Zoran FerićI, reci ti meni, koliko je gospođa Bovary imala ljubavnika? Šest, kaže slatka 17-godišnja djevojka koja stoji pred pločom i panično kruži pogledom po razredu. Baš šest? Ne, ne, kaže djevojče nesigurno, pet, i opet u očima prijatelja iz razreda traži potvrdu. Evo tebi kuljetina, kažem, i drugi put pročitaj. A onda, odnekud odozgo, začujem dubok glas koji može pripadati jedino Bogu u kojega ne vjerujem, ali tip je uporan i veli: “Feriću, đubre, dvadeset godina radiš u školi i podijelio si više od tristo jedinica na tom romanu. To ti je najmanje tristo zabranjenih izlazaka, stotine propuštenih kino-predstava, ljubavnih sastanaka, pokoja subotnja košarkaška utakmica, stotinjak ludih tuluma, a sve zbog knjige koju ni ti nisi pročitao.“ Tu se ja malo kao zamislim, ali zvoni i moram u drugi razred. Tamo je isto. Tko je ubio Hamletova oca? Ofelija, kaže plavokosi 16-godišnjak grizući donju usnu. Malo razmisli, kažem pomirljivo, nije baš Ofelija. Onda Hamletova majka, bubne mladić ozareno, kao da se sjetio u posljednjem trenutku. Ljutito uzimam kemijsku i krećem rukom prema rubrici “lektira“ u imeniku, kad me opet prene glas odozgo: “Feriću, kad planiraš pročitati Hamleta? U penziji?“ I tako se to nastavlja. U 1.a podsjeti me na Antigonu, a ni s Ilijadom, kaže, ne stojim najbolje. U 3.c sporni su Brezovački i Molière, a u 3.d duboki glas iz gornjih sfera već prilično ljutito kaže: “Pa bogati, mogao si od svega barem ‘Anu Karenjinu’ pročitati. Evo, Tolstoj stoji tu kraj mene i čudi se. Jest, zna i on da je debelo, ali ti si ipak profesor književnosti.“

Tako ti je to danas, odvraćam smjelo, jer kao ateist razgovaram s Bogom ravnopravno, brzo se živi. Nema vremena za čitanje svake stranice, treba se snaći, preletjeti pogledom, pogledati korice, informirati se iz predgovora ili s interneta. Uvijek se netko pravi da je pročitao pa o tome i piše. Ja, kažeš, predajem, a nisam pročitao. Djeca odgovaraju, a ni ona nisu pročitala. Neki i pročitaju. Oni informiraju ostale. To nije moguće, javlja se Tolstoj preko Božjega ramena, pa književnost je skroz umrla. Nije književnost umrla, kažem Tolstoju s poštovanjem, ali, iskreno, vi ste umrli. A književnost je samo malo marginalizirana. U razgovor se uključi gospodin s crnim povezom za oko, izgleda kao karipski gusar, a zapravo je irski romanopisac. Zašto sam ja onda pisao onako komplicirane romane, veli Joyce koji je dosad mirno kartao s Homerom. Znači li to da ni mene nitko ne čita? Da, kažem, vas pogotovo, ali zato vas mnogi citiraju. Zar to nije utješno? Jebi se ti i tvoja utjeha. Koliko posla, koliko pisanja, slaganja riječi, i sve bez kompjutora. Oslijepio sam nad tim svojim romanima, a, sada, kažeš, nitko ni da baci oko na njih. Šta se ti buniš, ubacuje se Homer, ja sam slijep oduvijek, ni ja nisam imao kompjutor, sve sam napamet, onako iz glave, a onda si me ti plagirao. Nego, Feriću, nastavlja Homer, čitaju li mene? Moraju, kažem, barem tri pjevanja Ilijade i tri Odiseje. No Bog komentira: “Ali što to sve vrijedi, lektira, programi, jedinice, kad nije pročitao profesor…?“ Joyce se snuždio. Zašto sam ja uopće tu u raju? Bacite me na smeće, kao Mozarta! Da je po mome, bio bi u paklu, dodaje Dante, koji je dosad pobožno šutio. Mrcina koja se usudi nadrljati 60 stranica bez interpunkcije o svršavanju neke droljice i to još objaviti kao veliku umjetnost zaslužuje samo pakao. Nego, kažem oprezno, obraćajući se Bogu koji me tako strogo optužio, jesi li ti čitao u Jutarnjem članak Merite Arslani “Je li važnije knjigu pročitati ili je ‘smjestiti’ u glavi?“. Nisam, kaže Bog, kud bih došao da čitam sve što vi dolje nadrljate.

