Vedrana RudanZnam, ovo što ću vam reći zvučat će ludo i bez veze: ja vjerujem da su žene bića toplija od muškaraca, da više vole život i takozvane male stvari: dom, djecu, partnera, cvijeće, slobodno vrijeme, cipele i torbe, kave s prijateljicama, šetnje uz more, čitanje knjiga, uređivanje kuće. Ja sam danas na sniženju kupila stol i šest stolica za svoju terasu i prekrasan šareni zidni sat u Livingu. Srce mi je veliko poput debelog oblaka. Nisam bez ambicija, volim raditi, ali uvijek kad mogu birati između posla i užitka biram užitak. Nemam više vremena. Rak, srčani udar, depresija, nesanica bolesti su mojih vršnjaka. Lijepi dani sve su kraći, uskoro ću uroniti u noći ispunjene bolovima, strahom i urlanjem. Život mi mora biti grickanje kroasana u lijepom kafiću gdje nitko ne puši i kupovanje žute ruže za vazu na mom radnom stolu. Krik i bijes bi me ubili. Gledam oko sebe muškarce svojih godina. Dijele se na one koji su digli ruke od sebe i glavinjaju od šanka do šanka, ludi od tuge jer nisu osvojili svijet, i one druge, mužjake u punoj snazi sigurne da će uz pomoć politike, love i bešćutnosti zaslužiti strahopoštovanje okoline. Uvijek kad ih vidim presretna sam što sam žena, biće cijepljeno od potrebe da sudbine ljudi s kojima živi i onih s kojima povremeno surađuje drži u svojim rukama. Ne želim biti šefica, želim biti sretnica. Dan mi je dug kao godina, hranim mačka, sadim maćuhice, kuham mužu ručak, pisuckam nekakvu knjigu, raduje me što će mi kći prepraviti ogrlicu od jantara koju mi je poklonila kuma, autobusom ću otići u Opatiju i u Tramerki pojesti tortu od mrkve, to je najljepša oštarijica u Voloskom, ako ste gladni, tamo možete naručiti rižoto Ča more da. Ne želim imati svoga šofera, ne želim biti Netko, ne želim Moć. Svijet će se vrtjeti i kad ja siđem s Kugle.

Kako je strašno biti muško i ne vidjeti prolaznike, izloge, ptice na žici, ne ležati nedjeljom u krevetu do pet popodne, telefonirati, izvlačiti iz plastične posude malom žlicom pire od kestena kupljen u Kontu, listati albume sa starim fotografijama, gledati dvije debele bebe koje su danas odrasli, pametni ljudi. Krasno je kad ti zubi ne škripe okovani bijesom. Nitko mene neće srušiti s moje stolice, nemam svoje carstvo, ne vladam nikim i ničim, ja sam Ljudsko Biće Bez Moći. Ja sam žena, ja sam žena, ja sam žena, ja sam žena... Samo se muškarci hrane bijesom, samo muškarci čitavoga života love Moć, samo se muškarci i u samrtnom hropcu grčevito drže za žezlo. Samo muškarci... Samo muškarci? Hloverka Novak Srzić je žena koja leži u bolnici jer su joj operirali rak dojke. Đurđa Adlešić je žena kojoj su operirali tumor na mozgu. Ruža Tomašić je žena koja je preboljela nekoliko teških bolesti, ovih je dana izašla iz bolnice nakon još jedne operacije. Jednom je netko pitao, šta hoće te žene? Šta hoće Hloverka Novak Srzić? Normalna žena na njenom bi mjestu uložila sve svoje snage u borbu za zdravlje. Umjesto toga ona iz bolesničke postelje uređuje program, reži i prijeti. Zamjerili su joj se kolege koji smatraju bolesnim to što njihova mlada kolegica godinama živi s kriminalcem. Čudna ljubavna priča ne bi došla do medija da ljubavniku teve novinarke nepoznat netko nije prosvirao glavu. Kako to obično biva, prijatelji s posla, koji su šutjeli dok je opaki momak bio živ, ovih su dana postali glasni. Na preveliku žalost gospođe Novak Srzić, koja svoju štićenicu brani i onda kad je ni dragi bog ne bi mogao obraniti.

U međuvremenu se Zagreb na Mirogoju u velikom stilu oprostio od svoga sugrađanina. Pogreb smo gledali na svim televizijama, navodno se svirala Fala, drug se Tito u grobu okreće. Nikad nećemo saznati tko je rekao Novak Srzić da se neka stara pravila i danas poštuju. Časna sestra ne smije držati bordel, kurva raditi kao teta u vrtiću, urednica javne televizije biti djevojka nekome tko godinama sjedi u Lepoglavi. Zato je Novak Srzić stoti put u tri dana promijenila mišljenje pa je iz bolesničke postelje smakla s televizije novinare koji su otišli na pogreb na kojem su bili svi koji nešto znače u ovoj zemlji. Koji je idući korak hiperaktivne bolesnice Novak Srzić? Đurđa Adlešić. Nikad neću zaboraviti kako se ta žena slikala u spavaćici, samo nekoliko dana nakon teške operacije mozga, i naciji nešto poručivala sa svježom rupom u glavi. U međuvremenu se još jednom operirala, ovaj put daleko od naroda, ali sve te bolesti nisu okrznule njenu neutaživu želju da bude bitna. Trenutačno je obuzeta misijom kako spasiti Hrvatsku. Ozbiljno kima glavom, svakodnevno sipa nesuvisle rečenice u stotine mikrofona, ukočeno se smiješi okružena mužjacima koje smatra svojim taocima.

Treća žena u ovoj priči, Ruža Tomašić, nije manje bolesna, ali je manje opsjednuta sobom. Ima veliki plan. Hrvatsku želi osloboditi od droge, dilera, kriminala i zločinaca. Njena je želja jednako ostvariva koliko i Adlešićkina da je bilo tko u Hrvatskoj doživi kao političarku od formata ili ona Novak Srzić da svi mi povjerujemo kako je ona časna borkinja za ljudska prava, pravdu i istinu. Prve dvije su strasne ali loše glumice, treća je iskrena ali naivna. Ni jednoj od njih ne pada na pamet da su smrtne, da su dobile znak, njihovo vrijeme istječe, moraju usporiti ili će umrijeti. Netko bi im morao reći da svi mi bez njih možemo, da nam ništa ne znače, da Novak Srzić i Adlešić ne vjerujemo, Tomašićku žalimo, a i jednoj i drugoj i trećoj želimo da zaborave na Moć, ovako nemoćne. Bojim se tih žena. Tresem se kad ih vidim. Ne postoji ništa strašnije od mužjaka u ženskoj koži. Zašto se ne vole, te gospođe? Koga je još usrećio rad bez odmora, bolest koja se ne liječi, bijes koji se ne smiruje? Siđite s vlaka smrti, gospođe! Vole vas vaša djeca, vaši roditelji, vaši prijatelji, a možda i muževi. Živite, žene. Nemojte umrijeti muški.