Novinarka Ivana Stipić Lah želi dokazati kako u Afganistanu ipak postoji mogućnost za normalan životIvana Stipić Lah jedna je od rijetkih Hrvatica sa stalnim prebivalištem u Afganistanu. Ova dvadesetosmogodišnja novinarka i njezin suprug, slovenski državljanin Samo Lah već gotovo dvije godine žive u Kabulu, glavnom gradu te srednjoazijske države. Kao i hrvatski vojnici, Ivana u Afganistanu boravi u sklopu ISAF-a, međunarodne mirovne misije koja osim o sigurnosnoj situaciji brine i o obnovi i oporavku zemlje, ali i razvoju civilnog društva. Za razliku od većine ostalih stranih državljana koji sudjeluju u ISAF-ovoj misiji, Ivana Stipić Lah i njezin suprug su odlučili živjeti izvan zaštićenih zapadnjačkih kompleksa. Oni danas žive u kabulskoj četvrti Karte Parwan, daleko od sigurnog centra. Njihova svakodnevnica gotovo se uopće ne razlikuje od svakodnevnice ostalih četiri milijuna Afganistanaca koji žive u tom gradu. Već dulje od godinu dana Ivana na svom blogu piše o životu u Afganistanu. Njezina iskustva pokazuju kako se putem medija često može vidjeti kriva slika o toj zemlji. U trenutku kada se u SAD-u vode rasprave o opravdanosti misije u Afganistanu, njezina priča svjedoči o tome da napori međunarodne zajednice ipak nisu bili uzaludni.

NACIONAL: Kako ste dospjeli u Afganistan i je li to bila teška odluka?
- Kada je moj suprug završio sa svojom misijom u Bosni i Hercegovini, morao se vratiti u Sloveniju. Ja sam ostala u Sarajevu. Veza na daljinu nam je bila naporna. Činilo nam se da je najbolje rješenje otići na neko treće mjesto zajedno. Upravo u to vrijeme ponudili su mi posao u Afganistanu. Shvatili smo to kao šansu da ponovno budemo zajedno, pa nismo puno razmišljali. Spakirali smo se i otišli. Ne bih rekla da je to bila naročito teška odluka. Puno teže je bilo mojoj obitelji koja još uvijek strahuje. Ipak, prihvatili su moju odluku. Shvatili su da smo mi sretni ovdje, pa su i oni sretni zbog nas.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili na život izvan sigurnosnih kompleksa za zapadnjake?
- Mnogi stranci koji ovdje dođu provedu cijeli mandat u sigurnosnim kompleksima UN-a, ISAF-a, veleposlanstava i uopće ne dožive Afganistan. To nije lijep život, a oni svi uglavnom mrze Afganistan jer ga smatraju zatvorom. Čini mi se da je pomalo apsurdno doći tu i raditi za razvoj Afganistana a ne upoznati ga, ali to se na žalost događa mnogima. Željeli smo to izbjeći, ali i doživjeti drugačiji stil života nego što je kod nas. Za razliku od tehnološki razvijene Europe gdje su susjedi jedni drugima stranci, ljudska toplina je glavna pokretačka snaga istoka, pa tako i Afganistana. Zato je taj uređeni zapad pomalo dosadan i sterilan. Moj suprug često zna reći da treba imati uređenu državu kako bi se iz nje lako moglo otići.

NACIONAL: Nije li pomalo apsurdno govoriti o ljudskoj toplini u zemlji gdje svakodnevno ljudi ginu u bombaškim napadima?
- Ljudi na zapadu dobivaju krivu sliku o ovoj zemlji. Mediji im cijelo vrijeme serviraju priču o zemlji rata i smrti. Ima istine u tim vijestima koje čujete i koje čitate, ali postoji i nešto više. Strani mediji nikad neće prikazati gostoljubivost ljudi, izvrsnu hranu i općenito fascinantnu kulturu Afganistana staru 5 tisuća godina. Naravno da vam nije svejedno kad vam u kući nestane struje zbog raketnog napada ili kad čujete da je u blizini bio bombaški napad, no to je sve puno manje intenzivno nego što se može vidjeti u medijima.

