Svetla Vassileva, snimljena u splitskom hotelu Atrium, u Hrvatskoj je nastupala na mnogo različitih događanja, od humanitarnih koncerata poput 'Opere pod zvijezdama' pa do nedavne predizborne kampanje HDZ-aBugarska primadona Svetla Vassileva, koja iza sebe ima glavne uloge u svim svjetskim velikim opernim kućama poput milanske Scale, londonskog Covent Gardena i bečke državne opere te suradnju sa slavnim glazbenicima poput Plácida Dominga, Zubina Mehte i Riccarda Mutija, ponovo je nastupila u Hrvatskoj. Ovog puta nije se radilo o koncertnom nastupu nego, kao i prije dvije godine, o premijeri opere u Splitskom HNK. Tamo je u subotu premijerno izvedena Puccinijeva opera “Manon Lescaut”, u režiji umjetničkog voditelja tog kazališta Petra Selema. Svetla Vassileva nastupila je u glavnoj ulozi Manon Lescaut, iznimno lijepe žene rastrgane između ljubavi i bogatstva, uz bugarske kolege tenora Kamena Čaneva i baritona Kirila Manolova. Za bugarsku sopranisticu, koja već godinama živi u Italiji, ovo je samo jedan u nizu nastupa u Hrvatskoj.

Osim u Verdijevoj operi “Luisa Miller”, koju je splitski HNK postavio 2004., Svetla Vassileva je u Hrvatskoj nastupala na mnogo različitih manifestacija - od ovogodišnjeg humanitarnog koncerta “Opera pod zvijezdama” te dobrotvornog koncerta zaklade EUROline na kojem je u Lisinskom nastupila s estradnim licima poput Olivera Dragojevića, pa sve do Opernoga gala koncerta u zagrebačkom HNK u povodu konstituiranja novog saziva Hrvatskog sabora 2003. i nedavne HDZ-ove predizborne kampanje na splitskim Prokurativama. U Splitu, a ujedno i u Hrvatskoj, prvi je put nastupila 1997., i to sa slavnim tenorom Plácidom Domingom. Iako je tada praktički bila anonimna debitantica, hrvatski su mediji o njoj pisali kao o “čudu”, “udaru groma” koji je “zasjenio i velikog tenora”. To joj, kaže kroz smijeh, nikad nije rečeno, ali se “nada da nije ni Domingu”.

NACIONAL: Vrlo često nastupate u Hrvatskoj, što kažete da možete zahvaliti mnogim prijateljima koje ovdje imate - među kojima su mnogi političari. O kome se radi i kako ste ih upoznali?
- Moji veliki prijatelji u Hrvatskoj su Miomir i Tanja Žužul, koje poznajem već dugo. Oni obožavaju operu i preko nje smo se i upoznali, a iznimno cijenim njihov interes za operu i kazalište općenito. Upoznala sam ih u SAD-u, u Washingtonu, gdje sam pjevala dok je Miomir tamo bio veleposlanik. Iznimno su mnogo napravili za hrvatsku operu, dovevši slavna operna imena u Hrvatsku. Oni su u SAD-u upoznali velike virtuoze, poput poznatog dirigenta Valerija Georgijeva, i poznati su u umjetničkom miljeu. Tako su napravili sjajnu promociju Hrvatske: kad sam, recimo, pjevala u Washingtonu, nisam čula ni riječi o bugarskoj ambasadi, a o hrvatskoj jesam. To me impresioniralo jer nije uobičajeno da su ambasadori toliko prisutni na kulturnim manifestacijama - što je vrlo važno, jer su naše zelje male i ljudi s drugih kontinenata često i ne znaju gdje se nalaze, a za njih čuju jedino ako se u njima događa nešto politički loše. Preko Žužula sam upoznala i premijera Ivu Sanadera, dok još nije bio toliko važan političar, te njegovu suprugu Mirjanu. Poznajem i Điđija Šuteja, s kojim sam više puta surađivala, ali njega rijetko viđam jer oboje mnogo putujemo.

