Božićni su i novogodišnji praznici, mužjaci će biti posebno osjetljivi jer će mrski neprijatelj stalno biti blizu. Tko zna koliko će žena platiti glavom zato što djeca vrište a sarma je prevruća. Zašto su hrvatski muškarci tako opaki? Zašto su muškarci opaki? Nikad nisam voljela marijače, njihova me tužna dernjava uvijek uznemiravala, činilo mi se da stalno pjevaju o debeljuškastoj Meksikanki koja je ostavila dečka jer više nije mogla izdržati njegovo zavijanje. A onda je na Hrvatskoj televiziji njihovu pjesmu pjevala Joan Baez, ekranom je šetao tekst. Muškarac iz ćelije be svoju je dragu uhvatio s njenim dragim, ubio ih oboje, upravo ovoga trena ide pred streljački vod i tužno pjeva kako mu nije žao, i na drugom svijetu će ih potražiti, naći i opet ubiti. Ni malo me nije začudila potreba gadnog Meksikanca da i poslije smrti ubije ženu koju je već ubio. Muškarci su muškarci ma gdje bili. Ali me jako razveselilo da u Meksiku mužjaka koji ubije svoju djevojku i njenog ljubavnika osude na smrt. Da raspjevani Meksikanci žive u Rijeci, Republika Hrvatska, ne bi imali o čemu pjevati.

U Novom listu nedavno je osvanula priča koja je nešto najstrašnije što sam pročitala u posljednje vrijeme. Evo dijela teksta. “Suprug se nakon cjelodnevnog konzumiranja alkohola vratio kući oko pola noći i navalio na suprugu. Od udarca u glavu nesretnica je pala na pod. Razjareni muž ju je potom nogom snažno udario u glavu i trbuh. Žena je zadobila nagnječenje mozga i nakon dva mjeseca kome je preminula.“ Sutkinja za mladež je prilikom izricanja presude spomenula nekoliko olakotnih okolnosti: suprug dotad nije bio osuđivan, proteklo je i mnogo vremena, ženu je ubio još 2004., priznao je da je prebio ženu, a psihijatri su potvrdili da je bio “smanjeno ubrojiv“. Riječka sutkinja za mladež ne bi bila sutkinja da je nesposobna sagledati slučaj s više strana. Zato je pri izricanju presude uzela u obzir i ponašanje supruga nakon što se neprimjereno ponašao. Tu joj je jako pomogao riječki Centar za socijalni rad i voditeljica nadzora koja je potvrdila da je suprug i tata “marljiv i uzoran na poslu, da posjećuje Klub liječenih alkoholičara i skrbi o obitelji“. Naravno da sutkinja za mladež ne bi bila sutkinja za mladež da nije uočila i neke otegotne okolnosti: dugotrajnost obiteljskog nasilja i izrazitu okrutnost. Općinsko državno odvjetništvo je teretilo, ne smijem upotrijebiti izraz “ubojicu“, jer osuđenik iz ove priče nije “ubojica“, ubojica je onaj tko ubije, ne onaj tko prebije pa žrtva umre u bolnici... Dakle, odvjetništvo je ubojicu koji nije ubojica teretilo za sustavno nasilje u trajanju od tri i pol godine. Svakako treba reći što riječkog gospodina sustavnog nasilnika povezuje s onim likom iz ćelije be nad kojim u Meksiku stalno plaču marijači. I Riječanin M. P. zatekao je svoju ženu u zagrljaju drugoga. Međutim, Riječaninu M. P. nije palo na pamet, na njegovu sreću, da ubije i njega, čovjeka koji je kod njih bio podstanar. Otišao je u drugu sobu, pozvao punicu da vidi što joj radi kći, pozvao je i sina da vidi što mu radi mama, zatim je nasrnuo na suprugu, udario je u glavu i izišao. Ubio ju je, oprostite, nije ju ubio, da ju je ubio, bio bi ubojica, drukčije bi mu se sudilo, on je svoju ženu, kad se vratio doma, samo umlatio, prebio, zatukao. Sin je vidio majku kako krklja u lokvi krvi.

Ali, hvala bogu, dječak je redovito odlazio na tretmane u savjetovalište za zlostavljanu djecu. Prije nego što je riječka sutkinja za mladež presudila, dobro je proučila preporuku riječkog Centra za socijalnu skrb koja glasi: “trenutna situacija je takva da bi zatvor za oca bio kontraproduktivan s obzirom na to da je jedini hranitelj u obitelji.“ Nakon ubojstva, oprostite, umlaćivanja žene, ubojica, oprostite, umlatitelj M. P. nastavio je živjeti u zajednici s djecom i punicom. Za svoj je jezivi zločin nepravomoćno osuđen na 3, slovima tri, godine zatvora. I to bi bilo to. Potresan tekst autorice Slavice Kleve objavljen je u Novom listu 1. prosinca. Očekivala sam reakciju od sad već mnogobrojnih hrvatskih baba i babetina. Do dana današnjega nitko o tom suđenju nije riječ rekao, nekoliko je redaka napisala samo Đurđa Knežević, časna osoba i borkinja za ljudska prava. Ako ovu odvratnu priču dodamo onoj o Ani Magaš, kojoj je Država zabranila ulazak u Zadar kao da se radi o labudu oboljelom od ptičje gripe, ako priči o riječkom Centru za socijalnu skrb dodamo priču o Zadarskom centru koji uporno majci Magaš zabranjuje da vidi svoje dijete... Sve je jasno.

Kad muškarac udarcima majci svoje djece pomogne da umre postaje samohrani otac kome sutkinja i lokalni Centar pomažu da lakše nosi križ samohranog života. Kad žena ubije oca svoga djeteta, zatvorska kazna joj je dvostruko duža, kurvu se tjera iz grada i otima joj se dijete. Pa ipak, žene u Hrvatskoj vjeruju u institucije sistema. Ovih dana moja dobra prijateljica i ugledna hrvatska novinarka obilazi policiju, jedan od zagrebačkih centara za socijalnu skrb, psihologe, psihijatre, dječje psihologe, zato jer nju i dijete uporno zlostavlja njen bivši partner i otac njenog djeteta s kojim ne živi već četiri godine. Vrijeđa je preko telefona, huška dijete protiv nje, od života joj čini pakao. Policija joj je diskretno rekla da psihičko zlostavljanje ne ostavlja masnice pa su nemoćni, a žene iz onog centra su rekle kako bi sve bilo drukčije kad bi ona prema njemu bila malo blaža i još su je pitale “ima li nekoga“. Jer, ako žena “nekoga ima“, onda je i muž i bivši muž i muškarac s kojim je jednom davno bila smije nogom snažno udarati u glavu i trbuh, pokazati sinu kako crkava u lokvi krvi ili je četiri godine nakon rastave nazvati u tri ujutro i pitati za kurvino zdravlje. Svi gledamo, svi šutimo, a na vratima božićni i novogodišnji praznici, dani cipelarenja, dugih noževa i tvrdih šaka. Kad će u Hrvatskoj zapjevati marijači?