E, u tom ti članku piše da je neki Francuz, Pierre Bayard, profesor književnosti, napisao da uopće ne treba čitati, da je važnije razviti strategije za kontekstualiziranje knjiga. Društvo od nas traži operativna znanja, pa i kad se radi o knjigama. Kamo koja spada, čemu je slična, koja su bitna mjesta, značenjska čvorišta. A ostalo je nevažno jezično tkivo koje se može i odbaciti. Nije važno pročitati, nego nešto reći o toj knjizi. Kao ti, reče Bog, pričanje, muljanje, termini, kontekst, podtekst, intertekst, samo prazne riječi, a nigdje istine. Istina više nije bitna. Pa i ne baš kao ja, usuđujem se usprotiviti, barem ti, Bože, znaš da sam pročitao sve one knjige. Prvo te natjeraju da pročitaš lektiru u osnovnoj, pa u srednjoj. Dobro, Schillera nisam, to priznajem. Onda me profesor Kravar srušio na prijemnom za komparativnu. Baš na tom Schilleru. Pa sam i to pročitao. Za ispit iz svjetske književnosti sve sam to opet pročitao, i Shakespearea, i Flauberta i Homera. Zatim pripravnički staž, učio sam u Bedekovčini keramičare i pećare o Danteu i Proustu. I, znali su mi sve o čaju, kolačiću, Combrayu. Možda i sada, kad postavljaju pločice po kućama za lovu deset puta veću nego što ja zaradim kao profesor, pričaju baš o tome: “Gospođo, ove žute na pod, a plave na zid, dobro, nego, sjećate li se vi onoga mjesta iz Prousta…“ Uglavnom, pročitao sam. Možda, kaže Bog, ali sjećaš li se još uvijek čitavog romana tako da bi mogao proći vlastito ispitivanje? Sjećaš li se svake knjige u tolikoj mjeri da bez grižnje savjesti možeš reći kako je to bitno različito od sjećanja čovjeka koji je puno pročitao o toj knjizi, koji zna neke odlomke gotovo napamet, a neke je preskočio jer smatra da nisu bitni, možeš li po sjećanju interpretirati najvažnije scene a da se ne zabuniš u bitnom? I to nakon što to 20 godina predaješ i pročitao si pet puta? E, tu me našao. Iskreno, ne mogu.

O knjigama koje sam nekoliko puta pročitao i o knjigama o kojima sam puno čitao imam gotovo istu predodžbu. I o jednima i o drugima mogu u društvu, u školi, na televiziji ili na sprovodima govoriti jednako sigurno. Moram dobro razmisliti: “E, ovo si stvarno čitao, a ovo samo sereš.“ Toliko je ta granica tanašna. I u čemu je onda fora? Pa valjda u procesu, u samome čitanju dok traje, pruža užitak i mijenja nas. No to je uistinu sve rjeđa aktivnost za većinu ljudi. A to što je, eventualno, sramota javno reći da nešto nisi čitao, gotovo je jedino ostalo književnosti kao oružje protiv ignorancije. Društveni status literature danas još kako-tako održava uglavnom intelektualni snobizam. Pierre Bayard je u knjizi “Kako razgovarati o knjigama koje nismo pročitali“ razorio i to posljednje uporište jedne velike umjetnosti koja je u ljudskome svijetu trajala nekoliko tisuća godina. Razvaline babilonske knjižnice uskoro će prekriti prazne konzerve, kompjutorski ekrani, potrgane dječje cipelice. Bit će to temelji jednog veličanstvenog smetlišta.