OBITELJ Svetle Vassileve, suprug Giorgio i kći Yume, na slici s umjetničkim voditeljem splitskog HNK Petrom Selemom i koreografkinjom Snježanom AbramovićNACIONAL: Kako ste počeli surađivati s Petrom Selemom i splitskim HNK, u kojem već drugi put imate glavu ulogu u operi koju je on režirao?
- Petra Selema poznajem već dugo, još od prije 10 godina kad sam u Splitu pjevala s Plácidom Domingom. S njim imam odličan odnos - što privatni, što profesionalni - i raditi s njim “Luisu Miller” prije nekoliko godina je bilo fantastično. Osim toga, jako cijenim njegov rad. Vrlo je ozbiljan, ima odlične ideje i sjajne rezultate. S njim se, kao i s drugima, viđam i privatno - ne samo vezano za operu. Znamo se naći i u Italiji, a sastanemo se i svaki put kad nastupam u Hrvatskoj. Moram reći i da mi je Split poseban grad u kojem se odlično osjećam, ima divne ljude, ali i fantastičnu opernu publiku. Uostalom, prvi put kad sam posjetila Hrvatsku došla sam upravo u Split.

NACIONAL: Već ste jednom nastupili kao Manon Lescaut, u glavnom torinskom kazalištu prošle godine. U jednom od intervjua koji su prethodili nastupu izjavili ste da je ta odluka bila veliki rizik. Zašto?
- Da, u toj sam operi trebala pjevati s velikim tenorom Robertom Alagnom, što je trebalo biti snimljeno na DVD-u u režiji poznatog francuskog glumca Jeana Renoa. Međutim Roberto se razbolio i snimanja nije bilo, jer tenor koji ga je zamijenio nije bio toliko dobar. Opera je svejedno izvedena i sve je dobro prošlo. Naime, uloga Manon Lescaut je vrlo dramatična, a ja inače pjevam drukčiji, lakši repertoar. Glasnice se drukčije ponašaju kod dramatičnih uloga i ako one ne odgovaraju glasu pjevača, takav način pjevanja ga može ozbiljno oštetiti - a da li mu odgovaraju ne može znati dok ne proba. Zato je bilo opasno prihvatiti tu ulogu, jer prije toga nikad nisam pjevala takav repertoar i nisam mogla znati kako će moj glas na to reagirati. No kad sam počela pjevati, shvatila sam da je upravo to priroda moga glasa te da je Manon moj tip lika kao glumice. Od onda mi je ona najdraži lik.

NACIONAL: Uz Carmen, Manon Lescaut bila je vrlo neuobičajen lik žene za operu 19. stoljeća - nije bila bezgrešna, niti žrtva. Može li se reći da je ona mnogo bliža današnjim ženama i jeste li u nekim njezinim osobinama prepoznali sebe?
- Lik Manon je apsolutno ženski. Carmen je seksi i točka - Manon je sve odjednom: strastvena, ljubomorna, infantilna, intenzivno voli, ali jednako jako voli i dijamante. Njezin lik je definitivno bio ispred tog vremena, ali je Puccini općenito bio vrlo moderan: akordi u njegovoj glazbi, primjerice, na momente zvuče kao swing. Slažem se da je Manon bliža današnjim ženama i Petar Selem je donio odličnu odluku da se radnja opere prebaci u 20-e godine 20. stoljeća, što je gotovo 100 godina kasnije od Puccinijeva vremena. Što se tiče usporedbe mene i Manon, naravno da je moguća. Mislim da svaka žena može u njoj vidjeti dio sebe. Ne dijelim s njom pohlepu za materijalnim bogatstvima zbog koje ona na kraju i strada, ali slažem se s onim što moj suprug zna reći: “Novac ne donosi sreću, ali pomaže u trenucima krize.” Zapravo bi ovu operu trebale pogledati sve previše emancipirane žene koje gomilaju materijalna bogatstva na račun ljubavi, jer Manon na samrti ne misli na dijamante, nego samo na svoju ljubav.

