'PROFESIONALNI NOVINAR' Maroja Mihovilovića uskoro će se pojaviti u knjižarama kao zajedničko izdanje Profila i NCL Media Grupe“Profesionalni novinar” naslov je nove knjige o novinarstvu koja će se uskoro pojaviti u hrvatskim knjižarama. Njen autor je Maroje Mihovilović, novinar s četrdesetogodišnjim iskustvom rada u hrvatskim medijima, te jedan od osnivača tjednika Nacional. Knjiga je u prvom redu priručnik mladim novinarima koji tek ulaze u profesionalne redakcije, a temelji se na postavci da je novinarstvo posao koji se uči kroz praksu. Zato je autor pokušao na jednome mjestu skupiti i sistematizirano objasniti sva praktična novinarska znanja koja bi mladom novinaru mogla zatrebati u situaciji kada tek počinje raditi u nekoj medijskoj redakciji. No knjiga je ujedno prikaz današnjeg novinarstva i profesionalne novinarske prakse, analiza onoga što se u novinarstvu u posljednje doba promijenilo.

NACIONAL: Koji su bili vaši motivi kad ste odlučili napisati ovu knjigu?
- Bilo je više motiva. Ja dosta radim s mladim novinarima. Često im objašnjavam kako neke stvari treba raditi u novinarstvu, pa sam pomislio kako bi bilo dobro da im te informacije i savjeti budu dostupni u formi štiva na jednome mjestu. Drugi motiv je bio taj što mi se učinilo da su se u novinarstvu u posljednje vrijeme dogodile značajne promjene, koje treba prikazati i objasniti. Mnogi ljudi, pa čak i oni koji se godinama novinarstvom profesionalno bave to nisu zamijetili, te svojem poslu često pristupaju na staromodan način. Želio sam na jednome mjestu prikazati i objasniti te promjene. Također, želio sam napraviti rekapitulaciju sadašnjeg stanja u hrvatskom novinarstvu kako bih pokazao da su optužbe i kritike koje se u posljednje vrijeme znaju čuti na račun novinara jedna velika laž. Često se može čuti kako je hrvatsko novinarstvo u krizi, kako je na rubu propasti, kako novinari kvare zemlju i slično. Takve tvrdnje nisu istinite.

NACIONAL: Po čemu se vaša knjiga razlikuje od dosadašnjih knjiga koje se bave tom tematikom?
- Kao što sam već rekao, vremena su se promijenila, a samim time je došlo do promjena u novinarstvu. Dogodile su se dvije ključne stvari. Razvojem informatike došlo je do velike promjene u tehnologiji pravljenja novina, i to ne samo u onom bazičnom novinarsko-reporterskom smislu, nego na svim mogućim razinama. Cijeli proces se ubrzao, a pojedine faze proizvodnje kojima su se prije knjige o novinarstvu bavile danas su potpuno nestale. Druga bitna stvar koja se dogodila je ta da je promijenjena društvena pozicija medija u Hrvatskoj. Došlo je do privatizacije, nastali su privatni mediji u kojima izdavači imaju potpuno drukčije prioritete nego prije. Mediji su postali biznis i sve što se u novinarstvu danas događa mora početi od te činjenice. Zbog tih promjena ono što se do sada moglo naći u većini stručnih knjiga za novinare bitno je zastarjelo. To ne znači da su postojeće knjige bile loše, dapače neke od njih su u svoje vrijeme bile izvrsne, čak i danas imaju neku vrijednost, ali ih je vrijeme pregazilo. Želio sam prikazati kako se promijenio i fokus novinarskog posla u posljednje doba. Zbog pojave televizije i interneta novine su izgubile svoju nekadašnju funkciju prvotnog informatora javnosti, jer danas temeljne vijesti o događajima plasiraju ti novi mediji. No novine su sada preuzele drukčiju ključnu ulogu, jer su bitne kada je riječ o objašnjavanju što te vijesti znače, o upućivanju na to kakvi su društveni, kulturni i politički trendovi. Zbog pojave nove tehnologije, one to čine na sasvim novi način, više kroz izbor tema i njihovu prezentaciju nego kroz nizanje vijesti i dugačke tekstove, kao što su to nekada činile. Sve te promjene želio sam - uz to - staviti u povijesni kontekst i pokazati da ono što se događa predstavlja samo nastavak jednog dugog trenda u hrvatskom novinarstvu, jačanja njegove informativnosti.

