Objavljeno u Nacionalu br. 631, 2007-12-18

Autor: Dean Sinovčić

INTERVIEW

Goran Milić - 37 godina televizijske karijere svjetskog putnika

Putopisni serijal 'Idemo na put s Goranom Milićem' visokom gledanošću u elitnom terminu petkom uvečer na HTV-u potvrdio je veliko iskustvo i erudiciju tog poznatog novinara: u intervjuu govori o bogatoj reporterskoj karijeri, životu u inozemstvu, radu na Yutelu početkom 90-ih i poziciji na javnoj televiziji

Milić je na HTV-u počeo raditi 1997., a trenutačno vodi emisiju 'Brisani prostor 'i snima putopisne reportaže koje imaju veliku gledanost Milić je na HTV-u počeo raditi 1997., a trenutačno vodi emisiju 'Brisani prostor 'i snima putopisne reportaže koje imaju veliku gledanost Ovogodišnji serijal “Idemo na put s Goranom Milićem” svojom je visokom gledanošću u elitnom terminu petkom uvečer dokazao dvije stvari - da hrvatsko gledateljstvo još uvijek želi učiti iz tv-emisija te da su desetljeća iskustva i znanja Gorana Milića toliko vrijedna da je užitak gledati njegove putopisne emisije, bilo da su one snimane u Meksiku, kao što gledamo ovih posljednjih tjedana, u Americi, Skandinaviji ili negdje drugdje. Njegovo znanje jezika, političke, društvene i ekonomske situacije u pojedinim zemljama koje prenosi kroz razgovore s običnim i manje običnim ljudima prikazuje ga kao “one man band”, odnosno čovjeka-emisiju.

Iza Gorana Milića je 37 godina televizijskog iskustva. S novinarskim radom je započeo 1970. na TV Beogradu da bi nakon devet godina rada na vanjskopolitičkim temama 1980. otišao na pet godina u New York gdje je radio kao dopisnik. Po njegovu povratku ubrzo je došlo do raspada Jugoslavije, a 1990. Milić postaje urednik Yutela, neke vrste alternativnog dnevnika koji je imao podršku tadašnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića i smatrao se medijskim pokušajem spašavanja Jugoslavije. Nakon 1992. Milić ostaje bez posla, seli se u Zagreb da bi 1997., počeo raditi na HTV-u. Malo po malo dobivao je na važnosti, 2002. godine postao je voditelj i urednik emisije “Brisani prostor”, 2004. postao je voditelj i urednik nedjeljnog Dnevnika, a paralelno je radio putopisne reportaže. Milić više ne vodi Dnevnik ali i dalje vodi “Brisani prostor” te snima putopisne reportaže.

NACIONAL: Je li forma putopisa forma pravog novinara? Kako to da ste se vi odlučili putopisno reaktivirati nakon godina pauze?
- Ima nekih novinara koji su dobili Pulitzerovu nagradu a nikada nisu bili putopisci. No, većinom su bili reporteri, ratni reporteri, koji ne bi odoljeli ne snimiti nešto što nije rat, hard news, dnevni događaj. Uz biografije mnogih američkih voditelja ide reporterstvo, ne nužno u inozemstvu. Walter Cronkite, kada se povukao s mjesta voditelja, počeo je putovati svijetom i raditi dokumentarce o jastozima, škampima i migracijama vrsta s ekološkom osnovom, ali nije uspio. Bio je besprijekoran u studiju ali se u reportažama nije dokazao, tada je već imao 75 godina. Što se tiče reaktiviranja, ne odlučujete se na to sami. Ponekad ima za to prilike, ponekad nema. Da sam to predložio 1999. kada sam došao na HTV, ne bi mi dali to raditi. Ovdje se to smatra stanovitim privilegijem koji je to i bio sve dok su takvi inozemni proizvodi bili izuzetno skuplji nego proizvodi koji su se radili u zemlji. No, kada su se cijene izjednačile, pa čak i kada su putopisi postali jeftiniji od emisija o cvijeću ili gastronomiji, onda je to postalo slobodno lovište.

