Gostovanje najpoznatijeg hrvatskog pijanista svih vremena uvijek je koncertna, tempirana bomba za domaći kulturni (i još neki) krug, čiji sadržajni prasak ostavlja odjek sve do slijedećeg maestrovog nastupa. Traži se karta više, priča se gotovo više prije koncerta nego poslije, očekuje neki ispad ili osobitost nastupa (kojih ne manjka i na mnogim svjetskim pozornicama), komentira se vizualni dojam...

S apsolutnim odmakom od navedenih impresija, oduševljen sam dočekao pojavljivanje Ive Pogorelića na pozornici zagrebačke koncertne dvorane. Decentan u pokretu, blaga naklona, vrlo klasično odjeven i bez ikakve pompe sjeo se iza klavira, u društvu sukladno odjevene mlade dame zadužene za listanje nota (!).

Najviša umjetnička ocjena

2. koncert u c-molu Rahmanjinov, potpuno očekivani repertoar za pijanista iznimnog izvođačkog komfora poput Pogorelića, živ i poletan orkestar Zagrebačke filharmonije (u prvom stavku možda malo preglasan) ali vrlo dobro i autoritativno vođen mladim dirigentom Ivanom Repušićem. Sve skupa vrijedno najviše umjetničke ocjene, čak i cjepidlački ustrojenog glazbenog žirija. I to je to. Ovdje bi rado završio, no...

Osjećam potrebu napisati što sam uistinu čuo na tom famoznom nastupu, ili barem pokušati riječima dočarati nešto što je moje uho trenutno procesuiralo, no mozak znatno kasnije postavio u odgovarajući raster. Kao prvo, želio bih napomenuti da sam kao nevješt (ali uporan i strastven) svirač i ljubitelj klavira potpuno oslobođen bilo kakve zavisti, ili natruhe kompetitivnog zanosa prema bilo kojem profesionalnom pijanistu, a kamoli...

Struka je Pogorelića dovoljno stigmatizirala još davne 1980. godine, na prestižnom Internacionalnom klavirskom natjecanju Frederick Chopin u Varšavi, eliminirajući ga tijekom natjecanja. Na istom natjecanju, argentinska pijanistica Martha Argerich proglasila ga je - genijem. Vrlo indikativno i tipično za sve što slijedi u Pogorelićevoj karijeri.

Žrtva umjetnosti

Dvojbe oko Pogorelićeve glazbe, artikulacije i stila nisu prestale do današnjih dana, što je vrlo čudno s obzirom da se svijet diči širinom pogleda na izvođenje tzv. ozbiljne glazbe (cross-over i razni drugi modernistički pristupi). Izgleda kao da je jednostavnije, modernije i unosnije (?) prihvatiti se nezahtjevnijih projekata djelomične, ili potpune umjetničke restrukture klasične glazbe (Maksim Mrvica, Nigel Kennedy, Vanessa May), nego ustrajati na izvođačkoj određenosti, tradicionalnoj i čistoj tehnici i zaronu u vlastiti visoko-osjetilni svijet a la Ivo Pogorelić.

Hrvatski maestro je ionako uvijek bio žrtva umjetnosti, usamljeni zaljubljenik u klavir, potpuno neosjetljiv na (pijanističke) modne mijene. Njegovanje uglađenog tona, profinjene i jasne agogike od koje se osjeća onaj fini pritisak u tijelu slušatelja, razrješenja u Mozartovoj maniri, tvrdoglav i jasan pogled na umjetničke ciljeve, doveo ga je na pijanistički Olimp s kojega nije silazio usprkos svim emocionalnim i životnim previranjima koja su ga snašla. Na polju interpretacije najvećih klavirskih djela, ispravnije bi bilo postaviti Ivu Pogorelića kao - modu.

Note u minuti

Koliko je trajao Rahmaninov koncert u novoj Pogorelićevoj izvedbi? Koliko je nadmašio prosjek od nepunih 40-ak minuta? Je li se približio vlastitom “rekordu”? - pitanja su koja su se uvijek množila u glavama mnogih slušatelja i nerijetkih “znalaca” i “shvačaća”.

Hoćemo li već sutra postaviti visokoosjetljive senzore oko Pogorelićevog Steinwaya, mjeriti intenzitet, boju i trajanje svakog tona, točnost ritma, podudarnost sa zamišljenom “ispravnom” izvedbom i rezultate simultano prezentirati na beskrajno velikom video-zidu?! Ili ćemo dovijeka koristiti apsurdne metafore i verbalne grimase objašnjavajući i mistificirajući “glazbena čuda” koja se jednostavno ne mogu objasniti, a kamoli shvatiti?!

Nije li nam u tom slučaju sasvim logična tvrdnja violinista Rudolfa Kolischa (učenika A. Schönberga) da bi se glazbu trebalo primati kroz čitanje (partiture), kao literarni tekst?! U tom slučaju svako izvođenje gubi na smislu...

Hendikep genijalnih

No pustimo to glazbenim teoretičarima. Što je zaista bitno i je li Ivo Pogorelić predani umjetnik i začudno motiviran čovjek, ili neshvaćeni, ludi mistik koji “...svira svoju glazbu ne mareći za skladateljev rukopis unutar djela koja izvodi...”?

