KNJIŽEVNICI Zoran Ferić i Nikola Baretić s urednikom Krunom Lokotarom u Lavovu na najvećem književnom sajmu istočne Europe“U Kini o hrvatskoj književnosti ne znaju apsolutno ništa, no ni mi ne poznajemo njihovu književnost, koja je mnogo veća i starija od naše”, rekao je Velimir Visković, predsjednik Hrvatskog društva pisaca, koji se nedavno vratio s puta po Kini gdje je s piscima Slobodanom Šnajderom, Nikolom Petkovićem i Sonjom Manojlović upoznavao kineske pisce, uglavnom još uvijek na državnoj plaći, sa specifičnostima hrvatske književnosti.

“Čuli su za Ivu Andrića i preveden je ‘Wai-tapu’ Jože Horvata, i to je sve”, nastavio je Visković. “No zato svi poznaju Davora Šukera i Batu Živojinovića.” S Kinezima su dogovorili da se prevedu kraći književni tekstovi i eseji o hrvatskoj i kineskoj književnosti, a potom će se prevoditi knjige suvremenih pisaca.”

Nastup hrvatskih pisaca u Kini samo je jedno od 20-ak književnih gostovanja na kojima je ove godine 50-ak hrvatskih pisaca, književnika i nakladnika promoviralo književnost od Italije i Francuske preko Irske, pa sve do Ukrajine i Indije. Svako od tih gostovanja rezultira novim prijevodima knjiga hrvatskih pisaca, objavljivanjem priča i poezije u raznim časopisima, panoramama i antologijama, dogovorima o novim projektima, novim pozivima na festivale, zanimljivim i važnim kontaktima s agentima, druženjem i učenjem o tome kako drugi pišu. Tako su se Rade Jarak, Ivan Herceg i Delimir Rešicki upravo vratili iz posjeta Mađarskoj. Ondje su bili, kako je rekao po povratku Ivan Herceg, oduševljeni entuzijazmom domaćina. Posjet je imao i rezultat: prevest će se nekoliko hrvatskih knjiga, za početak Delimira Rešickog i Rade Jarka. Mađari su vrlo zainteresirani za hrvatsku književnost i, kako kaže Rade Jarak, trebalo bi organizirati više takvih posjeta da što više pisaca dobije priliku predstaviti se u stranoj zemlji.

Hrvatski pisci imaju kvalitetne tekstove i zanimanje za njih rapidno raste u inozemstvu, te da bi gostovanja bilo i više da ne patimo, kako je rekao Nikola Petković, od postkomunističkog sindroma, zbog kojeg nismo shvatili da moramo sami lobirati za sebe i razvijati poduzetnički duh i na području kulture i književnosti.

Roman Simić Bodrožić, pisac, urednik i organizator Festivala europske kratke priče, često putuje i gostuje na raznim književnim i nakladničkim sajmovima. “Na svim festivalima na koje idem atmosfera je odlična, a mnogi su vezani za kratku priču. Međunarodni festival kratke priče u Wroclawu u Poljskoj poznata je poljska književnica Olga Tokarczuk pokrenula po uzoru na naš festival”, objasnio je Simić. “Zatim tu je izvrsni engleski Small Wonder iz Charlestona, koji se održava u dvorcu na imanju sestre Virginije Woolf. Dolazi brojna publika ne žaleći platiti 12 funti za ulaznicu kako bi slušala književne zvijezde. Tako smo nedavno pisac Ivica Prtenjača, nakladnik Nenad Popović i ja gostovali na irskom festivalu Cuisle na zapadnoj obali u Limericku, gradu poznatijem po sukobima između katolika i protestanata negoli po književnosti, gdje je Ivica nakon svog čitanja bio prava zvijezda.”

O tom istom gostovanju Ivica Prtenjača je rekao da je nastalo na temelju osobnih kontakata: “Prije nekoliko godina gostovao sam na slovenskom festivalu Vilenica i uspostavio dosta kontakata. I odonda me zovu, pa sam tako pozvan i u Irsku.” “Ako nisi planetarno poznat, a takvih je pisaca malo u Hrvatskoj, sve ide preko osobnih kontakata, preporuka, povjerenja stečenog suradnjom, velikog osobnog truda, kvalitetnih tekstova i pomoći strukovnih udruga i mjerodavnog ministarstva”, nastavio je Simić odgovarajući na pitanje kako se stiže do festivala. “No treći tip putovanja je najslađi - kad ti vani iziđe knjiga, pa te izdavač pozove da se slikaš i razgovaraš s obožavateljima na stranim jezicima!”