NACIONAL: Gledajući vaše putopisne serijale gledatelji, pogotovo mlađi, shvatili su da govorite više jezika koje ste manje učili u školama a više kroz život u tim zemljama.
- Francuski sam naučio u školi u Strasbourgu jer je moj otac bio promatrač u Vijeću Europe kao predstavnik Jugoslavije. To je bilo od 1954. do 1957. Kao dječak pohađao sam školu u Strasbourgu od drugog do šestog razreda. Tada se jezik najbolje nauči. Španjolski sam učio gotovo godinu i pol u vrijeme kada sam s obitelji živio u Urugvaju gdje je moj otac bio veleposlanik. Kao novinar na TV Beogradu svi su se za nešto specijalizirali a meni je pripala Latinska Amerika. Tada sam imao priliku razgovarati na španjolskom s diplomatima iz Latinske Amerike jer je u Jugoslaviji malo ljudi govorilo španjolski. Engleski sam učio tako što sam nakon izlaska iz JNA otišao u London na godinu dana gdje sam radio kao vozač kamiona i nosač namještaja. Imao sam i neku ušteđevinu jer sam prevodio krimiće s francuskog i španjolskog. Godinu dana sam bio u Londonu, imao sam tada 23, 24 godine, a u tim godinama ne možete naučiti jezik bez naglaska. Kako sam u Londonu dijelio sobu s Grkom s Cipra od kojeg sam učio engleski zadržao sam engleski s grčko-ciparskim naglaskom.
S vremenom sam to popravljao i nadograđivao tako da sada funkcioniram na engleskom ali ne besprijekorno. Talijanski nikada nisam učio niti sam živio u Italiji ali kako sam po majci iz Dubrovnika a po ocu iz Slanog onda u našem dijalektu postoji gomila talijanskih riječi.


NACIONAL: Kada ste prvi put profesionalno, novinarski, počeli primjenjivati znanje stranih jezika?
- Bilo je to 1973. u Alžiru na arapskom summitu kada sam govorio francuski. Pravo krštenje imao sam 1974. za vrijeme rataMILIĆ je od drugog do šestog razreda pohađao školu u StrasbourguMILIĆ je od drugog do šestog razreda pohađao školu u Strasbourgu na Cipru. Tada sam imao intervju s grčkim ministrom vanjskih poslova Georgiosom Mavrosom koji je bio francuski đak te smo razgovarali francuski. Pitao sam ga kako bi mogao doći do Cipra koji su Turci blokirali. Rekao mi je “Pomoći ću vam, ako sutra u osam budete u luci, javite se tome i tome, na tom i tom brodu”. Kako nisam bio sam već sa snimateljem onda je Mavros rekao “U redu, vas dvojica”. No, tada sam se sjetio da su s nama još dva novinara, Dušan Simić iz Politike i Mišo Ničota iz Vjesnika pa sam spomenuo i njih. Nas četvero smo brodom došli do Cipra ali se tada postavilo pitanje kako ćemo se vratiti. Na Cipru smo ostali pedesetak dana, bez novca, a tada nije bilo kreditnih kartica. Bili smo smješteni u hotelu čiji su vlasnici shvatili da nemamo novca i da nikada nećemo otići. Pomogao nam je Rudi Štajduhar, predstavnik vojnih snaga UN-a na Cipru, koji nam je dao novac a njemu ga je uplatila televizija.

NACIONAL: Jeste li zbog velikog iskustva odabrani da 1979., već sa 33 godine postanete dopisnik iz New Yorka?
- TV Novi Sad je predložio da se pošalje dopisnik u New York gdje je glavni urednik bio moj prijatelj Lászlo Kovács s kojim sam dosta putovao. Dopisnik iz New Yorka postao sam jer to nitko nije htio. Da se o tome odlučivalo tri mjeseca kasnije, nikad ne bih bio izabran. No, odlučivalo se 1979., kada je Tito još bio živ, a ja sam bio izvjestitelj sa summita nesvrstanih u Havani jer sam govorio španjolski. U to doba se bolje živjelo doma no u inozemstvu pa nije bilo puno kandidata. Možete to usporediti sa sadašnjim stanjem u Hrvatskoj.
Tko je poslovno uspješan zarađuje u Hrvatskoj više od veleposlanika u stranoj državi. Te 1979. godine dinar je bio čvrst, putovalo se, moglo se studirati u inozemstvu. No, kada je 1980. Tito umro, došlo je do inflacije i krize, i svi su poželjeli biti u inozemstvu. Mene su odabrali za dopisnika prije Titove bolesti i smrti kada to nitko drugi nije želio. Nije bilo bitno jesi li najbolji novinar i znaš li jezike već kako stojiš na nomenklaturi, a ja sam na toj listi bio na 300. poziciji. Tako vam je i danas na HTV-u. Odlaze li najbolji ljudi HTV-a u inozemstvo kao dopisnici? Ne, jer ne žele, bolje im je u Hrvatskoj. I tako sam u New Yorku proveo pet godina.