Jedan od temeljnih “hendikepa” genijalnih pijanista (Pogorelić, Gulda,...) jest taj što su sa dvadesetak godina s lakoćom dosegli najvišu moguću izvođačku i umjetničku razinu. Pogorelić je, uz nedvojben talent i vrhunsku moskovsku klavirsku školu (Evgeny Timakin, Aliza Kezeradze), vrlo brzo shvatio da su mu izražajne moći, u najmanju ruku jednake dometu vrhunskih svjetskih pijanista.

Kao i svaki genij morao se snaći u svojoj usamljenosti i odrediti si put koji od njega traži aktivnost na koju je u životu navikao. Problem je u tome što tih puteva jednostavno nema puno. Postoji jedan koji vodi prema kreiranju (komponiranju, glazbenoj aritmetici i igri) vlastite glazbe, moguć je i prelazak u improvizacijske vještine (jazz, eksperimentalna glazba), ili konačno onaj koji vodi prema suočavanju s visoko osjetilnim i najmanje (pred)vidljivim svijetom vlastitih zvukovnih boja, (ne)mogućnostima samog glazbala, te pravilima i novom redu koji bi tada definirao ne samo autentičan stil, već i vrlo osobnu glazbenu estetiku.

Usred putovanja

Iz nastupa u nastup Pogorelić nam pokazuje da je još uvijek usred svog životnog i umjetničkog putovanja. Istražuje zvukovne kombinacije i njihov sklad na tako suptilan i profinjen način, ne skrivajući pritom dojam potpune posvećenosti djelu koje izvodi. Osobitom tehnikom, u najtišim dijelovima kadenci, nakon duge pauze, doslovno stvara početni ton. To nije čvrst, oštar zvuk, tako logičan za “preskok” polužnog mehanizma i puni udar klavirskog batića na žicu glazbala, niti je pak tihi ton kao posljedica nedovoljnog pritiska prsta na tipku. To je svojevrsni rastući tonski prijelaz koji uvijek na isti način (vertikalnim i blagim spuštanjem dlana) stvara Pogorelićeva ruka. Sličnim dinamičkim nijansiranjem svira i visokotonska staccato nijansiranja, trilere i druge bogate Rachmaninove ukrase, pod potpuno pritisnutom pedalom (!), kako bi dobio što masniju i dulju bas pozadinu. Takvo “igranje s pedalom”, provlačenje najdubljih tonova i kroz višak taktova zahtjeva najdublju koncentraciju i nemoguću mikro-motoričku kontrolu koja je vidljiv dokaz potpune pripremljenosti i profesionalizma Ive Pogorelića. Vjerujem da se (i) ovdje radi o subjektivnoj estetici izvođenja, pri čemu je nužno usporavanje tempa, uglavnom što je više moguće, a vrlo vjerojatno ovisi o trenutnom izvođačkom zanosu (“zagonetne minute”).

Zajednički nazivnik

U toj najopasnijoj zamci glazbene prezentacije (spori tempo), Pogorelić se savršeno snalazi i svojom uvjerljivošću i točnošću podsjeća na austrijskog dirigenta Karla Böhma i njegove izvedbe Mozartovih djela (Requiem, DG 413 5532). Tu vjerojatno stoji i odgonetka potrebe za notama koje mu, prije svega ulijevaju sigurnost, a potom i služe kao tonski podsjetnik u zahtjevnoj igri s temeljnim tempom i svim odgovarajućim vremenskim višekratnicima.

Glede usporavanja tempa, pijanistički se samo valja sjetiti Bacha u izvođenju neponovljivog Glena Goulda, Mozartovih sonata Friedricha Goulde (DG 477 6130-3 i 477 7152-2), klavirskih koncerata Keitha Jarretta (ECM 1565 i 1624) i glazbenog remek-djela, opet Bacha, Kunst der Fuge u tumačenju Tatiane Nikolayeve (Hyperion CDA66631/2). Kod više nego originalne (i jednako tako spore) izvedbe ruske (!) pijanistice zamjetne su izvanredno točne i duge zvučne boje, također “pedaliranog” koncertnog klavira koje otvaraju svu raskoš Bachova savršenog polifonog sloga i visoke estetske razine najkompleksnijih fuga.

Zajednički nazivnik svih ovih izvedaba je upravo mazohističko usporavanje ritma kako bi do izražaja došle sve prilagođene “štime” koje se često ne čuju pri bržem izvođenju.

Žestok kraj

Natrag u Zagreb... U finalu (allegro scherzando) velikog klavirskog koncerta, Pogorelić je sačuvao snagu za žestok kraj, čime je pokazao i stanovitu zahvalnost, mladom, vrlo predisponiranom i silno muzikalnom dirigentu, Ivanu Repušiću noseći se sa dinamičkim zaletima egzaltiranog orkestra. Kraj koncerta ostavio je omamljeno slušateljstvo bez daha i zarobio ga u hipnotički aplauz (10-ak minuta) koji je prekinuo isključivo nepisani pljesački bonton, a nikako zasićenost nagrađivanja gorućim dlanovima i nerijetkim povicima.

Uz ispriku svim sudionicima koncerta, ovaj put ću, tematske određenosti radi, preskočiti pohvale za sjajno izvedene programske odrednice prvog dijela spektakla sastavljene od neoklasične Suite iz Korkyre Brune Bjelinskog, kao i fantastične 1. simfonije u f-molu Dmitrija Šostakoviča.

Ivanu Repušiću (bravo!) želim još jako puno koncertnih iskustava, jer je upravo ovdje premala gužva u mladim dirigentskim redovima. Svaka čast operi...