Na svoje nastupe Svetla Vassileva gotovo uvijek putuje sa suprugom Giorgiom i kćeri Yume, a ljeti odbijaNACIONAL: Smatrate li sebe emancipiranom, istovremeno ste uspješna operna diva koja je neprestano na putu, ali ste i supruga i majka?
- Istina je da ovaj posao zna biti jako zamoran i da stalno imam kofere napola spakirane, ali sam svjesna da to ima posljedice i zato odbijam nastupati ljeti i provodim najmanje mjesec dana s obitelji. No istovremeno imam veliku sreću što oni uvijek putuju sa mnom. Suprug Giorgio, koji je savjetnik za očuvanje okoliša u industriji, može veliki dio posla obavljati preko interneta, a kćerkica Yume još nije krenula u školu. Uskoro će navršiti pet godina, zbog čega smo se raspitivali hoće li biti moguće da putuje s nama i pohađa škole drugdje. Rečeno nam je da je to moguće te da ona, nakon nekoliko mjeseci provedenih u nekoj drugoj zemlji, dobije potvrdu da je tamo odslušala nastavu. Strašno želi naučiti engleski i ta je mogućnost veseli, a željela bi i postati opernom pjevačicom. Donedavno je pjevala sa mnom, sada ja više ne mogu pjevati jer ona to radi čitavo vrijeme. Moguće je da joj ta želja ostane, i ja sam s četiri godine htjela postati opernom pjevačicom. Doduše, s 14 sam se već vidjela kao pop zvijezda, tako da je sve neizvjesno.

NACIONAL: Kako ste počeli pjevati?
- Nakon te faze oduševljenja pop glazbom, u kojoj na svu sreću tada za mene nije bilo mjesta u lokalnom pop sastavu, upisala sam glazbenu srednju školu te kasnije Glazbenu akademiju u Sofiji. Nakon studija mi je talijanska vlada dala stipendiju. Došla sam u Rim, gdje na njihovoj akademiji nemaju smjer pjevanja, samo konzervatorij za operne pjevače, što je nivo ispod akademije. Imali su samo jednu akademiju, u jednom malom mjestu, sa samo jednim maestrom za vokalne tehnike i jednim dirigentom. Vidjela sam kako rade i odbila sam. No pružila mi se prilika da pjevam glavnu ulogu u “La bohème” u jednoj maloj putujućoj opernoj kompaniji, zbog čega sam ostala u Italiji. Budući da ne postoji bolji učitelj od same pozornice, s njima sam provela nekoliko godina na turnejama. Osim toga, tamo sam igrala glavne uloge, što se mladim pjevačima vrlo rijetko događa. U Italiji sam se kasnije i udala i sad s obitelji živim u Toskani, na obali.

NACIONAL: Praktički ste debitirali pjevajući s Plácidom Domingom na nekoliko koncerata, od kojih je drugi bio baš u Splitu. Kako se to dogodilo i što je to značilo za vašu karijeru?
- Dominga sam upoznala preko njegove supruge Marte, koja je režirala moju prvu “Traviatu”. Jako sam joj se svidjela i već me usred audicije poslala na vježbanje. Bila je oduševljena mojim izgledom, ravnatelju kazališta rekla je: “Ako može pjevati upola tako dobro kako izgleda, bit će dovoljno.” Nakon toga ju je nazvao Domingo i mogla sam čuti kako mu govori da imam lijepo lice i prekrasne oči, a ni u jednom trenutku nije rekla ništa o mom glasu. Domingo je došao na generalnu probu i nakon nje mi je ponudio da nastupam s njim na nekoliko koncerata. Nešto kasnije mi je ponudio da nastupim u pravoj operi, u “Pagliacciju”, kojim je ravnao maestro Muti. Bila je to ogromna stvar za mene. Upravo me on pozvao u Washington, gdje sam upoznala Žužule, jer je on generalni direktor washingtonske opere.
Ne mogu pretpostaviti u kom smjeru bi se kretala moja karijera da nisam upoznala Martu Domingo, ali u svakom slučaju mogu reći da sam imala sreće. Ona je velika žena, koja je bila jako važna za Domingovu karijeru. Također je bila operna pjevačica, ali je prestala pjevati kako bi bila s njim - brak dvoje pjevača teško bi opstao.