NA REPORTERSKOM ZADATKU Pred rodnom kućom Mao Zedonga u selu Shaoshan u kineskoj pokrajini HunanNACIONAL: Temeljna ideja vašeg priručnika je ta da novinarstvo nije znanost, nego svojevrsni zanat.
- Da, po mome mišljenju temelj novinarstva je praksa. Mislim da nisu u pravu oni koji novinarstvo pokušavaju tretirati kao veliku znanost i teoriju. Riječ je o zanatu u punom smislu te riječi. Uz to, valja naglasiti da novinarstvo nije jedan zanat, nego skup različitih zanata. U novinarstvu ima veliki broj sasvim različitih poslova za koje su potrebne sasvim različite ljudske kvalitete, vještine i sposobnosti. Vrlo različiti ljudi nađu svoje mjesto u novinskim redakcijama, i poprilično neuki ali vješti reporteri, ali i učeni, no za svakodnevne poslove sasvim nespretni redaktori. Ima ljudi koji su odlični reporteri, a kao urednici su prava katastrofa, ali postoje i odlični urednici koji u životu nisu napisali niti jedan pošteni članak.

---

NACIONAL: Suprotno općem uvjerenju, tvrdite da bazična pismenost nije osobito važan uvjet za mlade ljudi koji se počnu baviti novinarstvom. Zašto?
- Pismenost sigurno nije ključni uvjet. Ako je to netko propustio u srednjoj školi, i pisati se može naknadno naučiti, kao i većinu drugih stvari u životu. Najteže se razvija sposobnost kako da se u vijesti pronađe tema. Sigurno da ima ljudi kojima svladavanje bazične pismenosti ide jako teško, koji su disleksični, ali sreo sam malo ljudi kojima je slaba bazična početna pismenost bila prepreka da postanu novinari. Poznavanje gramatičkih i pravopisnih pravila se nauči s vremenom, to doista nije važna stvar kada se netko počne baviti novinarstvom. No tijekom vremena se ipak od novinara očekuje da se razvije kao pisac i ode mnogo dalje od svladavanja bazične pismenosti.

NACIONAL: Kažete da je učenje novinarstva vrlo individualna stvar. Na koje ste vi probleme nailazili kao mladi novinar?
- Moj problem je bio u tome što nisam od onih ljudi koji vole mnogo ispitivati druge ljude, jednostavno me nije zanimalo što misle. Zato sam se u početku vrlo malo bavio reporterskim poslom, nisam to volio. Više sam volio sjesti i napisati prikaz nečega nego da s nekim razgovaram. Kasnije sam i to počeo raditi, tako da sam se počeo baviti i reporterskim poslom, dapače vrlo mi se sviđao.

NACIONAL: Iako u početku niste voljeli reporterski posao, upravo ste kao vanjskopolitički reporter radili dugi niz godina. Iz tog se vremena osobito ističu ekskluzivni izvještaji iz Kambodže 1978. godine.
- U novinarstvu se vrlo često događaju stvari koje su splet nekih okolnosti. Tako je i tada to bio splet okolnosti. S nekoliko kolega uspio sam ući u Kambodžu u vrijeme kad je to bilo gotovo nemoguće jer su tadašnje maoističke vlasti zemlju potpuno zatvorile. Jasno, to je bila svjetska senzacija. Jedina veza koju smo imali s ostatkom svijeta dok smo bili tamo bio je mali tranzistor. Na njemu smo slušali kako strane radiopostaje, kao što je Glas Amerike, spekuliraju o tome gdje se točno u Kambodži nalazimo. Kad smo se nakon 14 dana vratili u Peking, drugi novinari su nas intervjuirali, a posebno su tražene bile fotografije koje sam tamo snimio. One se još uvijek objavljuju. Nedavno sam jednu od njih vidio u američkom magazinu Time. Ipak, kao i uvijek u novinarstvu, poslije su došle neke nove ekskluzivne reportaže drugih reportera, pa je danas to samo lijepa uspomena.