Sibila Petlevski nastupila je u srpnju na festivalu poezije “Voix de la méditerranée” u Lodèveu, u Francuskoj, među 300 pjesnika i umjetnika iz 33 mediteranske zemlje, a istoga je mjeseca International Academy Orient-Occident na festivalu poezije u Rumunjskoj dodijelio Dorti Jagić veliku nagradu za poeziju. “Bilo je fantastično”, ispričao je Nikola Petković, pisac Poletove generacije i profesor na Sveučilištu u Rijeci, koji je desetak godina predavao na raznim američkim fakultetima. Petković je s Aleksandrom Flakerom, jednim od najvećih hrvatskih stručnjaka za rusku avangardu, te Nenadom Popovićem predstavljao Hrvatsku u Trstu. “Naš nastup u Trstu bio je pravi radni posjet u sklopu kojeg smo raspravljali o odnosu hrvatske i talijanske književnosti, osobito o radu Claudija Magrisa na kojem sam doktorirao”, rekao je Petković. “Bilo je neočekivano mnogo ljudi, a među njima i Magris.”

Kasum Cana bio je kao član Hrvatskog društva pisaca na Međunarodnom književnom festivalu u Agri gdje se okupilo stotinu romskih pisaca“Odmah nakon osnivanja HDP-a, naš potpredsjednik zadužen za međunarodnu suradnju, Nenad Popović, organizirao je u Njemačkoj, Mađarskoj i Austriji predstavljanja naših pisaca”, rekao je Visković. “Ideja je bila da ne nastupaju pred našim gastarbajterima i u katoličkim misijama kao dotad, nego da se predstave relevantnoj stranoj publici. U Berlinu je, sjećam se, moderatorica bila urednica u Suhrkampu Katarina Rabe, a u publici su sjedili utjecajni njemački novinari i kritičari.”
Na forumu nakladnika “Forum vidavciv” u Lavovu u Ukrajini, najvećem književnom sajmu u istočnoj Europi, predstavili su se nagrađivani pisci Renato Baretić i Zoran Ferić te urednik u Algoritmu Kruno Lokotar. Onamo su otputovali na poziv organizatora, kojima ih je preporučila Alla Tatarenko, prevoditeljica i profesorica na tamošnjoj slavistici, koja je svojevrsna ambasadorica svih južnoslavenskih književnosti u Ukrajini. Baretić kaže da je njenom zaslugom proljetos u Lavovu objavljen “Hrvatski mozaik”, tvrdo ukoričena zbirka priča i ulomaka iz naše novije proze.

“Ukrajincima je stalo više do književnosti negoli do posjedovanja knjiga”, ispričao je Baretić. “Na Ferićevim i mojim nastupima, premda za nas tamo nitko nije čuo, u publici su nedostajala samo djeca predškolskog uzrasta, svi su drugi naraštaji bili tu, ali kad se raspitate za prosječne naklade ukrajinskih pisaca, ne gine vam kulturni šok: u zemlji s 48 milijuna stanovnika, prosječna tiraža beletristike je tisuću primjeraka! Samo ludo sretni autori dovinu se do pet tisuća.”

Baretić je uvjeren da će do idućeg festivala Ferić i on imati najmanje po jednu prevedenu knjigu te da će se “sada odškrinuta vrata širom otvoriti za druge hrvatske pisce”. “Bez obzira na to što je posrijedi onaj poslovični ‘velik promet - mala zarada’, velika je stvar kad vas prevedu na jezik najmnogoljudnije europske zemlje”, zaključio je Baretić.

Visković je objasnio da prednost za odlaske na izlete u dalje inozemstvo imaju oni koji su već objavili knjigu u zemlji u koju se putuje te oni koji govore jezik te zemlje, ili bar engleski. Također, poželjno je da su to pisci mlađe dobi, jer su oni u pravilu zanimljiviji stranim izdavačima i agentima. No hrvatsku književnost u svijetu može se predstavljati i mimo potpore HDP-a. Dražen Katunarić, jedan od članova toga društva, svake godine putuje na nekoliko književnih susreta, mahom u frankofone zemlje u kojima već postoje prijevodi njegove poezije. Nastupao je, primjerice, u Kanadi, u Québecu, na festivalu Trois Rivières koji vodi ugledni pjesnik Gaston Bellemare, a poezija se tijekom petnaest dana recitira u kafićima i klubovima dok istovremeno u njima nastupaju glazbenici. Katunarić se upravo vratio s Međunarodnog biennalea poezije u Liègeu, jedne od najvećih pjesničkih manifestacija u svijetu. Okuplja više od 300 pjesnika iz sedamdesetak zemalja. “Riječ je o individualnom pozivu, upućenom meni osobno”, rekao je Katunarić koji je ondje čitao poeziju i, u okviru govora o odnosu poezije i totalitarizma, predstavio poeziju Vlade Gotovca. Među književnim nastupima posebno ga se dojmio onaj u Kolumbiji, u Medellínu, gdje je poeziju s drugim sudionicima čitao u zatvoru i duševnoj bolnici, ali i na stadionu pred deset tisuća ljudi. “Ondje je status poezije specifičan, pjesnici su poput rock zvijezda, a dok se pjesme čitaju, vlada potpuni tajac. No ne čitam uvijek pred toliko ljudi. Na festivalu u Lodèveu čitao sam pred desetak ljudi, ali taj festival ionako nije samo književni, na njemu nastupaju i mnogi drugi izvođači, pjevači pa čak i derviši.”