NACIONAL: Jeste li tada osjetili da ste s manje od 40 godina već doživjeli televizijsko-novinarski vrhunac ili to za vas nije bio vrhunac već ste tražili nešto drugo?
- Nisam siguran da je neizbježnost uvijek biti nezadovoljan postignutim. Nisam čovjek koji neće stati na loptu i reći, nije loše ovo što sam do sada napravio. Ni kao dijete nisam se htio nametati kao lider. Možda sam bio različit ali nisam forsirao ni gurao neke svoje ciljeve. Osim toga, sve se to događalo u vrijeme socijalizma i taj socijalizam je smatrao da sam već postigao jako puno. S nepunih 40 godina vratio sam se iz New Yorka s velikim iskustvom, intervjuirao sam dva američka predsjednika Jimmyja Cartera i Georgea Busha, pratio sam Tita na putovanjima, summite nesvrstanih, bio u Buenos Airesu kada su nestajali ljudi u vrijeme Evite Peron a pratio sam i događaje u Španjolskoj nakon Franca. Bio sam čovjek koji je dosta toga vidio i prenio publici te se smatralo da mi je previše. Istodobno, nisam bio integriran, nisam bio čovjek sustava jer sam bio u inozemstvu kada se učlanjivalo u Savez komunista. U SK sam ušao s 28 godina jer inače ne bih mogao pratiti međunarodne konferencije i važnije događaje. SK je bio organiziran u New Yorku među novinskim dopisnicima i stručnjacima pri UN-u iz Jugoslavije. Nisam imao nikakvu funkciju pa su stariji dopisnici rekli “Evo jednog koji će skupljati članarinu”. Ujedno sam morao biti i sekretar tako da se šalimo, Milić, sekretar partije s Manhattana.

NACIONAL: Početak devedesetih godina obilježen je vašim radom na Yutelu. Ako vam ideologija nije bila bitna, jeste li u U PRVOJ POLOVICI OSAMDESETIH godina Goran Milić je kao dopisnik iz New Yorka intervjuirao Péreza de Cza de Cuélara, Georga Busha i Jimmyja CarteraU PRVOJ POLOVICI OSAMDESETIH godina Goran Milić je kao dopisnik iz New Yorka intervjuirao Péreza de Cza de Cuélara, Georga Busha i Jimmyja CarteraYutel ušli zbog nekog novinarskog idealizma?
- Mogao sam birati između TV Beograda u kojem ni ja ni mnogi Srbi više nismo željeli ostati i TV Zagreba gdje je Veljko Knežević još uvijek bio na čelu, ali su se najavljivale velike promjene. Franjo Tuđman me je odmah nakon izbora zvao ali tada, a ni danas, nisam siguran da je tada na TV Zagrebu bio pozitivan odnos prema mom dolasku. Yutel je za mene bio najbezbolnije rješenje, a i danas inzistiram na tome da nisam imao nikakve opasne namjere niti sam bio u bilo čijoj funkciji. U okviru Yutela imao sam utjecaj na odabir novinara iz republika, osim onih iz Hrvatske gdje su novinare birali Milan Gavrović i, donekle, Silvija Luks. Ja sam utjecao na odabir novinara u Sloveniji, Beogradu, BiH i Kosovu. Ti novinari su nakon Yutela ostali bez posla, bilo je bezbroj izazova ali nitko od njih nije otišao niti u jednu ekstremnu političku opciju. Ni jedan od onih koji su se vratili u Beograd nije radio za Miloševića, svi su bili u oporbi. U Hrvatskoj, mislim, nijedan yutelovac nije ušao u političku stranku. Kao skupina, oni su napravili najmanje ljudskih faulova i nanijeli najmanje zla, premda ne bježim od pogrešnih procjena. A tko je sve pogodio?