TRI GENERACIJE NOVINARSKE OBITELJI: Katja Mihovilović, danas novinarka magazina Extra, Maroje Mihovilović i Ive MihovilovićNACIONAL: Koji su motivi zbog kojih bi se mladi ljudi trebali početi baviti novinarstvom?
- Ljudi u novinarstvo ulaze iz različitih razloga, ali najbolji motiv je kada netko od novinarstva uzme ono što je u tom poslu najljepše i najvažnije. To je mogućnost da se na pozitivan način svojim pisanjem pokušava djelovati na društvene prilike zajednice u kojoj netko živi. Onome tko s takvim motivom uđe u novinarstvo ta će profesija pružiti veliko zadovoljstvo, jer to novinar apsolutno može činiti.

NACIONAL: Kako vi ocjenjujete postojeće stanje u hrvatskom novinarstvu?
- Unatoč raznim kritikama na njegov račun, hrvatsko novinarstvo je trenutačno u dobroj fazi. Vjerojatno je kvalitetnije, poštenije i slobodnije nego što je ikada bilo. Danas su novine sigurno bolje i informativnije nego što su bile u prijašnjim razdobljima. Pokazalo se da svakih dvadesetak, tridesetak godina dolazi do bolje faze u hrvatskom novinarstvu. Tako su novine bile u ekspanziji u tridesetim, šezdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a sada prolaze kroz novu takvu fazu. Danas se novine razvijaju na bazi onih promjena i inovacija koje su neki vidoviti i poduzetni novinari pokrenuli u devedesetima. Jutarnji list i Večernji list danas su definitivno novine europske kvalitete, a i vodeći hrvatski tjednici visoke su kvalitete. Televizijski informativni programi su također u usponu. Pojavila su se brojna specijalizirana izdanja, vrlo uspješni poslovni dnevnici i tjednici, te mnogo različito koncipiranih ženskih magazina. Odnedavno su tu i besplatne novine. Prije svega zahvaljujući marketingu izdavačke kuće su jake, a izdanja ima više nego ikada. Sve priče o nekoj tobožnjoj krizi u kojoj se nalazi hrvatsko novinarstvo jednostavno nisu istina.

NACIONAL: Ipak, danas su tiraže višestruko manje nego nekoć.
- Istina je da su tiraže manje nego što su bile nekoć, čemu je glavni razlog to što su novine izgubile svoju nekadašnju ulogu temeljnog informativnog medija, budući da je to postala televizija. Ali se stanje u novinarstvu ne može ocjenjivati samo na temelju toga koliko se nekih novina proda na kiosku, nego se treba uzeti u obzir što novine daju svojim čitateljima. Danas je mnogo više izdanja nego prije, uz to su novine po broju stranica opsežnije i po sadržaju raznolikije nego ikad. Često, kad na kiosku kupi jedan naslov, kupac dobije nekoliko novina odjednom, uostalom i Nacional svaki drugi tjedan svojim čitateljima uz bazični magazin daje još jedan specijalizirani magazin. To čine i drugi, tako da je situacija bitno drukčija nego što je bila nekoć. Cijela novinska scena je mnogo dinamičnija nego prije.

NACIONAL: Može li se onda zaključiti da zbog toga danas ima više prostora za mlade novinare?
- Za mlade novinare otvaraju se nove perspektive i u novinama, a prostora ima i drugdje. Internetski portali koji su se pojavili u zadnje vrijeme također pružaju mnogo mogućnosti, već i stoga jer oni gotovo da nemaju prostornih i tematskih ograničenja, tako da je to idealno poprište za mlade novinare. Danas u Hrvatskoj ima više medija nego što ih je ikada bilo. Do 1980. godine postojao je samo Vjesnik. Istina, bila je to golema kuća, ali ipak samo jedna. Danas je u tom smislu za njih situacija mnogo povoljnija.

