Srećko JurdanaHrvatska polit-komediografska scena značajno je zadnjih dana profitirala na poruci da će Anto Đapić - parlamentarni čovjek-stranka - “od sada biti autokrat”, jer to “do sada nije bio”, što se može shvatiti kao najava njegove buduće neviđene ekspanzije. Značenje ove krupne nacionalne perspektive trenutno je, međutim, zasjenjeno intrigantnošću aktualne situacije u kojoj se koalicijski partneri raznih profila bore za poziciju Sanaderovog favorita. Kad su u HNS-u shvatili da im ustrajanje na nepokolebljivome savezu sa Zoranom Milanovićem i njegovim društvom mladih gubitnika donosi - uz zadovoljstvo vlastitom principijelnošću - i nagradu u obliku nove četiri godine opozicijskih radosti, a HSS-HSLS-u otvara slobodan put prema sudjelovanju u vlasti, odlučili su Sanaderu diskretno ponuditi svoje usluge.

Poručili su šefu HDZ-a da u pregovorima s Friščićem i Đurđom Adlešić može računati na njihovu pozadinsku polugu i spremnost na dogovore, što će mu dati širi manevarski prostor i učiniti ga manje podložnim ucjenama, a zauzvrat bi valjda i oni mogli dobiti status sudionika u vladi koja se stvara. Ako je već razvoj događaja takav kakav jest, zašto samo seljaci i Đurđa, uz spektar živopisnih šlepera iz manjinskih redova? Zašto ne i mi, koji mislimo ozbiljno? Čini se da je Radimiru Čačiću sudjelovanje u vlasti postalo prilično važna stvar koja transcendira idejno-svjetonazorne kriterije, ne samo zbog mogućnosti praktičnoga nametanja velikih ekonomskih vizija za naciju, nego i zbog njegovih privatnih firmi i projekata kod kojih bi to sudjelovanje moglo proizvesti blagotvorne efekte. Sanader, međutim, ni u ranoj fazi pregovora o budućoj vladi nije pokazao posebno oduševljenje prema kolaboracijskim ponudama iz HNS-a.

Procijenio je možda da bi s Čačićem i Vesnom Pusić kupio vuka u janjećoj koži i u HDZ-ov obor uveo autohtonu demokratsku goropad koja nije podložna nikakvoj kontroli. Friščićevi seljaci i kvaziliberali gospođe Adlešić drugi su par rukava. U svojoj strukturi HSS i HSLS skrivaju snažne parahadezeovske elemente čiji se utjecaj osjećao i kad su djelovali u antihadezeovskim vladama, i njihov izravan ulazak u koaliciju s HDZ-om nije nikakvo veliko odstupanje od idejne matrice. Sanader ih razmjerno jednostavno može pretvoriti u “prirodne partnere” i računati na njihovu dugotrajniju lojalnost ako nahrani dio njihovih ambicija. HNS bi međutim - iz Sanaderove vizure - za stabilnost njegovoga budućega hijerarhijskoga poretka bio kontinuirana opasnost. U takvom doživljaju koristi od partnerstva s HNS-om šef HDZ-a ne razlikuje se, uostalom, mnogo od vodstva SDP-a, koje je svojedobno odustalo od formalne predizborne koalicije s HNS-om da preko nje ne bi ugrozilo svoju autonomiju, identitet i autoritet.

Za SDP je to vjerojatno bila pogrešna odluka. Da je na izborima nastupio u spomenutoj formalnoj koaliciji s HNS-om, pouzdano bi osvojio minimalnu većinu i preko nje moralno pravo da mu se ponudi mandat, čime bi postao atraktivan i za druge, i za sobom povukao plimu, kao što danas uspijeva Sanaderu. Sporno je, međutim, bilo pitanje cijene, sublimirane u jakim, odnosno agresivnim osobnostima Čačića i Vesne Pusić, koji bi Milanovića i Jurčića mogli po javnome odjeku svrstati na marginu lijeve scene. Ispalo je na kraju da se Milanović radije odrekao vlasti negoli izvrgnuo mogućnosti da se SDP u javnosti počne doživljavati kao instrument Čačićevih ambicija. SDP bi - u psihološkome smislu i na planu stranačke kohezije - mogao skupo platiti gubitak aktualnih izbora, jer oni su u preliminarnoj fazi za njega bili de facto dobiveni, ali previranja u SDP-u još uvijek su tema za budućnost, kao što je osvajanje vlasti preko SDP-a za gospodina Čačića prošlost.

Čačić je zanemario svoje doktrinarne lijeve obaveze i pokušao se prikloniti neprijatelju-pobjedniku nudeći mu pomoć u artikuliranju i materijalizaciji njegove pobjede, ali pokazalo se da ni Ivo Sanader ne želi sebi priuštiti radost dijeljenja vlasti s idejnim oponentima koji je pokušavaju osvojiti na juriš, ne prezajući od bilo kakvog iskorištavanja prilike. Osim što su Josip Friščić i Đurđa Adlešić, dva provincijalna lika, psihološki i konceptualno srodni HDZ-u, Sanader je nesumnjivo svjestan da će njima - banalno rečeno - moći znatno lakše manipulirati negoli prodornim mogulom Čačićem i sveznadarskom profesoricom Pusić. Pokušaj približavanja HNS-a HDZ-u, izveden ispod stola, bio je zato osuđen na propast, to više što će Sanader - kako stvari stoje - dobiti mandat lakše negoli je i sam očekivao. Razlog nije samo njegova relativna izborna pobjeda, koja mu je u startu osigurala prednost, nego i gotovo dramatično eksponiranje slabosti SDP-a kakvo je uslijedilo nakon izbora. Gospodina Milanovića publika je preko noći prestala doživljavati kao osobu kojoj se može dati povjerenje da preuzme upravljanje državom.

Kad su u HNS-u vidjeli da ne postoji mogućnost za pakt sa Sanaderom, počeli su - što je razumljivo - izjavljivati kako nikakvoga pokušaja paktiranja nije ni bilo. Izjave su kulminirale porukom da će HNS i dalje ostati “konstruktivna oporba”, jer se na tom području u proteklome razdoblju pokazao iznimno kvalitetnim. Bez obzira na ironične konotacije kakve se mogu pronaći u HNS-ovim ekvilibriranjima, uloga koju je ta stranka odigrala nakon izbora nije za podcjenjivanje. Distanciranjem od neuvjerljivoga SDP-a odustali su od unaprijed izgubljene bitke i pokazali da razumiju nacionalno raspoloženje, a Sanaderu su posredno značajno olakšali pregovore s HSS-HSLS-om i utjecali na brzo stabiliziranje političkoga sustava. Sanader bi to morao cijeniti, a hoće li, ne zna se.