Veljko BarbieriZapisao je Matej: “S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako. Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom. Ali prije nego se zajedno nastaniše, pokaza se da je začela po Duhu Svetomu. Na to Josip, muž njezin, jer je bio pravedan i jer je nije htio javno osramotiti, naumi je potajno otpustiti. Tek što je to u sebi odlučio, ukaza mu se u snu anđeo Gospodnji i reče mu: ‘Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju, jer je ono što je ona začela od Duha Svetoga. Rodit će sina i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.’

Kad se Josip probudi, učini kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji; dovede kući ženu svoju. I ona, a da se s njom nije sastao, rodi sina komu on nadjenu ime Isus.“ Ovaj ulomak Evanđelja po Mateju najiscrpniji je opis rođenja Isusa Krista koje će se poslije slaviti kao Božić. U Evanđelju po Luki to objavljuje anđeo Gospodnji pastirima u okolici Betlehema, a sveta tri kralja, ugledavši repaticu kako para noćno nebo, krenu Herodu u Jeruzalem, pa otuda dalje slijedeći sjajnu zvijezdu stigoše do Isusove kolijevke. Nježni mali Isus postao je čudo svijeta, zaštitnik nevine dječice i skrbnik nemoćnih. Za Božić kršćanska djeca pred okićenim borovima i podignutim Betlehemima u mašti oživljavaju kipiće i figurice u maloj štalici. Stari običaji koji polako kopne vezani su uz taj dan dječjeg ushita, a u pamćenju se preklapaju davna pisma Djedu Božićnjaku koja je gotovo svaki otac znao zateći pod svojim jastukom ili još češće pod badnjačkim tanjurom prije posne večere, i u kojima su djeca upisivala sve svoje zasluge i već oproštene grijehe koje je mali Isus već preuzeo na sebe i odredio im nagradu.

Pa ipak, ma koliko bila bajkovita ova pripovijest, prava je božićna priča ona o djeci koju nitko nije mogao nagraditi i koja su promrzla, gladana, na pragu smrti, vidjela samo svoju zvijezdu koja će ih izbaviti i svojim sjajnim iskrećim repom prenijeti u Kraljevstvo Nebesko. Pod Nebom, kao pod golemom krošnjom svemirskog božićnog drva, sjajile su upaljene zvijezde i kometi, sjajniji i prodorniji od kuglica i prskalica u sigurnosti doma, a daleki zvon koji je odjekivao u promrzloj duši i tjelešcu, mekan i topao poput nade, javljao je Isusovo rođenje istodobno s uskrsnućem djece sirotana. Bog je postajao čovjek, a mali ljudi uzlijetali su u Nebo kao anđeli.

To je slika koja istinski titra u pozadini svakog Badnjaka i Bož ića, posebno onog sirotinjskog, ispunjenog boli i nadom, pa onda radošću nježnog iskupljenja koje malim dušama nosi tek rođeni Božji Sin, djetešce kojemu se posvećuje posna riba, utjelovljenje maloga Boga i misterij njegova imena. Ponekad suha, a ponekad svježa, ali koja se bez obzira na vrstu i cijenu jela s posebnim ushitom i zahvalnošću.

Ponekad je to bila obična srdela, ponekad skupa škarpina, a još češće skromni mol, pripremljen na izvorni ribarski način našeg priobalja koje je u svojoj neimaštini iznalazilo načina da slavi svog Otkupitelja. Pa kad se na našoj obali spusti Badnja večer, a riba zamiriše s gradela, iz prikrajka se još uvijek vide zvjezdanim injem zasjajene prilike sirote i gladne djece, koja uz skromni riblji obrok zahvaljuju na sirotinjskom Badnjaku i na svojoj putujućoj zvijezdi koja će ih u zori rođenja maloga Boga uzvisiti u Nebo.