NACIONAL: Kako ste se osjećali nakon što je u četiri godine došlo do potpunog obrata u vašoj karijeri? Godine 1988. bili ste najpopularniji tv-voditelj u Jugoslaviji da biste 1992. godine ostali, nakon Yutela, bez posla.
- Činjenica je da sam ja u Srbiji bio najpopularniji, da sam u BiH bio najpopularniji i da sam u Hrvatskoj, željeli to neki ili ne, po nekim statistikama najpopularniji. Međutim, nisam siguran da ljudi gledaju emisije koje radim samo zbog te popularnosti, jer da kojim slučajem vodim talk show odmah bih propao jer ja to ne znam raditi. Rezultati ovise i o tome kada i gdje biste radili anketu. Da ste je 1993. radili u Srbiji s pitanjem tko je najomraženiji tv-voditelj, to bi bio Goran Milić, na isto pitanje u isto vrijeme u Hrvatskoj bi također odgovorili Goran Milić ali bi u Makedoniji i Bosni najomiljeniji bio Goran Milić. Nisam se samo mijenjao ja već i ljudi. No, te četiri godine i promjene su utjecale na mene. Pazite, bilo je dana kada je Yutel imao pet milijuna gledatelja što nikada niti jedna televizija na ovom prostoru neće imati. U tim satima i satima programa bilo je beskrajno malo nečega što bi se moglo uzeti kao netočno, smišljeno i napravljeno na štetu nekoga, pogotovo Hrvatske ali je činjenica da su republike koje su se odvajale, kao i Srbija koja je također bila za raspad Jugoslavije, vidjeli u Yutelu većeg neprijatelja no što su Hrvati vidjeli u četnicima a Srbi u tzv. ustašama. Arkan je rekao Peri Zlataru “Ako vidiš Gorana Milića reci mu da ću ga ubijati polako”, ali je istodobno Stjepan Spajić, predsjednik Hrvatskog dragovoljca sasvim normalno dočekan u Beogradu jer njega Arkan nije doživljavao kao neprijatelja. Teza je bila “Mi se pokoljemo pa se onda dogovorimo i problema nema. No, ovi koji dišu jugoslavenski su najveći neprijatelji.” A ja se nikada nisam izjašnjavao kao Jugoslaven.

NACIONAL: U vrijeme Jasne Ulage prvi put ste se počeli spominjati kao urednik da bi prije tri godine i sami rekli da ćete se u roku od pet godina natjecati za ravnatelja HTV-a.
- I hoću, negdje pred penziju. No, vi ne smetate nikome ako dobro organizirate ravnateljstvo. Ali ako lobirate, obećavate nešto što kasnije ne ispunite, onda su ljudi protiv vas. Prirodom stvari, uvijek je trećina ljudi protiv vas. Veliki mehanizam tako funkcionira ali ljudi koji stvaraju program nikad nemaju problema. Kome ja smetam? Radim emisiju za 20 tisuća kuna prije koje ide pet minuta reklama. Televizija zaradi 200 tisuća kuna a potrošila je 20 tisuća kuna.

NACIONAL: Jako vas je zasmetalo kada su novine proljetos objavile da je vaša plaća 39 tisuća kuna.
- Naravno da me je zasmetalo jer je to bio lažan podatak. Tada sam molio svog ravnatelja Mirka Galića da to demantira štoVJENČANJE SA SUPRUGOM ANOM 1992. godine u Zagrebu;VJENČANJE SA SUPRUGOM ANOM 1992. godine u Zagrebu; je najavio da će napraviti, ali nije. Valjda je zaboravio. Prvi put je taj podatak objavljen u Jutarnjem listu, prošlo je nekoliko dana pa sam i ja na to zaboravio, a onda su još četiri lista objavila taj iznos plaće pa sam poludio. Kako to nitko nije želio demantirati, onda sam ja demantirao, a tada su me napali da otkrivam plaće na HTV-u.

NACIONAL: Čini se da trenutačno jako uživate u svom statusu?
- Zar ne bih trebao uživati? Imam 61 godinu i radim više nego ijedan novinar moje generacije na HTV-u.