GLAVNA TRŽNICA u Kabulu pokazuje kako se život ipak polako normaliziraNACIONAL: Jeste li naišli na kakve probleme u suživotu s Afganistancima?
- U godinu dana u Afganistanu mi nikada nismo imali ni jedno jedino loše iskustvo. Uvijek se trudimo naučiti više o tradiciji i običajima da ne uvrijedimo nekoga igrom slučaja. Raspitujemo se i učimo stalno nove detalje iz normi ponašanja, ali i ako pogriješimo, ne zamjeraju nam. I oni se trude prihvatiti nas, iako im uglavnom izgledamo kao čudaci. S kolegama na poslu komuniciram na engleskom, ali s ostalima se trudim razgovarati na lokalnom jeziku dariju. Moj dari je još uvijek na vrlo niskoj razini, ali mogu se fino sporazumjeti s taksistima ili prodavačima. Naravno pored jezika u komuniciranju koristim ruke, noge i sva ostala moguća sredstva. Inače, kada je želja za komunikacijom tu sredstva nisu problem. Rijetko tko od domaćih zna gdje su Hrvatska ili Slovenija. Uglavnom nas miješaju s Rusima, prepoznaju slavenski jezik. Ipak znaju za bivšu Jugoslaviju.

NACIONAL: Kažete da su Afganistanci gostoljubivi.
- Dat ću primjer. Kada smo se doselili u našu prvu kuću, nismo imali apsolutno ništa. U roku od sat vremena skupili su se susjedi. Jedan je donio tanjure, drugi čaše, treći je donio balu nekog materijala, četvrti šivaći stroj i napravio nam zavjese. Uskoro smo imali i zvonce na vratima, koje je umjesto zvonjave vikalo pozdrav ”Eselam alejkum“. Prvih tjedan dana susjedi su čak i kuhali za nas. Tako nešto ne možete doživjeti nigdje.

NACIONAL: Gdje trenutačno živite?
- Selili smo se već tri puta. Naša prva kuća bila je blatna straćara s prekrasnim vrtom. Naša druga kuća bila je golema, i u nju smo mnogo uložili. Baš kad smo se naviknuli na život u njoj, vlasnik ju je prodao i morali smo opet odseliti. Nova kuća građena je u iranskom stilu. Imamo fasadu popločanu keramičkim pločicama, a stropovi su ukrašeni gipsanim dekoracijama ružičaste boje. Suprug je htio prebojiti taj kič, ali mu nisam dopustila. Ovo je jedinstvena prilika da imam takve stropove. Tako nešto sigurno nećemo imati kada se vratimo u Europu.

IVANA STIPIĆ LAH često putuje Afganistanom, a za provincije kaže da su slabije razvijene i tradicionalnije pa su ljudi u njima neiskvareni za razliku od lukavih KabulacaNACIONAL: Kako izgleda vaš dom, imate li struje i vode?
- To je teško pitanje. Struju i vodu i imamo i nemamo. Struja dolazi svaki drugi dan od 18 do 22 sata. Kada nam struja treba dulje koristimo agregat. Sad smo se već naviknuli živjeti u mraku, tako da agregat koristimo sve rjeđe. Ono na što sam se teško naviknula bile su pećnice na plin. To kod kuće nisam nikada koristila. Inače, u Kabulu postoje dvije vrste vode. ”Državna“ voda dolazi u kuću tri puta tjedno. Kada nemamo vode, koristimo vodu iz bunara koju pumpama dovodimo u cisternu na krovu. Sve kuće nemaju bunar, tako da smo u tom smislu pravi sretnici.

NACIONAL: Kako ste se priviknuli na takve nedostake u životu u odnosu na život u Hrvatskoj?
- Iskreno, ja ne vidim neke veće nedostatke. Dobro, nema struje, nema vode, a i neke živežne namirnice je jako teško naći. Prašnjavo je i prljavo. Kanalizacija, ako je i ima je ona otvorena pa možeš vidjeti i duboko udahnuti njen sadržaj. Ipak, to je cijena koju smo spremni platiti za život ovdje. Ovo je nevjerojatna zemlja. Imamo privilegij prisustvovati izgradnji društva od temelja. Svaki dan se vidi neka promjena, a mi smo, na svoj način, dio svega toga. Iz Hrvatske mi nedostaju samo ljudi, moja obitelj i prijatelji. Često se zaželim tračeva s mamom uz popodnevnu kavu, izlazaka s bratom, rođacima i prijateljima i kuhanja s tatom. Zapravo, ničeg drugog se i nisam previše zaželjela.

