Ako u novinarstvu postoji riječ koju valja izbjegavati kad god je moguće, onda je to termin «kontraverzan». Jer puno je toga u životu kontraverzno, od toga jesu li prodavačice u dućanu dovoljno pristojne, zašto neki umirovljenici imaju veće mirovine od drugih pa do toga, jesu li se Amerikanci doista iskrcali na Mjesec. Jedan moj, inače vrlo obrazovani redakcijski kolega, i dalje tvrdi da je to najobičnija manipulacija smišljena u CIA-i.

Ali, kada se govori o Carli Del Ponte, donedavnoj Glavnoj haaškoj tužiteljici, doista je teško upotrijebiti neki drugi termin. U osam godina, koliko je provela kao tužiteljica, povukla je toliko kontraverznih poteza da ocjena o njoj nikako ne može biti jednoznačna. Carla Del Ponte nije niti loša, a još manje dobra i pravedna tužiteljica – ona je svojevrsni pravosudni Janus, biće s dva lica – od kojih se jedno zalagalo za progon ratnih zločinaca, a drugo je pristajalo na neke od najprljavijih mogućih kompromisa i potkopalo kredibilitet Haaškog tribunala.

Pritom treba biti realan i prihvatiti činjenicu da je Haag opravdao svoje postojanje. Zahvaljujući međunarodnom sudu, za ratove 1991-95., optužen je cjelokupni politički i vojni vrh koji je odgovoran za ideju Velike Srbije. U Haagu su završili Slobodan Miloević, Biljana Plavšić, Milan Martić, Vojislav Šešelj, mnogi generali, lokalni koljači i ubojice, a i dalje je na snazi potjernica za Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Velikosrpski stratezi, točnije, većina takvih je završila u Haagu, a najgori među njima, Slobodan Milošević, skončao je gdje je i trebao. U zatvorskoj ćeliji.

Isto tako, ne treba a priori kritizirati Carlu Del Ponte i njezin odnos prema Hrvatskoj. U Domovinskom ratu, na žalost, bilo je i zločina počinjenih s hrvatske strane, koje politika i pravosuđe nisu željeli istražiti i procesuirati. Učinio je to Haag, i pomogao u demistificiranju tamnih strana prilikom borbe za nezavisnost.

Ono u čemu je Carla Del Ponte griješila, jest posvemašnja politizacija rada Tužiteljstva. Ona se postavila poput svemoćnog arbitra, odlučivala o sudbinama i pojedinaca i država, nerijetko s vrlo tankim argumentima. Klasičan primjer predstavlja optužnica protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, koja Oluju tumači kao zločinački pothvat. Čak kada se apstrahira srdžba zbog tako glupe kvalifikacije, ostaje činjenica da Ujedinjeni narodi kao vrhovno tijelo međunarodne politike, Oluju nikada nisu doveli u pitanje.

Drugim riječima, ako je početak svog mandata iskoristila kako bi kaznila srpske agresore, posljednjih godina, Caela Del Ponte, realno je izjednačavala krivnju za ratove na prostorima bivše Jugoslavije. I što je postigla? U Srbiji nije nimalo izmijenjena javna percepcija kako su svi drugi krivi, a kamoli da postoji iole izraženiji osjećaj prihvaćanja odgovornosti za Vukovar, Sarajevo ili Srebrenicu. A u zemljama koje su bile napadnute –Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, Haaški sud se percipira kao sredstvo ucjena i pritisaka, a ne pravde.

Iako je napravila i neke dobre stvari, Carla Del Ponte neće se pamtiti kao tužiteljica koja je kaznila krivce i osigurala pravdu.