Kiropraktičar Shimichi Takahashi, profesorica Masumi Kameda, sopranistica Mayumi Kamei, stručnjak za međunarodne odnose Junko Subota i profesor Yuzo Yada samo su neki od Japanaca koji žive i rade u ZagrebuBroj Japanaca koji žive u Hrvatskoj u posljednjih se deset godina znatno povećao - sve je više onih koji u Hrvatsku, osim iz privatnih, dolaze živjeti i iz profesionalnih razloga. Krajem 90-ih su, govori Munetoshi Sugiura, drugi tajnik Veleposlanstva Japana u Zagrebu, u Hrvatsku dolazili živjeti samo Japanci koji su se ovdje udali ili oženili. Danas, kaže, dolaze i kako bi ovdje izgradili svoje karijere pa, uz intenziviranje gospodarske suradnje između Hrvatske i Japana, ima sve više profesija kojima se Japanci u Hrvatskoj bave.

Profesor Yuzo Yada iz Kyota već tri godine predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na trogodišnjem studiju japanologije. Isto je već radio na Kairskom i Teheranskom sveučilištu, a u Hrvatsku je došao nakon što je u Tokiju završio sveučilišnu karijeru i otišao u mirovinu. U Egipat i Iran poslala ga je japanska vlada, a kad se vratio kući, imao je više od 60 godina - dob u kojoj profesore više ne zapošljavaju. Razmišljao je i o umirovljenju, ali se poput svih Japanaca bojao dosade. Tada je čuo od kolega da na Zagrebačkom sveučilištu otvaraju studij japanologije i da traže profesora. Prijavio se i primljen je.

“Još imam dovoljno energije za rad i nije mi se sviđala pomisao da ne radim ništa. Osim toga, studenti me čine mlađim, a predavanje je općenito jedan od ljepših poslova. Prije sveučilišne karijere bio sam biznismen i radio u trgovinskoj kompaniji. Profesor sam postao zbog želje da promijenim način života, živim polaganije i mirnije.“

Zagreb mu je vrlo ugodan grad, tempo života puno mu je prihvatljiviji nego u Tokiju. Želio bi tu ostati dok je god dobrog zdravlja, a Japan mu nedostaje “samo kad se razboli“. U Zagrebu se rado druži sa studentima, s kojima voli otići i u kafić i na tulum. Kaže da su se studenti s njim voljeli družiti i u drugim zemljama u kojima je predavao te pretpostavlja da je to zato što im je zanimljiv jer je stranac. Za hrvatske studente kaže da su više entuzijastični od onih u Kairu, gdje je japanologija glavni, ne sporedni studij kao u Zagrebu. Ističe i da su ovdašnji studenti zreliji, nazivajući egipatske i iranske “pomalo djetinjastima, bližim srednjoškolcima“ zahvaljujući drukčijoj kulturi. Veli i da mu se ovdje puno lakše nositi s tuđim kašnjenjem, jer u Egiptu i Iranu sve kasni i po sat vremena. Osim u druženju sa studentima, najviše uživa u društvu hrvatskih umirovljenika s kojima se sastaje u jednom od zagrebačkih kafića. Nalaze se svakog dana oko podneva uz šalicu kave, čašu vina ili rakije i uspoređuju život umirovljenika u Hrvatskoj i Japanu. Sviđa mu se što u Hrvatskoj “vrijeme teče sporije“, zemlja je manja i puna prirodnih ljepota.

S njim na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predaje i 26-godišnja Masumi Kameda, koja je u Zagrebu odlučila upisati doktorat i neplanirano počela raditi. U Hrvatskoj je samo tri mjeseca, ali već govori hrvatski. Naučila ga je brzo zahvaljujući studiju slavistike u Tokiju, koji je obuhvaćao ruski, češki i poljski jezik. Tečno od ta tri jezika govori samo ruski, zbog kojeg je tako brzo naučila i hrvatski. Puno joj je pomogla prijateljica iz Tokija, Hrvatica s kojom je “vježbala govoriti“. Na Filozofskom fakultetu predaje japansku književnost, a pohađa doktorski studij izvedbenih umjetnosti na komparativnoj književnosti. Taj je studij i bio svrha njezina dolaska u Hrvatsku, a profesorsku karijeru započela je sasvim slučajno - čim je upisala doktorat, na fakultetu su joj rekli da im nedostaje profesorica japanskoga, ponudili joj posao i pristala je. Doktorat joj traje dvije godine, nakon čega se vraća kući završiti doktorat koji je upisala u Japanu - također iz izvedbenih umjetnosti u slavenskim zemljama. Slavenska kultura zanima je jer je potpuno drukčija od japanske:

Yuzo Yada sa svojim studentima japanskog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu za koje kaže da su zreli i entuzijastični“Za razliku od japanske, na slavensku su utjecale mnoge druge kulture: austrijska, mađarska, turska, njemačka. Japan je jako dugo bio zatvoren pa to kod japanske kulture nije slučaj - upravo mi je zbog toga slavenska toliko egzotična. Čitav ovaj dio Europe mi je jako zanimljiv, toliko ima država sličnih jezika, japanskom ni jedan jezik ne sliči. Zbog toga sam prije dvije godine otišla na putovanje po slavenskim zemljama i Hrvatska mi se najviše svidjela. Srbija mi je bila previše egzotična, tamo sam se osjećala loše, imaju velike predrasude prema ljudima iz Azije i to mi je smetalo. A kad ljudi u nekoj državi imaju takve predrasude ne mogu je doživjeti kulturnom. U Hrvatskoj mi se sviđa, ima stranaca - živim s dvije Hrvatice i jednim Fincem. Družim se s drugim Japancima, ali i s Hrvatima. Pogotovo mi je drago izići s mojim studentima; u Japanu je običaj da studenti izlaze i piju alkohol s profesorima i, kako znam da ovdje to nije tako, drago mi je što to moji studenti vole.“ Sviđa joj se što su ljudi u Hrvatskoj otvoreni i ne smeta joj što je, kao strankinja, često meta pogleda prolaznika, niti što Hrvati često ne razlikuju Japance od Kineza pa se osjeća “kao Azijka“.

Karijeru je u Hrvatskoj odlučio započeti i 28-godišnji doktor kiropraktike Shimichi Takahashi iz japanskog grada Kagawe. Nakon osam godina u SAD-u, gdje je diplomirao kiropraktiku, koja se ondje tretira kao sastavni dio klasične medicine, u toj zemlji nije želio ostati živjeti.

“Prošle godine diplomirao sam na Palmer College of Chiropractic, koji je osnovao otac kiropraktike Amerikanac D. D. Palmer. Mnogo japanskih studenata nakon tog fakulteta ostane raditi u SAD-u, ali meni je osam godina u toj eksperimentalnoj zemlji, u kojoj je sve umjetno, bilo i previše. To je zemlja gotovo bez povijesti, u kojoj je svugdje sve isto - uostalom, to je zemlja izgrađena nakon izuma automobila. I ljudi su tamo bez kulture i obrazovanja, većina njih nije čula ni za Hiroshimu i Nagasaki.“

U Zagreb je stigao prije dva mjeseca iz Pule, kamo je prije šest mjeseci došao na poziv američkog kiropraktičara koji ondje radi već 12 godina i koji je želio proširiti svoje poslovanje na Zagreb. On je, priča Takahashi, “umoran od lažnih kiropraktičara u Hrvatskoj“ i želio je zaposliti nekoga tko ima službeno američko obrazovanje. Tako je nedavno blizu bolnice u Vinogradskoj otvorio Kiropraktički centar Chiron, u kojem Takahashi radi od početka listopada. Pokušat će promijeniti predrasude o kiropraktici u Hrvatskoj.

SHIMICHI TAKAHASHI diplomirao je prošle godine u SAD-u na Palmer College of Chiropractic koji je osnovao utemeljitelj kiropraktike“Ljudi ovdje imaju krivu predodžbu o kiropraktici, a nije rijetkost da im čak i liječnici govore da ne idu kiropraktičarima jer će im slomiti kralježnicu. To je šteta, jer je kiropraktika zaista korisna i nije bez razloga u SAD-u dio primarne zdravstvene zaštite. Ona ni u Japanu nije službeno priznata, tamo liječnici imaju preveliku moć i pokušavaju eliminirati svaku konkurenciju.“

Radi karijere je prije deset godina u Hrvatsku iz Tokija došla i sopranistica Mayumi Kamei, članica Zbora HRT-a s kojim je prošlog tjedna nastupila u koncertnim izvedbama Puccinijeve “Tosce“. U Hrvatsku je stigla 1997. zahvaljujući stipendiji Visoke glazbene škole u Lovranu, gdje je živjela osam godina. Prije dvije godine primljena je u Zbor HRT-a te se preselila u Zagreb.

“U Tokiju sam diplomirala glazbenu pedagogiju i specijalizirala solo pjevanje, a u Lovranu sam magistrirala te četiri godine predavala solo pjevanje. Uvijek sam željela otići u Europu na doškolovanje, ali nisam imala novaca ni veza. Počela sam raditi u japanskoj tvrtki za organizaciju koncerata, ali sam htjela pjevati. Jednog mi je dana šefica rekla da ima prijatelja u Hrvatskoj, koji je dekan Visoke glazbene škole u Lovranu. Rekla mi je da on dolazi u Japan napraviti audiciju za magisterij te da se prijavim.“ Ne razmišlja, priča, o povratku u Japan, jer tamo više nema ni obitelji ni stan. Pjevačima je, osim toga, teško pronaći posao u Japanu, ali je i sasvim drukčije tamo raditi taj posao:

“Ovdje je pjevanje užitak, tamo težak posao. U Japanu je, recimo, nedopustivo razboljeti se i propustiti nastup, dok je to ovdje normalno. Bolest se smatra neprofesionalnošću, govori se da osoba nije dovoljno pazila na svoju kondiciju i ako pjevač jednom otkaže nastup, teško će ga netko ponovno angažirati. Ovdje općenito uživamo u životu, tamo za to nemamo vremena. Toliko je sve užurbano da se u zadnje vrijeme puno više jede meso nego riba jer ga je brže pripremiti, što u Japanu nikad nije bio slučaj. O kimonima više nema ni govora, žene ih nose samo u posebnim prilikama poput vjenčanja. Potrebno je barem pola sata da se obuče, što u tamošnjem tempu života ne dolazi u obzir - a da ne govorimo o tome koliko male korake kimono dopušta.“

Za razliku od ostalih, Japanka Junko Subota prvo se u Hrvatskoj odlučila udati, a tek nakon toga početi graditi karijeru. Kao kći bivšeg japanskog veleposlanika u Zagrebu, Kamane Ikede, došla je s ocem prije šest godina u Zagreb. U Japanu je diplomirala međunarodne odnose i osam godina radila u elektroničkoj tvrtki Sharp, gdje je dala otkaz kad je odlučila ostati u Hrvatskoj. O tome kako je upoznala sadašnjeg supruga kaže:

JUNKO SUBOTA ne može se načuditi kako je teško naći posau u Hrvatskoj “Vrlo brzo sam upoznala supruga, samo pet mjeseci nakon što sam došla u Hrvatsku. Upoznali smo se na bazenu Mladost gdje je trenirao istoimeni plivački klub, kamo sam često dolazila jer volim plivati. On danas radi kao fizioterapeut stolnoteniskog tima u kojem je i Tamara Boroš te ima svoju tvrtku.“

Ostati u Zagrebu odlučila je, priča, prvenstveno zbog ljubavi, te kaže da pritom nije “previše razmišljala“. Međutim, neke stvari nije očekivala:

“Ne mogu se prestati čuditi koliko je sve skupo u Hrvatskoj, a tako su male plaće. To je pitanje na koje mi još nitko nije uspio odgovoriti i iznenadilo me da je život ovdje težak. Dok sam u Zagrebu bila kao kći veleposlanika, nisam ni razmišljala o troškovima svakodnevnog života. Sada se pitam kako ljudi ovdje uspijevaju živjeti. Iznenadilo ju je i koliko je u Zagrebu teško naći posao. U Japanu, priča, poslova ima u izobilju, dok je u Hrvatskoj radno mjesto tražila “čak tri mjeseca“. No ipak ga je pronašla, od iduće akademske godine radit će u privatnoj Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. Osim situacije u kojoj je gospodarstvo, u Hrvatskoj joj se sviđa sve ostalo, a pogotovo ljudi.