Prva važna odluka buduće hrvatske vlade, mora biti odgoda primjene Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa. Posve je nevažno hoće li u Banskim Dvorima sjediti HDZ, HSS i HSLS ili SDP, HNS i Milorad Pupovac, ali ovdje je riječ o pitanju od općeg nacionalnog interesa – hoće li Hrvatska nastaviti pristupne pregovore s Europskom unijom.

U tom kontekstu, iznimno je pozitivan impuls koji je po povratku iz Bruxellesa dao predsjednik Stipe Mesić, gdje je razgovarao s vodećim predstavnicima EU. «Uvjeren sam da će se do Nove godine pronaći rješenje koje će zadovoljiti sve zainteresirane strane», rekao je Mesić i dodao kako je uvjeren da će odluku donijeti nova vlada, koja će se konstituirati prije kraja prosinca.

Mesićev je prvi visoki hrvatski dužnosnik koji je smogao hrabrosti najaviti nešto što je već mjesecima, ako ne i godinama, jasno svakome tko prati političke događaje. ZERP – temu koja se još od 2003. predstavlja kao pitanje nacionalnog ponosa i časti – treba zaboraviti jer se radi o nečemu što donosi višestruko veću štetu nego korist. Otkako je HSS zakuhao čitavu stvar, poput gusaka u magli, za Tomčićem i Friščićem, išle su i ljevica i desnica i centar, utrkujući se oko toga tko će tvrđe zagovarati ribolovni pojas u Jadranu. Kao aktualni premijer, Ivo Sanader je igrao dvostruku igru: u Hrvatskoj je tvrdio da nikada neće odustati od ZERP-a, a na međunarodnim susretima, davao signale da je spreman popustiti u ovom pitanju.

Uostalom, uz Sanaderov pristanak, u lipnju 2004., u Bruxellesu je održan sastanak na kojem su sudjelovali Hidajet Biščević, državni tajnik Ministarstva vanjskih poslova, Roberto Antonioni iz Italije, Andrej Logar iz Slovenije i predstavnik Europske komisije Michael Leigh. Biščević je nedavno tvrdio kako je tom prilikom potpisao samo „agreed minutes“, dakle, zapisnik na kojem se navodi kako je 24 sata ranije Hrvatska privremeno odgodila aktiviranje ZERP-a na Italiju, Sloveniju i druge članice Unije, međutim Ollie Rehn i Europska komisija tvrde kako se radilo o trilateralnom sporazumu Hrvatske, Italije i Slovenije.

Realno gledajući, time hrvatskim ribarima nije nanesena prevelika šteta jer po svojim kapacitetima većina njih i nije u stanju loviti dalje od 12 milja od obale, gdje počinju hrvatske teritorijalne vode. Problem je u zastarjelim brodovima, zbog čega godišnji izlov talijanske flote iznosi 200.000 tona, hrvatske oko 20.000 tona, dok Slovenci ulove maksimalno 3.000 tona ribe.

Isto tako, Hrvatska nema policijske čamce koji mogu kontrolirati područje koje obuhvaća ZERP, što znači da bi mogla uspostaviti doslovno virtualni nadzor. Na kraju ostaje još jedna činjenica koju ovdašnji političari prešućuju ili nisu upoznati: ulaskom u EU, Jadran postaje tzv Unutarnje more, i Europska komisija će određivati kvote dopuštenog izlova ribe. Na taj način, Bruxelles pokušava zaštititi preostali riblji fond, koji su u Mediteranu podjednako devastirali i talijanski i slovenski i hrvatski ribari.

Treba se nadati da nova hrvatska vlada neće podleći na prvom važnom testu. Bez obzira na moguće unutarnje trzavice koje može izazvati faktično odustajanje od ZERP-a, ulazak u Europsku uniju mora biti prvenstveni interes svih koji odlučuju o budućnosti Republike Hrvatske.