Zoran FerićBožićna priča postala je vrlo frekventan žanr kojim se, kao kuglicama na drvcu, ukrašavaju novine u ovo blještavo predbožićno vrijeme. Te nam priče donose optimizam, anđele kamuflirane u vodoinstalatere ili konduktere, tužne Djedove u crvenom koji nisu došli iz Laponije, nego iz siromašnih kazališta ili staračkih domova. U tim pričama moguće je ono što inače nije i uvjerljivo je ono što u ostalom dijelu godine smatramo neuvjerljivim: elementarna ljudska dobrota. Sam taj pripovjedni žanr posredno vrlo rječito govori u kakvom svijetu živimo. Eto, postoji samo jedan tjedan u godini kad i dobrota djeluje realno. To je vrijeme kad se odmaramo od zla i treniramo dobrotu. Najviše dobrote u javnosti pojavljuje se oko ovoga kršćanskog blagdana posvećenog tomu što se Bog, začet kao Bog, rodio kao čovjek. Biblijska priča govori o rođenju, štalici, mudracima i zvijezdi repatici. Priče po novinama obično nisu smještene u biblijski prostor i vrijeme, nego u suvremenost, a žele nam pokazati kako Božji duh i duh Božića prosvjetljuje ljude koji su odjednom spremni i na velikodušnost, iako prije nisu bili takvi. Ti kratki pripovjedni tekstovi govore o transformaciji ljudskoga bića iz pohlepnog, zlog ili sebičnog u dobro i velikodušno. Budući da je i transformacija neka vrsta ponovnoga rođenja, te priče duboko su tematski i duhovno povezane upravo s velikom pričom iz Evanđelja: rođenjem. Međutim, priča koju bih ja volio ispričati nešto je upravo suprotno: tužna povijest jednoga onemogućenog rođenja. A tamo gdje se trebalo nalaziti djetešce, zjapi nepojmljiva praznina.

U istinitost onoga što se dogodilo ne treba sumnjati jer sam je čuo gotovo iz prve ruke. Sedamdesetih godina žena obučena u seljačku suknju i s rupcem na glavi vodila je djevojčicu od nekih šest godina na testiranje u jedan slavonski grad. Bila je pijana i malo se, zajedno s djevojčicom, zanosila u hodu. Da ih je netko iz daljine gledao, mislio bi da se radi o nekoj igri. Djevojčica se veselila što će krenuti u školu i stalno je ispitivala o školi mrzovoljnu majku koja ništa nije odgovarala. Stigle su, dugo čekale u nekoj prostoriji, a onda su djevojčicu počeli ispitivati. Prvo jedna gospođa, a zatim i gospodin. Ispitivali su i majku. Žena je strogo govorila s njenom majkom, a djevojčica nije znala gotovo ništa od onoga što su je pitali. Pokazivali su joj šarene papire, kocke, crteže i ona je odgovarala koliko je mogla.

Poslije toga vratile su se kući noseći fascikl s papirima. Tamo je pisalo da je djevojčica zaostala u razvoju i retardirana te da ne može ići u normalnu školu. Uskoro su je izuzeli iz obitelji i prebacili u dom. Tamo se školovala po specijalnom programu i bila je u tome vrlo dobra. Nekoliko puta su defektolozi u ocjenama primijetili da je njena retardacija znatno blaža nego što se prvotno mislilo i da se više radi o odgojnoj zapuštenosti, nego o smanjenim intelektualnim mogućnostima. Ali ono što je napisano u papirima više nitko nije imao volje ispravljati. Mala se nekako uklopila, čak je djelovala zadovoljno, a povratak u potpuno uništenu obitelj iz koje su izuzeta i druga djeca više nije bio moguć. Tako je rasla u domu za ljude s posebnim potrebama u Zagrebu, službeno smanjeno inteligentna. Stručno mišljenje nije se mijenjalo, dok se ona sama mijenjala poprilično.

Narasla je, postala punoljetna, a još se uvijek ponašala pomalo “čudno“, u skladu sa svojom velikom domskom obitelji. Budući da je već odrasla, poslali su je na selo, da živi u obitelji koja se trebala za nju skrbiti. Obitelj, to je bila sredovječna majka i sin koji je bio samo nešto stariji od djevojke s papirima. Uglavnom, na selu joj je bilo lijepo, uklopila se puno bolje nego u domu i napokon je živjela nekim boljim i punijim životom. Nekoliko puta to je spomenula defetktolozima i socijalnim radnicima. I sve bi bilo u redu da nije zatrudnjela sa svojim mladim skrbnikom. Stvar je bila u tome što su se zaljubili i ta je trudnoća zapravo došla kao nešto normalno. Spomenuti je čovjek htio da se vjenčaju, a to je htjela i njegova majka. Međutim, kad je otkriveno da je trudna, opet su je odvojili od obitelji koja je u međuvremenu postala i njena. Braku i rođenju djeteta suprotstavio se zakon, a ona kao osoba smanjenih sposobnosti proglašena je nesposobnom da se brine za dijete. To što dijete ima oca koji nema papire da je retardiran i to što se taj otac želi brinuti za dijete, a ima i sredstava (kuću i seosko imanje) nije uzeto u obzir.

Odlučeno je da djevojka mora abortirati. Dijete koje želi ona sama, koje želi otac i za čije rođenje zapravo ne bi trebalo biti nikakvih prepreka jer je, da su vještačenja napravljena kako treba, moglo biti vidljivo da se kod nje radi o vrlo slaboj retardaciji. Donesena je kriva odluka pa su joj, u skladu sa zakonom i nekim davnim procjenama, izvadili dijete. Takozvani stručnjaci su administrativnu logiku i načelo da se u jednome društvu ne treba kotiti nekvalitetni ljudski materijal pretpostavili konkretnom ljudskom životu i elementarnom pravu na potomstvo. Zaštitnici ljudske vrste ovdje su se ponijeli kao nacisti, a jedna uljuđena i socijalna država, upravo zato što je bila socijalna, kao konclogor. Takvi slučajevi, nažalost, nisu bili rijetkost. I zato možda ne bi bilo zgorega da malo treniramo dobrotu i da se na blagdan velikoga rođenja sjetimo i tih malih nerođenih, koje nije u nepostojanje odvelo neosporno pravo majke da odlučuje o rođenju ili nerođenju vlastitoga djeteta, nego upravo negacija toga prava provedena u kafkijanskom administrativnom košmaru.