NACIONAL: U svojoj knjizi novinarima savjetujete da ne podcjenjuju svoje čitatelje.
- Ima jedna stvar po kojoj se mediji u Hrvatskoj razlikuju od medija u ostalim zemljama u regiji gdje su često novinski standardi mnogo niži nego u Hrvatskoj. Hrvatski čitatelji su dosta zahtjevni kada je riječ o kvaliteti novina. U Hrvatskoj niti jedan pokušaj da se s novinskim proizvodom nižih standarda postigne visoka naklada nije uspio. U ranim fazama bilo je pokušaja da se to učini, ali svi su propali. Tek je nedavno dnevni list 24 sata uspio s jednim drukčijim popularnijim konceptom, ali to je za sada iznimka, a ne pravilo. Tko god se u Hrvatskoj počne baviti novinskim poslom ubrzo će shvatiti da čitatelji traže kvalitetu, i to na više razina. S druge strane, u nama susjednim zemljama, u Mađarskoj i Srbiji, na primjer, mnogo bolju prodaju ostvaruju novine koje su nižeg novinskog standarda, a i u Sloveniji, gdje je situacija donedavno bila slična našoj, sada najviše naklade postižu popularno uređivani listovi.

NACIONAL: Aktivno ste sudjelovali u osnivanju Visoke novinarske škole. Koliko ideje koje ste iznijeli u ovoj knjizi korespondiraju s idejama kojima ste se vodili pri nastanku te škole?

- Ja sam ovu knjigu počeo pisati prije nego što se javila ideja o osnivanju škole. Sudjelovao sam i u koncipiranju onoga što bi ta škola trebala biti, pa je normalno da su u školu ugrađene ideje slične onima o kojima pišem u knjizi. Veseli me što je škola već u prvoj godini postojanja pobudila veliki interes potencijalnih polaznika. To, ali i općeniti stalni veliki interes mladih ljudi za novinarsku struku, dokaz su da novinarstvo nije u krizi.

NACIONAL: Zanimljivo, vi ste prvotno studirali elektrotehniku, a potom ste u kasnom stadiju prekinuli taj studij i upisali se na Filozofski fakultet. Zašto?
- Zagreb je u to vrijeme bio drukčiji. Bilo je mnogo više industrije, mladi su češće upisivali tehničke fakultete. Ja sam u gimnaziji bio podjednako dobar iz tehničkih i iz društvenih predmeta, tako da sam odlučio upisati elektrotehniku. Za vrijeme studija počeo sam se baviti novinarstvom, pa je s vremenom postalo prilično jasno kako od mene neće biti inženjera elektrotehnike. Zato sam odlučio prekinuti s tim studijem i upisati se na Filozofski fakultet. Ipak, znanje koje sam stekao na Fakultetu elektrotehnike kasnije mi se u životu više puta pokazalo vrlo korisnim. To nije bila nagla i revolucionarna odluka, sve se dogodilo prirodno kroz dulje razdoblje.

NACIONAL: U knjizi na više mjesta navodite stvari koje ste naučili od svog oca, poznatog novinara Ive Mihovilovića. Što ste sve naučili od njega?
- Najveći dio onoga što znam o novinarstvu naučio sam od oca. Još kao dijete sjedio sam s ocem u njegovoj radnoj sobi i gledao kako on radi te slušao kako telefonom razgovara s kolegama, pa sam tako mnogo znanja o novinarstvu upio i prije nego što sam se njime počeo baviti. Naravno, kada sam počeo raditi, bilo je i mnogo drugih ljudi od kojih sam učio o novinarskom poslu, a nekima sam zbog toga posebno zahvalan. Zapravo, učenje u novinarstvu nikada ne prestaje. To je posao u kojem se uvijek nailazi na nove situacije, nove probleme, nove teme koje treba svladati.

NACIONAL: Jeste li ikada s ocem radili u istoj redakciji?
- Ne, moj otac je bio slobodni novinar. On je sav svoj posao obavljao kod kuće, a po njegove članke dolazio je redakcijski vozač. Sve kontakte je ostvarivao putem telefona. Sjećam se da je jednom prilikom došao u redakciju Večernjeg lista, a mnoge među onima s kojima je godinama svakodnevno kontaktirao telefonom tek je tada osobno upoznao.

