Umjerena etablirana ljevica i teška diverzantska desnica - SDP i HDSSB - pripremaju se u Osijeku sklopiti ne koaliciju nego, kako kažu, “dogovor o suradnji” u zajedničkom upravljanju gradom. Izgrađuje se dvorana i tako dalje, i netko sve to treba organizirati, a u nedostatku drugih možemo i mi, iako se ne volimo. Suptilne estetske nijanse po kojima se ovdje razlikuje “dogovor” od “koalicije” prepoznatljive su isključivo protagonistima. Mnogi promatrači iznenađeni su tim paktom, s obzirom na oštru ideološku suprotstavljenost sudionika. Povrijeđena supruga Josipa Reihla-Kira - kojega je Glavašev milje 1991. godine odlučio ubiti kako bi zaustavio pregovore s pobunjenim Srbima iz okolice Osijeka - izjavila je da će SDP zbog te koalicije “kazniti birači”. Apstraktni “birači”, međutim, po definiciji ne kažnjavaju nikoga (osim možda sebe); kažnjavaju eventualno sudovi, koji - u prigodnoj asocijaciji na osječke pregovore - trakavicu slučaja Glavaš ionako već rastežu do zadnjih granica pravosudnoga i javnoga ukusa.

Osijek je već - ne bez psiholoških posljedica, doduše - preživio razne bizarne upravljačke eksperimente, pa postoji vjerojatnost da će i ovaj. Bez obzira na respektabilnu slavonsku adaptabilnost idejama, likovima, savezima i pokretima, pakt je znakovit za duhovnu klimu na hrvatskoj sceni jer preko njega se manifestira dramatična dominacija pragmatike nad etikom. SDP je u snažnome antagonizmu s HDZ-om zbog preotimanja koalicijskih partnera na državnoj razini, HDSSB ne trpi HDZ zbog Glavaša, i ulaze sad u lokalni savez po utilitarnoj logici “neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”. Za SDP to je mogućnost usidravanja u slavonskoj tvrđavi koja je za HDZ značajna, a pritom kalkulira i s činjenicom da je Branimir Glavaš - putujući u svome začaranome trokutu bolnica-sudnica-bolnica - danas samo formalni inspirator HDSSB-a, u kojem dnevna pravila igre realno određuje Vladimir Šišljagić. Može se pretpostaviti da će identifikacija HDSSB-a i Glavaša u perspektivi slabiti razmjerno porastu Šišljagićevog institucionalnog utjecaja, što je za SDP u kontekstu nečasnoga paktiranja neka vrsta olakotne okolnosti.

Na drugoj strani, drugarsko dogovaranje SDP-a s HDSSB-om samo je udarni simptom panhrvatske tendencije prema paktiranju svih sa svakim ili svih protiv svakoga, koju je naglo probudila slabost relativnoga izbornoga pobjednika. Skromna premoć HDZ-a na izborima i duga neizvjesnost oko mandatara stimulirali su sve sudionike koji na sceni imaju bilo kakvo značenje da iz tog značenja pokušaju nagodbama izvući maksimalnu korist bez obzira na svoje početne premise, ideje i uvjerenja. Koalicija HSS-HSLS bila je nominalno bliska SDP-u - s kojim su u prošlosti već sastavljali vlade - ali priklonila se HDZ-u kad je Sanader na fonu medijske potpore imenovan za mandatara, i na tome sad pokušava profitirati astronomski. Josip Friščić i Đurđa Adlešić ispravno su procijenili da će im vezivanje uz HDZ donijeti bolju rezonancu u javnosti, koja eliminaciju Sanadera i forsiranje Milanovića nipošto ne bi prihvatila s bezuvjetnim simpatijama.

I SDP-ov glavni saveznik HNS počeo je nakon izbora vrlo diskretno koketirati s HDZ-om, iritiran spoznajom da mu uz SDP - koji je svoju priliku propustio krajnje olako - slijede dodatne četiri godine u opoziciji, a vjerojatno motiviran i dozom ljubomore prema HSS-HSLS-u koji preko HDZ-a bez kompleksa osvajaju nacionalni prostor, iako ih dio publike doživljava kao intelektualno inferiorne HNS-u. Avaj, intelektualni kompleks superiornosti, kakav manifestira vodeći tandem HNS-a, za Sanadera je vjerojatno jedan od činilaca odvraćanja od suradnje. Jasno mu je da bi s HNS-om mogao kupiti spektar nepredvidljivih problema. Sanader bi možda i bio spreman prihvatiti Radimira Čačića, koji mu je blizak kao parajlija, a pritom je i dokazano dobar ekonomski organizator, ali prema astralnome liku Vesne Pusić gaji teško premostive rezerve.

Bez obzira na sve, sudjelovanje HNS-a u Vladi respektiralo bi - makar i u skromnoj mjeri - političku polarizaciju zemlje i dalo određenu satisfakciju ogromnome broju glasača koji podupiru lijevi centar, i Sanader bi zbog toga morao razmisliti o modusima suradnje s HNS-om. Možda se u tom kontekstu može promatrati i pobuna protiv Vesne Pusić kao nedodirljive predvodnice stranke, koju je u HNS-u zadnjih dana pokrenuo njegov istaknuti međimurski član Josip Posavec, dužnosnik sklon koaliranju s HDZ-om na raznim razinama. Ako je iz HDZ-a slučajno sugerirano HNS-u da je Vesna Pusić cijena za mjesto u Vladi, gospođu Pusić čeka borba za opstanak.

Paktirajuće vibracije u smjeru izvlačenja maksimalne koristi bez obzira na nedosljednost u idejama i postupku - o kojima ovdje govorimo - osjećaju se i u manjinskim krugovima. Manjinski predstavnici najprije su stvorili pregovarački blok prema HDZ-u, sa spektrom zajedničkih zahtjeva, ali odustali su od njega kad su shvatili da se u pojedinačnim nastupima može postići bolja cijena. Na muslimansko-bošnjačkoj strani Šemso Tanković najprije se odlučno izjasnio za SDP, i potom definitivno za HDZ nakon što je Sanader proglašen mandatarom. Što će, bolan, poduzeti ako HDZ kojim čudom ipak ne uspije sastaviti većinu? Milorad Pupovac i njegova srpska stranka također su bili iznimno bliski SDP-u, ali sad su opasno blizu HDZ-u jer navodno se za njih kod Sanadera kuha mjesto potpredsjednika Vlade, uz spektar drugih sinekura.
Uglavnom: trguju svi, onim što imaju, i nikoga ne treba čuditi ako se u takvoj općoj merkurijalnoj atmosferi, lišenoj velikih principa i obzira, i SDP udružuje s HDSSB-om.