NACIONAL: Osjete li se i dalje posljedice vladavine talibana? Ako da, na koji način?
- Pa posljedice se osjećaju najviše na jugu, gdje stvarnu vlast još uvijek drže talibani. U gradovima se stanje polako popravlja. Sve više žena hoda otkrivenih lica i sve je manje burki, tradicionalne odjeće koja potpuno prekriva i lice i tijelo. Žene su se pod talibanskom vlasti toliko naviknule na burke, da ih sada nose, iako ih ne moraju nositi. Još uvijek je, pogotovo u Kabulu, jako puno uništenih naselja, ali obnova polako teče i stare se rane polako saniraju. Ali zaista polako. Nakon trideset godina rata i ljudi i država su strašno siromašni.

IVANA STIPIĆ LAH S AFGANISTANCIMA komunicira na lokalnom jeziku dariju jer rijetki govore engleskiNACIONAL: Kakav je odnos prema ženama?
- Odnos prema ženama varira od obitelji do obitelji i od provincije do provincije. Većina obrazovanih Afganistanaca žene tretira dobro, problemi su u onim neobrazovanim obiteljima. Kuran, iako dopušta fizičko kažnjavanje žena, ženama daje jako puno privilegija. Da bi se žena fizički kaznila mora se poštovati dug put razgovora, konzultacija, uvjeravanja. Kada bi se svi držali Kurana, nitko nikada ne bi udario ženu. Obrazovane obitelji se drže Kurana. Neobrazovani muškarci se drže samo tradicije, a tradicija zaista zna biti okrutna. Treba naglasiti da je stanje u Kabulu bolje nego u provincijama. Treba dodati da iako Afganistanci imaju pravo oženiti više žena, to se dešava sve rjeđe. Češće imaju jako puno djece.
Također je bitno da djevojčice sada smiju ići u školu, a da je sve više studentica. Nedavno je otvoren i prvi studenski dom za djevojke.

NACIONAL: Radite na razvoju afganistanskih medija, u kakvom su stanju trenutačno?
- Mediji se razvijaju, i to puno brže od same države. Širom Afganistana niču male novine koje su kritične prema vladi ali i prema talibanima i njihovim terorističkim aktivnostima. Sve više je i radiostanica i TV kuća. U Kabulu rade tri TV kuće. Dvije tradicionalnije i jedna vrlo moderna. Njihove voditeljice su moderno odjevene, a ponekad ne nose ni maramu na glavi. Doduše, ova TV kuća ima jako puno političkih sukoba s Vladom. S druge strane, nedavno je donesen zakon koji štiti novinare i novinarska prava.

NACIONAL: Poznato je da je Afganistan jedan od najvećih svjetskih proizvođača droge. Imate li kakvih iskustava s time?
- Iako u Kabulu nema proizvođača, droga se može nabaviti vrlo lako i jednostavno. Na tržnici ljekovitog bilja, u dijelu grada koji se zove Shor bazar (preslani bazar) kilogram lišća marihuane možete kupiti za 3 dolara. Od 30 provincija u Afganistanu za sada ih je 14 proglašeno ”poppy free“, dakle bez uzgajanja maka. Ali bez obzira na taj uspjeh u Afganistanu se još uvijek uzgaja 82% svjetske proizvodnje maka.

NACIONAL: Do kada planirate ostati u Afganistanu?
- Još uvijek nismo razgovarali o povratku kući. Još uvijek nam se ovdje jako sviđa. Mislim da ćemo ostati još najmanje dvije, tri, do pet godina. Vidjet ćemo. Ne ovisi ova odluka samo o nama, nego i o situaciji u zemlji koja se sutra može promijeniti na bolje ili na gore. U početku smo razmišljali o povratku. Što smo dulje ovdje manje razmišljamo. Valjda smo se srodili s Afganistanom, a poslovi koje radimo izgledaju tako potrebni ovoj zemlji.