Pjesnik i prozaik Tomica Bajsić sudjelovao je od 11. do 18. studenoga na Festivalu videa i poezije u Marseilleu sa sudionicima iz 54 zemalja, a na poziv urednika festivala Naïk M’Sili i Marca Merciera. “Moja poezija već se nekoliko puta pojavila na tom festivalu, a prošle godine se o njoj pisalo i u knjizi o poeziji i novim medijima urednika festivala i sveučilišnog profesora novih medija, Marca Merciera, ‘Le temps a l’oeuvre’, no ovo je prvi put da sam bio osobno prisutan”, rekao je Tomica Bajsić: “Uspostavio sam vezu sa suvremenim pjesnicima i umjetnicima iz Marseillea i Pariza, iz Mar del Plate u Argentini, Tel Aviva u Izraelu i Ramale u Palestini, među ostalim. Da biste stupili u kontakt sa suvremenom poezijom, takva su putovanja i sastanci nužni, jer rijetko smo u prilici saznati štogod, primjerice, o izraelskim pjesnicima mlađim od Jehude Amihaija i Dana Pagisa, ili palestinskim pjesnicima mlađim od Mahmuda Darviša. Isto je i kod nas u Hrvatskoj, pjesnici mlađi od četrdeset godina rijetko su u prilici objaviti nešto izvan granica. Mnogi pjesnici u Marseilleu svoju su poeziju pretopili u multimedijske projekte, čitanje su pratili raznovrsni instrumenti, videoekrani, fotografije i slike. U ‘La Fricheu’ poezija se čita najčešće kao zasebni audiovizualni performans, ili je integralni dio nekog multimedijskog rada. Mi još uvijek poeziju držimo zatočenu samo na papiru, no i to ima svoje prednosti. Hrvatska poezija postojana je i više nego ravnopravna u svjetskim relacijama, samo je limitirana jezičnom barijerom, zato nam predstoji što više međusobnog prevođenja.”

NIKOLA PETKOVIĆ, Slobodan Šnajder (također na maloj slici), Sonja Manojlović i Velimir Visković za posjeta u Kini Među veće hrvatske književne putnike svakako spada i Kasum Cana. Kao član HDP-a gostovao je u rujnu na III. međunarodnom književnom festivalu romskih pjesnika u Agri, u indijskoj državi Uttar Pradesh. Stotinjak pisaca iz cijelog svijeta okupio je Writers Club International India, a o dojmovima Cana kaže: “Ništa ne znaju o Hrvatskoj, pa čak i ‘Croatia’ na engleskom čuju kao ‘Russia’. U Indiji ima vrlo mnogo Roma, a nazivaju ih Bunjara. No romski je jezik sličan jeziku kakav se govori u Punjabu, tako da su u New Delhiju mislili da sam otamo. Na festivalu je običaj da svaki sudionik donese svoje knjige i podijeli ih ostalima te da svatko obeća da će drugima prevesti barem nešto u svojoj zemlji.” Cani će se tako pjesme prevesti na tri od 24 indijska jezika, a posebno je oduševljen što ga je Jadhranti Patanaia, 72-godišnji romski pisac, pozvao da se vrati u Indiju. “Patanaia je napisao 20 knjiga, izvrsno govori romski, i on me pozvao da šest mjeseci provedem u Indiji s njim, da učim jezik Roma. Nadam se da bih mogao s njim napraviti i romski rječnik”, rekao je Cana koji je jedino zabrinut da se neće moći naviknuti na indijsku kuhinju. A kakvi su mu dojmovi iz Indije? “Hrvati su ljubazni, ali ljudska toplina Indijaca se ne može usporediti. Indija je bogata kulturno, ali inače je strašno siromašna. Tako da sam tamo bio više žalostan nego sretan, toliko je mnogo sirotinje. Ali to je moja duša ciganska.”