NACIONAL: Takav status omogućio vam je da uđete u verbalni sukob s Denisom Latinom što se na HTV-u nitko, osim vas, ne bi usudio.
- Smatrao sam da trebam nešto objasniti što je on prikazao na način koji može ostaviti pogrešan dojam. Latin ima svoje bubice, ali ima i svoje mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva. Na kraju, ne mogu zaboraviti da mi je baš Denis, prije nego što me je Tuđman pozvao na prijem, ponudio suradnju na ”Mreži” iz čega je nastala ”TV Sudnica”. Često sam u medijima, znam i polemizirati, ali nikada ne počinjem prvi. Međutim, ako drugi počnu, onda onima koji su mlađi od moje vozačke dozvole moram odgovoriti.

NACIONAL: Je li vam žao što više ne vodite nedjeljni Dnevnik?
- Dnevnik je uvijek slatko i izazovno raditi, ima adrenalina. Ako ga je Walter Cronkite vodio do 72. godine onda ni ja ne mogu reći da ga više neću voditi.

'Tuđman me je cijenio'

NACIONAL: Kako vas je onda u devedesetima pratio glas osobe uz pomoć koje Franjo Tuđman želi dokazati da na HTV-u vlada demokracija jer tu radi Goran Milić koji valjda ni sam ne zna je li Hrvat, Srbin ili Jugoslaven?
- Tu je konstrukciju smislio moj dobri Tomislav Marčinko koji i danas tukne na ekavicu. Tuđman je vrlo dobro znao koje sam nacionalnosti. Prvo, tada i danas je u tom smislu bilo puno više dokaza hrvatske demokracije jer su na HTV-u radili ljudi koji su znali i danas znaju da su Srbi. A ne znam kako je to Tuđman dokazivao kad ga četiri godine nisam vidio i kad sam četiri godine bio nezaposlen, bez prava na burzu rada, bez zdravstvenoga. Od 1992. do 1996. godine bio sam nezaposleni Hrvat koji je svakog ponedjeljka išao u Ljubljanu po 200 njemačkih maraka honorara koje mi je plaćao tjednik Mladina za moje tekstove. Došao bih vlakom u Ljubljanu, čekao da se probudi glavni urednik Robert Botteri koji mi je, kršeći zakon, na ruke isplaćivao 200 maraka, inače bi ta procedura zakonski trajala dva mjeseca. Pišući za strane medije živio sam nekoliko godina. U prosincu 1996. sam radio za TV Mrežu a tek od 1997. počeo honorarno raditi za HTV. Četiri sam godine bio nezaposlen, ne zato jer je Tuđman to želio već zato što drugi na HTV-u nisu dali da se zaposlim. Tuđman me je cijenio i uvijek je mislio da trebam raditi na HTV-u. Mene je tek krajem 1996. godine Tuđman prvi put pozvao na državni prijem, zajedno s Igorom Mandićem. Tek je to za neke koji su odlučivali u medijima bio signal da je hipoteka skinuta.

Biografija

Rođen 24. siječnja 1946. u Zagrebu
1970. započeo novinarsku karijeru na TV Beogradu
1980.-1985. radio kao dopisnik iz New Yorka
1985.-1988. profesor novinarstva na Beogradskom univerzitetu
1987. predsjednik komisije za informiranje Univerzijade u Zagrebu
1989. glasnogovornik Summita nesvrstanih zamalja u Beogradu
1990. postao urednik na Yutelu
1992. direktor press centra ratne vlade u BiH i glasnogovornik olimpijske delegacije BiH u Barceloni
1997. počeo raditi na HTV-u
2002. postao voditelj i urednik emisije ‘Brisani prostor’
2004. postao voditelj i urednik nedjeljnog Dnevnika 2006. proglašen za novinara godine u Hrvatskoj

Vezane vijesti

Intervju za posao kod Milića na Al Jazeeri: Da li je Kosovo država?

Intervju za posao kod Milića na Al Jazeeri: Da li je Kosovo država?

Prema pisanju srpskog Pressa, svi novinari koji žele raditi na balkanskoj inačici Al Jazeere moraju priznati da je Kosovo država. Naime, direktor Al… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika