CATE BLANCHETT kao kraljica ElizabetaGodine 1934., u počecima zlatnog (klasičnog) doba Hollywooda, nastala su dva filma o dvije vladarice - “Grimizna carica“ Josefa von Sternberga i “Kraljica Kristina“ Roubena Mamouliana. Film američkog Austro-Židova Sternberga bavio se ruskom caricom Katarinom II., inače Njemicom, a gruzijskog Armenca s američkom putovnicom Mamouliana naslovnom švedskom kraljicom; oba ostvarenja itekako su referentna za novi film o engleskoj kraljici Elizabeti I. u Velikoj Britaniji školovanog Indijca Shekhara Kapura. Kapur je ugledno ime na Zapadu postao sredinom 90-ih, u dobi od 50 godina, kontroverznim filmom “Kraljica bandita“ u kojem je obradio traumatičan životni put prvo odmetnice, a onda političarke Phoolan Devi. Nezadovoljna svojom filmskom slikom, Devi je tužila Kapura “zbog narušavanja privatnosti i netočna prikaza njezinih pothvata“, no režiser je već pronašao angažman u Britaniji.

Ovaj put riječ je bila o pravoj, slavom ovjenčanoj engleskoj kraljici Elizabeti I., a taj film, “Elizabeth“, naišao je na hvalospjeve kritičara, znatnu naklonost publike, te je uz gomilu svakojakih priznanja dobio i sedam oscarovskih nominacija. Kad bi sama Elizabeta mogla suditi o Kapurovu ostvarenju, možda bi poput Devi podigla tužbu jer Indijac i njegov scenarist Michael Hirst dali su mašti na volju, no, procijenjeno je, unutar uvjerljivo postavljenih historijskih parametara. Devet godina kasnije, Shekhar Kapur realizirao je nastavak pod naslovom “Elizabeth: The Golden Age“, što je hrvatski distributer preveo kao “Zlatne godine kraljice Elizabete“. Jasno, Zlatno doba iz izvornika odnosi se na tzv. elizabetinsku epohu, kad je Engleska izrasla u svjetsku silu, a njezina umjetnost u djelima Shakespearea i drugova političkoj moći pridružila i onu kulturnu. Iako umjetničko-kulturna scena tog vremena u radnji filma nije zastupljena, a i ona politička uglavnom je na marginama, Zlatno doba iz naslova itekako je u filmu prisutno, i to u svom oblikovnom, za umjetničko djelo ključnom sloju. No malo tko toga je bio svjestan, pa kad su i kritičari u filmu gotovo unisono vidjeli tek raskošnu insceniranu, spram historijskih činjenica proizvoljnu i površnu melodramu, zašto bi se distributer ustručavao takvog sagledavanja stvari i njemu “prikladnog“ naslova. Dakle, isti kritičari koji su s iznimnim respektom pisali o “Elizabeth“ - uratku koji se bavi mladalačkim kraljičinim godinama, prvom velikom ljubavlju i vrlo složenim i opasnim putem dolaska na tron - ustvrdili su da je nastavak, koji u središte postavlja zrelo doba Elizabetine vladavine i platonsku ljubav, neusporedivo slabiji. Moj dojam sasvim je različit. Prvi film bio je vrlo solidan, no svakako nije polučio neke izvanredne kreativne domete, a drugi tu solidnost, u ponešto izmijenjenim okolostima, zadržava. Nije sporno da “Zlatne godine kraljice Elizabete“, prihvatimo taj naslov iz praktičnih razloga, ima dozu trivijalnosti kakve u “Elizabeth“ nije bilo, osobito se to odnosi na nemar spram znanih nam historijskih podataka, međutim, taj nanos trivijalnog između dva filma zasigurno ne stvara silan kvalitativan rascjep kao što tvrdi većina kritičara.

Pri čemu je znakovito da se nitko od njih nije upitao ima li u naslovu istaknuto Zlatno doba neke, recimo tako, dublje konotacije, npr. u odnosu na umjetničku praksu engleske (i ne samo engleske) druge polovice 16. stoljeća, ili primjerice u odnosu spram zlatnog doba jednog drugog imperija - Hollywooda. S obzirom na prvo, ako se ne možemo osloniti na nekog britanskog ili američkog kritičara, možemo srećom na uvaženog hrvatskog kolegu Vladimira Severa kojeg ću rado citirati:

CLIVE OWEN kao junak Walter Raleigh“Čini se da je ključna osobina obaju filmova - ‘Zlatnih godina krajice Elizabete’ čak u većoj mjeri nego ‘Elizabeth’ - želja scenarista i autora da današnjim sredstvima ostvare djelo utemeljeno na estetici doba koje prikazuje. Odatle vrlo proizvoljno posezanje za ustanovljenim činjenicama, tako slično načinu na koji su veliki elizabetanski dramatičari pisali svoje ‘historije’ (dakle, ni tragedije ni komedije): odatle dramaturgija postavljena na sukobu civilizacija, ali ne onakvom o kakvom se danas govori.

