Srećko JurdanaTelevizija je svečano obavijestila narod da je “Zagrebom zavladalo blagdansko raspoloženje”, što se dokazuje podatkom o postavljanju adventskih parafernalija na Jelačić-placu, koje će uključiti i smreku staru trideset osam godina, za aktualnu priliku ponosno odrezanu u Zagorju. “Blagdansko raspoloženje” obuhvaća i specijalnu čestitku gradske uprave u obliku generalnoga poskupljenja zagrebačkih komunalija, čime potrošačka atmosfera dočeka i domjenaka - kakvu standardno potiču mediji - nesumnjivo dobiva na uzbudljivosti. Bandić i njegov holding dokazano umiju građanima podići tonus. Neposredno nakon izbora Bandić je od svoje stranke dobio potporu u izglasavanju generalnoga urbanističkoga plana, čime se Zoran Milanović potvrdio kao politički preporoditelj s figom u džepu.

Kao što je poznato, uoči izbora zabranio je izglasavanje spomenutog plana i pokušao kod birača ostaviti dojam da Bandića drži na ledu. Čim su izbori završili, promijenio je ploču. I veliki SDP-ovi apologeti građanstva poput Nevena Mimice čvrsto su danas stali iza Bandićevih programa destrukcije Zagreba - ne obazirući se na građanske prosvjede, peticije, i na otpore svojih koalicijskih partnera - što će promatrače stimulirati da povjeruju kako cijeli SDP interno funkcionira prije svega na klanjanju Bandićevoj ineteresnoj mreži i uzurpiranoj financijskoj moći.

Milanović i njegov pokret ubrzano gube simpatije. Da se danas ponovno organiziraju izbori, SDP bi možda dobio za četvrtinu manje mandata nego što ih ima, a razlog tom hipotetskom padu popularnosti - koji se može naslutiti u tihoj vibraciji javnoga mnijenja - koncentriran je u Milanovićevoj iracionalnoj nametljivosti, odnosno nesposobnosti da se pošteno suoči s porazom. Zanemari li se pet mandata za HDZ iz dijaspore, i uzme li se samo Hrvatska u obzir, SDP je na izborima još uvijek dobio pet mandata manje od HDZ-a i nema nikakvo moralno pravo na kompliciranje postizborne situacije kakvo upravo provodi batrgajući se u pokušajima sastavljanja koalicija koje će poremetiti pravocrtan tijek događaja.

Osim inferiornoga broja osvojenih mandata, Milanoviću ni osobni politički status ne daje pravo na veliko naknadno manipuliranje rezultatima izbora. Do prije nekoliko mjeseci za njega izvan užega stranačkoga kruga jedva da je netko čuo. Promoviran je u Račanova nasljednika u sklopu njegovoga testamenta kao “mladi kadar”, ili “svježa krv”, bez obzira na to što se u javnosti do tada nije identificirao nikakvim posebnim izjavama ili prepoznatljivim zalaganjem za reformatorska načela i programe. I nakon toga zadržao se na razini apstrakcije, na kojoj je zasnovao cijelu kampanju, a u svoje premijerske sposobnosti vjerovao je toliko da je cijelo vrijeme za sobom šlepao Ljubu Jurčića kao prigodnoga nosača posude s ekonomističkom svetom vodicom, zaduženog - kao u Kurosawinom “Kagemushi” - za igranje uloge premijera umjesto premijera.

Tek tjedan dana nakon izbora shvatio je notornu činjenicu - koju su drugi shvatili odavno - da Jurčić u SDP-u, po osobnoj i političkoj auri, može funkcionirati samo kao kandidat za ministra ekonomije, odnosno potpredsjednika vlade. Nakon te zakašnjele spoznaje naglo je obznanio da Jurčić više nije designirani premijer, što su protivnici SDP-a - a i publika u cjelini - s razlogom doživjeli kao oznaku Milanovićeve dvojbene moralne vertikale i potpunoga nesnalaženja u vremenu i prostoru. Potez bi bio racionalan da ga je povukao prije izbora, odnosno prije kampanje; danas on može samo ostaviti dojam da je Milanović dezorijentiran, da je u teškoj panici i da je radi osvajanja vlasti spreman na bilo kakvu naknadnu ekvilibristiku i podilaženje publici, pa makar i po cijenu ponižavanja čovjeka koji je sve do nedavno figurirao kao njegov ravnopravan suborac.

Nakon Milanovićeve intervencije Jurčiću ne preostaje drugo nego da se zahvali na bilo kakvoj eventualnoj funkciji u SDP-ovoj vladi, a strankama koje kalkuliraju o koaliciji s SDP-om daje povod za intenzivno preispitivanje ima li ta koalicija smisla. Milanović je kao pretendent za premijera labilan, neuvjerljiv i definiran ambicioznošću bez pokrića, a SDP je taktizerskom degradacijom Jurčića - izvedenom u formi zakašnjele terapije - izgubio kredibilitet i kao potencijalni nosilac ekonomskih promjena u državi. Vlada na čelu s Milanovićem, uz Friščića i Đurđu Adlešić s desne a Vesnu Pusić s lijeve strane, jedva da bi bila nešto više od neodemokratskoga eksperimenta obojenoga specifičnim kabaretskim nijansama.

Predsjednik Mesić mogao je bez poteškoća izbjeći aktualne komplikacije da je odmah nakon izbora Ivu Sanadera proglasio mandatarom i dao mu dva tjedna vremena da sastavi vladajuću koaliciju. Ne uspije li, istražit će se druge opcije. Nitko mu na to - s obzirom na rezultate izbora - ne bi uputio ni jednu riječ primjedbe. Štoviše, većina promatrača pozdravila bi takvu odluku kao potvrdu demokratske konzekventnosti. Mesić je, međutim, u Zoranu Milanoviću i društvu vidio nešto što mnogi drugi nisu vidjeli, i odlučio u ime tog kastanjedinskoga viđenja otvoriti proces pretvaranja mandatske manjine u većinu, što je naciju pretvorilo u nedobrovoljnoga konzumenta raznih nagodbenjačkih dosjetki i paradoksa. Predsjednik je u jednom trenutku izveo i usporedbu sa Srbijom - gdje “radikali dobivaju izbore, ali ne sastavljaju vladu” - što se u HDZ-u moglo doživjeti kao inzult. Kakav god bio, Sanaderov HDZ ne može se ni asocijativno dovoditi u kontekst s fašističkim strujama u Srbiji.