, ulaganje novca u 100.000 malih seoskih gospodarstava, povećanje minimalne mirovine na 1.500 kuna, financijsku decentralizaciju, a na vanjskom planu, još i provedbu ZERP-a te desetogodišnju zabranu prodaje zemlje i nekretnina stranim državljanima. Postoji još desetak dodatnih zahtjeva, ali njima se nećemo baviti jer se svode „samo“ na stotine milijuna, a ne milijarde kuna.

Koliko god su HSS-ovi (i HSLS-ovi) zahtjevi, s političkog gledišta potpuno legitimni, njihova realizacija bi predstavljala korak prema bankrotu državnih financija. Osnovni problem Friščićeve strategije jest taj da se ona svodi na zadovoljavanje potreba njegove izborne baze koju uglavnom predstavlja selo, a istovremeno nimalo ne jamči povrat uloženog novca. Ili jednostavnim rječnikom, najveći dio od tih 24 milijarde, biti će novac bačen u bunar.

HSS već godinama zagovara sasvim pogrešnu koncepciju razvoja malih seoskih gospodarstava, a to uglavnom znači, investiranje u seljake koji raspolažu sa 6-7 hektara zemlje, i imaju jednu kravicu i tri pajceka. Ulaganje u takva mala domaćinstva, koja proizvode za osobne potrebe i ponešto za prodaju na tržnici, znači beskorisno rasipanje novcem svih ostalih hrvatskih građana. Izlaz je na potpuno drugoj strani - stimuliranju stvaranja velikih farmi i njihovoj modernizaciji, kako bi mogli biti tržišno konkurentni. U tom slučaju vrijedi uložiti svaku od 24 milijarde kuna, dok je ovom strategijom to uvod u nastavak katastrofe. Ova država treba vladu koja će osmisliti razvojne programe koji osiguravaju rast zaposlenosti, a ne kupovanje socijalnog mira. I to u sektoru koji proizvodi manje od deset posto Bruto društvenog proizvoda.

Kada se tome doda inzistiranje na provedbi ZERP-a, iako je Europska unija upozorila da bi to moglo zaustaviti pregovore, vidljivo je kako je pristajanje na zahtjeve HSS-a, u stvari iznimno opasno. Apriorno prihvaćanje svih Friščićevih zahtjeva, rezultirati će slabom vladom i još slabijom državom.

Mesić je u pravuPremda u HDZ-u drže da Stipe Mesić odugovlači s dodjelom mandata za početak pregovora o formiranju vlade, to nije istina. Hrvatski ustav nigdje ne propisuje da se mandat povjerava šefu najjače stranke, već se izričito spominje osoba koja dokaže da ga podržava više od polovice zastupnika. Stoga su široke Mesićeve konzultacije, vrlo dobar i državnički potez.
Adlešić vs. PusićAko na političkoj sceni postoje stvarne neprijateljice, onda su to Đurđa Adlešić i Vesna Pusić. Iz HSLS-a tvrde da je Vesna Pusić nazvala Josipa Friščića i predložila mu da prekine koaliciju s liberalima, i prikloni se HNS-u. Friščić je to odbio i prenio Đurđi Adlešić, koja je zatim izjavila kako nikada neće koalirati s Vesnom Pusić