Oslobođena papinske dominacije, Engleska je u ova dva filma tek novorođena velesila, ugrožena starijim, prepredenijim svijetom: izobličenja povijesti upregnuta su u cilj kreiranja duhovno točne bajke o nastanku imperija, neopterećene kasnijim bremenom imperijalizma. Naslijeđe jampskog pentametra, danas osnovne prizme kroz koju čujemo elizabetansko doba, (scenaristi) Hirst i Nicholson mudro ostavljaju po strani, pazeći tek da im dijalog bude ekvivalentno čuvstven. S druge strane, Kapur duboko grabi u likovno naslijeđe šesnaestog stoljeća u Engleskoj i Europi - u tradiciju manirizma, namjerne artificijelnosti i očuđavanja doživljaja. Takav vizualni pristup ne samo da odgovara scenarističkom postupku, nego i ocrtava duh razdoblja iz načina na koji je ono samo sebe promatralo - za što postoji malo presedana u tradiciji povijesnog filma.

Ne začuđuje što je današnja reakcija na drugi dio Kapurove povijesti kraljice Elizabete znatno negativnija od one prije devet godina: etablirana estetika u međuvremenu je otišla još korak dalje prema suhom realizmu, i redateljev majstorski concetto onoga doba doživljava se prije kao neumjerenost nego kao kongenijalnost. Civilizacijski sukob Španjolske i Engleske Kapuru će prvenstveno biti zanimljiv kroz opreku renesansnog sklada i manirističkog nereda, egzaktnih znanosti i trgovačkog duha naspram astrologije i duha pustolovine; u naše vrijeme, teško da će se većina kulturne elite staviti na njegovu stranu tezulje.

Tek će povjesničari umjetnosti, možda, moći cijeniti njegov film.“ Ovim lucidnim uvidima kolege Severa skromno ću pridružiti vlastite o Kapurovu referiranju na stil klasične hollywoodske melodrama smještene u povijesne ambijente. Vraćamo se dakle na početak teksta i filmove Sternberga i Mamouliana o ruskoj carici i švedskoj kraljici. Kapurova “romantična“ sklonost melodramatiziranju lika snažne, emancipirane vladarice i njezinih osjećaja kroz izrazito ekspresivna i vizualno impresivna redateljska rješenja, izravno se nastavlja na Sternbergovu poetiku, osobito spomenuti film “Grimizna carica“, dok intrigantan “supstitucijski“ odnos Elizabete (iznova u svakom pogledu fascinantna Cate Blanchett) i njezine najmilije dvorske dame, nježno-sočne slatkice Bess (također, kao i Blanchet, Australka Abbie Cornish, afirmirana prije tri godine dojmljivim filmom “Salto“ Cate Shortland), sadržava i lezbijsku sugestiju, čime se, svjesno ili nesvjesno, referira na lezbijske interpretacije Mamoulianove “Kraljice Kristine“ u kojoj je, nota bene, naslovnu junakinju tumačila Greta Garbo, čiju androginost Cate Blanchett kao da slijedi, s tom razlikom što je Blanchett ipak femininija (i kudikamo ljepša). Uglavnom, Kapur je napravio jasno intertekstualan film koji ulazi u zanimljiv suodnos, kako s kulturom epohe koju prikazuje, tako i s klasičnim Hollywoodom kao raskošno-zanesenim temeljem žanrovske kinematografije koji za historijske spoznaje o osobama i događajima koje obrađuje mari kao za lanjski snijeg. U posveti zlatnom dobu Hollywooda Kapur je znao i pretjerati, što se prvenstveno odnosi na junaštvo Clivea Owena kao Elizabetina miljenika Waltera Raleigha u slavnoj bitci protiv španjolske armade: nije problem u činjenici da stvarni Raleigh nije imao bitan učinak u tom sukobu, nego u tome što Kapur dotadašnje starohollywoodske uzore, sofisticirane stiliste Sternberga i Mamouliana, zamjenjuje starohollywoodskom trivijalom, pa Owen postaje posve nalik Douglasu Fairbanksu ili Errolu Flynnu u njihovim gusarskim eskapadama, a to je ipak sasvim drugi filmski kontekst. “Zlatne godine kraljice Elizabethe“ imaju i drugih slabosti (npr. Kapur ne uspijeva dosegnuti predviđenu kulminaciju u sceni u kojoj Elizabeta odijeva oklop, zajaše konja i poput Ivane Orleanske staje na čelo svoje vojske), ali solidnost cjeline ni jednog trenutka ne dolazi u pitanje. Jedno je sigurno - pobornici filma kao senzualnog i senzacijskog medija s Kapurovim će uratkom doći na svoje.

ZLATNE GODINE KRALJICE ELIZABETEElizabeth: The Golden Age, brit.-franc. pov. melodrama, 2007.
R: Shekhar Kapur Gl: Cate Blanchet, Clive Owen, Abbie Cornish, Samantha Morton, Geoffrey Rush

ocjena: 3 (tri) zvjezdice