NACIONAL: Novinarstvom se bavite više od četrdeset godina. Jeste li realizirali svoje ambicije?
- Kad sam se počeo baviti novinarstvom, nisam imao nikakvih velikih ambicija. Posao me zanimao, volio sam ga raditi i to je sve. Ustvari, jedina ambicija mi je bila da se bavim nečim zanimljivim i korisnim. Ona se ispunila, dapače i danas se ispunjava.

NACIONAL: I vaša kći Katja danas se bavi novinarstvom. Jeste li je vi poticali na to?
- Nisam je poticao, slično kao što ni moj otac nije poticao mene. To je nekako došlo samo od sebe. Važno mi je da je taj posao zanima, kao što je zanimao i mene.

Početnik izgubljen u redakciji

Njegov osnovni problem u početku bit će u tome što urednici neće baš imati mnogo vremena za njega. Poslat će ga na zadatak, pogledati što je napravio, možda ga upozoriti na neke pogreške, i to će biti to. Rijetki će se urednici potruditi da temeljitije objasne mladom novinaru što je pogriješio, kako treba nešto bolje drugi put napraviti, posvetiti mu više vremena. Rijetki su urednici koji shvaćaju da je urednički posao ujedno i pedagoški posao, većina ih što prije želi od svakog od svojih novinara gotov proizvod, “dobru robu”. Mnoge će početnike to obeshrabriti, pa će odustati od pokušaja da postanu novinari, drugi će ustrajati, iako ih urednici neće baš srdačno i dobronamjerno tretirati, iako će možda nailaziti i na rezerviranost starijih novinara.
Sjećam se da sam i ja imao vrlo različita iskustva kad sam se počeo baviti novinarstvom, i to iako mi je otac bio novinar, pa su u redakcijama znali tko sam, te iako sam - upravo zato što sam bio iz novinarske obitelji - došao u novine već prilično potkovan novinarskom praksom već i stoga što mi je otac dosta rano dao da neke stvari radim zajedno s njim. Uz to, imao sam i nekog iskustva iz “Studentskog lista”. Sjećam se nekih karakterističnih situacija koje dobro ilustriraju na što mogu naići novinari kada dođu u redakciju.
Dobro sam iskustvo imao dok sam kraće vrijeme početkom sedamdesetih godina radio kao reporter za beogradski tjednik “Nin”, pa me je tadašnji glavni urednik “Nina” Frane Barbieri, inače dobar prijatelj mojeg oca, iako sam bio vrlo mlad, slao na neke dosta zahtjevne zadatke. No on je to mudro radio, pa je sa mnom slao iskusnog fotoreportera Tomislava Peterneka, koji mi je pomagao barem u tehničkom smislu na terenu, te me bodrio i savjetovao. Sjećam se međutim i prvog članka koji sam 1974. godine pisao za “Start” o nekom bizarnom teniskom meču u Sjedinjenim Državama. Nismo imali prikladnu fotografiju jednog sudionika tog meča, ali mi je netko rekao da bi je možda mogao imati jedan stariji novinar “Sportskih novosti”. Moj kolega Mario Bošnjak, koji je bio izvršni urednik u “Startu”, i ja spustili smo se do redakcije “Sportskih novosti” i potražili tog čovjeka te ga pitali ima li tu fotografiju, a on nam je hladno odgovorio: “Imam, ali ne dam.” Bili smo pogođeni tom nekolegijalnošću. Sjećam se još jedne situacije koja odlično oslikava kakav je odnos užurbanih, zaposlenih urednika prema mladim nadobudnim novinarima. Izvještavao sam s nekog skupa u Aziji, više se ne sjećam s kojeg, za “Vjesnik”, slao mnogo raznih materijala, a od urednika Emila Piršla nisam dobivao nikakvu povratnu informaciju vrijedi li to ili ne. Ljut zbog toga, poslao sam mu poruku da mi dade neku ocjenu moga izvještavanja, a on mi je hladno teleksom odgovorio: “Dok se ja ne javljam, to znači da je sve u redu.” To je često glavna karakteristika odnosa urednika i mladog novinara, a to za mladog novinara, koji mora učiti kroz praksu, nije dobro.