Zrinka Pavlić Stručnjaci tvrde da televizija u klasičnom formatu odumire. Globalizacija rađa specijalizirane programe s isključivo informativnim (CNN), dokumentarnim (Discovery), igranim (HBO) i zabavnim (Comedy Central) sadržajima, a gledanost kanala s raznolikim programom pada. Hrvatska kaska za tim trendom - gledatelji se i dalje najčešće odlučuju za jedan od dva programa javne dalekovidnice te dva komercijalom modificirana imitatora, a svo troje su predstavnici tog navodno odumirućeg, kolažnog formata. Samo po sebi, to nije loše jer bi gledatelji tako trebali dobiti najbolje od najboljeg, no u srazu s praksom, teorija se razvodnjava. Naizgled pomno odabranim programom prevladava loša produkcija, debilna programska shema, politička pristranost i neviđena pohlepa za sponzorskim parama. Godina za nama zoran je prikaz svega toga.

Na javnu se televiziju ove godine vratila Hloverka Novak Srzić. Jest da je ista televizijska kuća još uvijek tuži zbog odlaska, ali nećemo zakerati oko sitnica. Bitno da se Hlo vratila i pobrinula da informativni program HTV-a, koji ionako pleše ritmom “dva koraka naprijed, jedan unatrag” u odnosu na ispiranje mozga s početka devedesetih, ovaj put učini DVA koraka unatrag. Sada možemo više puta tjedno uživati u podobnim spodobama s govornim manama usred Dnevnika te novom frizurom i prezimenom nevješto zamaskiranim stranačkim navijačicama u Otvorenom. Informativni program Nove TV sa sveprisutnom Mirjanom Hrgom i ove se godine uporno formom oslanjao na HTV - čak se i odbija odreći istoga naziva središnje emisije, a kvaziodmak od HTV-ovske pristranosti nadoknađuje pomanjkanjem bilo kakve zdrave pameti i teškim zaokretom u žutilo, gdje su tračevi o Višnjićevim indiskrecijama neodvojivi dio vijesti. Iz mjeseca u mjesec tonući sve dublje u banalnost, dno su dosegli magazinom “Provjereno”, križancem američkog “Datelinea” i laprdanja iz frizeraja. Pozitivno iznenađenje godine su RTL-ovi informativci, vjerojatno jedini kvalitetan RTL-ov tim, koji posebne pohvale zaslužuje za način praćenja izbora i hvalevrijedan otklon od prožvakanog formata.

---

U domeni igranog i dokumentarnog programa, barem kada je riječ o domaćoj produkciji, sve su tri televizijske kuće otkrile mogućnost angažiranja vanjskih produkcijskih tvrtki i ujesen ga uvele na velika vrata. Najkvalitetniji rezultat bez sumnje je ostvarila Nova TV s dokumentarno-igranom serijom “Ostati živ”, koju im je produkcijska kuća Drugi plan izradila po uzoru na Discoveryjev “I Shouldn’t Be Alive”. Isti se potpisnik međutim nije iskazao serijom “Operacija Kajman”, koja je nakon fensi-šmensi foršpana ispala jednom od gorih sramota hrvatske igrane TV produkcije. HTV je po ustaljenoj špranci nastavio naručivati sapunice od Romana Majetića, s “Ponosom Ratkajevih” ostajući na istoj razini kao i s “Običnim ljudima”, kojima Ava takve sadržaje i namjenjuje, vodeći se mišlju: “za koga je, dobro je”. Nama ostalima, koji nismo ciljna publika povijesnih trakavica s fulanom kostimografijom i drugim anakronizmima, ostaje nada da će i do Hrvatske doprijeti trend koji već odavno vlada svjetskim TV produkcijama - igrani televizijski program postaje najkreativniji igrani program na tržištu, daleko iznad bilo koje hollywoodske uspješnice, a gledatelji takvoga programa sve su zahtjevniji.

Domaće su televizijske kuće, doduše, reagirale na taj fenomen kreativnog vrhunca televizijskog fictiona i pohrlile ka otkupu stranih serija poput Housea i Anatomije, a našlo se i uvrnutijih bisera kao što je “Zovem se Earl” i “Arrested Development”. No sav napor voljenog nam Đele i pandana s Nove TV gotovo je potpuno uništen shematskim vratolomijama zbog kojih su takve serije prikazivane u negledljivom ili promjenjivom terminu i prekidane usred sezone. Ipak, strani je program i dalje najkvalitetniji dio HTV-ova programa, bez obzira radilo se o dokumentarcima, filmovima ili serijama. Nova TV i ovdje izvodi gluposti, ali se izvlači dvama ili trima hitovima godišnje, a RTL zaostaje jer razumije jedino reprize i rješavanje svih mogućih ubojstava kompjuterskom grafikom i bibo-štapićima marke CSI.

Zabavnim su programom, bez obzira na vrstu i kvalitetu sadržaja, prevladavale dvije karakteristike - licenca i sponzorski reket. Počevši od neloše “Kviskoteke” i odličnog plesanja/pjevanja sa zvijezdama, preko ultrašunda “Piramide”, zabrinjavajuće adiktivnog “Big Brothera” i očajnog “Showtimea” - svi su nas opetovano nagovarali da zovemo 060 i 061 brojeve, zauzvrat nam obećavajući iluziju demokracije (čini nam se da utječemo na program) i vrijedne sponzorske nagrade. Vrhunac su emisije poput “Nove love” i “Kunolovca”, gdje je čak i isključen posrednik zabavnog sadržaja, ali i dostupnost telefonske linije, na koju vam se neće svaki put javiti čak niti kada je slobodna (“Još malo! Nazovite opet pa ulazite u igru!” uzbuđeno viče nasnimljena poruka). Od svih trendova prema kojima su pohrlile domaće televizije taj s 061 brojevima svakako je najalarmantniji, a u slučaju javne televizije - i etički VRLO upitan. Pesimisti bi rekli da od svih dobrih i loših trendova pobrojanih u ovome tekstu upravo taj ima najveće šanse da u budućnosti prevlada hrvatskim TV programom. Optimist bi rekao - pričekajmo 2008. I zaželio nam sve najbolje.