PETAR SELEM, jedan od najpoznatijih hrvatskih opernih redatelja, čije su opere viđene u svjetskim kazalištima poput Boljšoj teatra, sa Svetlom VassilevomNACIONAL: Kako je bilo raditi s Domingom?
- Sjajno, on je odličan pjevač i odličan umjetnik. No iznenadila me jedna stvar. Uoči našeg prvog zajedničkog koncerta bila sam jako uplašena. Međutim on je bio mnogo uplašeniji od mene, potpuno nervozan, znojio se i križao. Tada mi to nije bilo jasno, sada jest - što je veće ime, veći su odgovornost i očekivanja publike. Iako se o Domingu nije govorilo da je težak, primijetila sam u životu da ne treba vjerovati glasinama. Za Pavarottija sam čula da je bio vrlo ugodan, duhovit i dobar čovjek, bez obzira na priče. O Mutiju su mi govorili grozne stvari, da je neugodan i zao. Na kraju je ispao jedna od najugodnijih osoba s kojima sam radila, jako je pazio na nas pjevače. Čak je disao u našem ritmu kako bi bio u kontaktu s nama i kako bi osigurao da nas orkestar točnije prati.

NACIONAL: U kakvoj ste obitelji odrasli, jesu li se vaši roditelji bavili glazbom?
- Ne, bili su učitelji. Ja sam već s četiri godine izjavila da želim biti operna pjevačica i nikome nije bilo jasno otkud mi ta ideja. Nije ni meni, valjda sam to vidjela negdje na televiziji, tko zna. U svakom slučaju, roditelji su mi odlično reagirali. Podržavali su me, čak su mi kupili i pianino, što nije bila mala stvar. Danas ih često posjećujem, mislim da im je dobro. Kad dođem toliko su sretni što me vide, da me ne opterećuju problemima. Doduše, u Bugarskoj je mnogo veća razlika između bogatih i siromašnih nego u Hrvatskoj, gdje je i puno viši standard. No moram priznati da nije tako velika razlika između Bugarske i Italije - doduše Talijani više kupuju, ali to rade na kredit. Možda ovo ne bih trebala reći s obzirom na to da sam Bugarka, ali moram priznati da je Hrvatska i po standardu i po načinu života mnogo bliža Europskoj Uniji od Bugarske.

NACIONAL: Kako to da niste nikad nastupili u Bugarskoj?
- Operni pjevači su uvijek zauzeti dvije-tri godine unaprijed i za realizaciju nekog projekta potrebna je dobra organizacija. Zato i nisam nikad pjevala u Bugarskoj, jer me oni nazovu i pitaju mogu li tamo nastupiti za dva mjeseca. Vi ste u Hrvatskoj mnogo bolje organizirani od Bugara.

NACIONAL: Kako vidite budućnost opere, gubi li ona publiku?
- Ne, ne mogu to reći, dvorane poznatih kazališta neprestano su pune. Doduše, opera gubi općenito zbog sponzora, koji previše razmišljaju o nogometu i drugim stvarima. Njihov interes mogao bi učiniti mnogo što se tiče publiciteta i popularizacije opere. No ona se svakako mijenja - pogledajte samo kako današnji operni pjevači izgledaju. Osim toga, zanimaju ih i druge vrste glazbe, nisu staromodni. Ja, recimo, kod kuće slušam swing i jazz, a volim i otići isplesati se u diskoteku.