Srećko JurdanaMinistar policije i ugledni virovitički vunbacitelj Ivica Kirin priredio je uoči Božića za svoje lokalno hadezeovsko društvo malu prigodnu razonodu: lov na Bilogori u kojem su ucmekali sedamnaest promrzlih veprova i slikali se s njima za povijest. Navodnom zaslugom seoskoga gradonačelnika slika je u trenutku obišla svijet, i sudionike uvrstila u legendu. Na njoj se zatekao i poznati virovitički ulični silnik Josip Đakić, pa nekakva Kirinova dvorska luda s kapom djeda Mraza koja mrtvome vepru gura šaku u gubicu, ali najveću zainteresiranost promatrača izazvala je nazočnost lika Mladena Markača, haaškoga optuženika koji prema sudskim odredbama privremenoga boravka na slobodi ne smije napuštati svoj stan. Upravo je Kirin po funkciji zadužen za nadzor poštivanja tih odredbi.

Kao tip koji se po intelektualnome formatu ne razlikuje bitno od Kirina - obojica odgovaraju narodskoj predodžbi policajčine za kojeg pravila ne vrijede - Markač je s entuzijazmom prihvatio činjenicu da ga u lov izvodi onaj tko bi ga od lova morao odvraćati, i da ga pritom još podvrgava fotografiranju za novine. Tim inteligentnim postupkom cijeli sustav nadzora nad haaškim optuženicima, kakav provodi hrvatska vlada, predstavio je kao prijevaru. Ugrozio je ne samo vlastiti status, nego i statuse Čermaka i Gotovine za kojeg je još uvijek postojala mogućnost da ga do suđenja puste na slobodu. Smušeni Markač - međutim - osoba je pod specijalnim tretmanom, u nekoj vrsti ilegale, i u aktualnome kontekstu dramski je donekle podređen Kirinu, koji je preko bilogorskoga lova naciji iznova demonstrirao cjelokupnu raskoš svoje bahate ograničenosti a šefu Ivi Sanaderu upriličio novogodišnje veselje koje se pamti.

Kirin i njegova razularena ekipa proveli su - u nepatvorenoj feudalnoj maniri - bezrazložan pomor životinja dostojan lovova Franje Tahija, a nakon toga su vjerojatno organizirali i konzumaciju veprovine u količinama na kojima bi im pozavidio i veprojed Obeliks iz čuvenoga stripa. Društva za zaštitu životinja, uz druge civilizirane promatrače, s razlogom su zgranuta tim barbarizmom izvedenim pod zaštitom visoke državne funkcije. Krasnog li ministra policije, koji uoči Božića divlja po šumi, iz rudimentarnoga uživanja u bezrazložnome odstrelu artiljerijom masovno uništava faunu, i sa sobom još dovodi osobu koja sudskom odlukom ne smije napustiti prostor neposrednoga boravišta, i na kojoj država pred svijetom dokazuje svoju zrelost i principijelnost. Takav ministar policije zreo je za policijsku istragu, a osim toga, svakako je i originalna oznaka miljea koji se hvali da će Hrvatsku uvesti u Europsku Uniju.

Od periodičkoga objekta masovnoga ismijavanja, Kirin se u zadnjoj fazi svoje bizarne policijske karijere pretvorio u teškoga političkoga diverzanta. Cjelokupnu Sanaderovu haašku retoriku predstavio je na vlastitome primjeru kao demagoško taktiziranje koje nema realnoga uporišta u hrvatskoj državnoj praksi. Kod njegovoga bilogorskoga lova indikativne su, kako vidimo, dvije kompromitantne činjenice: sociopatologija spomenutoga lova kao takvog, u kojem se skupina partijskih neofeudalaca javno hvali iživljavanjem nad životinjama, i uvođenje Mladena Markača u taj nečuveni kontekst, sa svim predvidljivim posljedicama za kredibilitet države i režima. Kirinov lov izravno i metaforički demonstrira kakvo je zapravo društvo u kojem živimo, na jednoj strani zato što nije iznimka u nacionalnome ponašanju, i na drugoj zato što drastično razotkriva nakaradnost pojedinih mentaliteta kojima se u Hrvatskoj pružaju prilike za osvajanje nedodirljivih socijalnih pozicija.

Od samoga Kirina za naciju je tragičnija spoznaja da netko poput njega može postati to što on jest. Kad se za ministra policije imenuje osoba koja nije u stanju sročiti gramatički suvislu rečenicu - i s kojom se zbog toga sprda cijeli nacionalni cyberspace - od nje se može očekivati da će tu policiju nastojati pretvoriti u zajednicu poltrona koji osobne analitičko-spoznajne sposobnosti zatomljuju u korist misaonoga svijeta svoga šefa. Kirinova policija - to je birokratizirano društvo prestrašenih ljudi koji zbog spašavanja karijere guše vlastitu autonomiju prosuđivanja. Zašto je Sanader upravo nesuvisloga Kirina postavio na to važno mjesto? Vjerojatno zato da upravo on - gospodin Sanader - bude de facto ministar policije, kao što je u tom kontekstu Kolindu Grabar-Kitarović postavio za ministricu vanjskih poslova kako bi upravo on - gospodin Sanader - bio de facto ministar vanjskih poslova. Kod određenih svjetonazora bezličnost prvih suradnika bitna je poluga vlasti.

Kako god bilo, Sanader se danas nesumnjivo grize zbog odluke da Kirina zadrži na položaju unatoč njegovim periodičkim demonstracijama kulturološke nekompetentnosti. Psihološki komfor koji mu je pružala spoznaja da sferu nacionalne i režimske sigurnosti drži pod osobnom kontrolom preko svoje marionete, u trenutku je zamijenjen šokom spoznaje za kakve je sve nevjerojatne političko-antigrađanske eskapade ta otkvačena marioneta sposobna. Sanader sad najavljuje da Kirina u novoj vladi biti ne će, ali prekasno je za bilo kakvu kontrolu štete. Od svoga ministra policije dobio je udarac u mekani dio političkoga pleksusa u vrlo osjetljivome trenutku, kad se muči oko koalicija, kad svoju skromnu izbornu prednost pokušava artikulirati kao nedvosmislenu i zasluženu pobjedu, kad se nastoji predstaviti kao pouzdan partner međunarodne zajednice i kreirati univerzalni dojam da je zasluženo dobio još jedno povjerenje birača. Na sve to njegov partijski Obeliks bacio je debelu sjenu, sa svojim vrlo specifičnim varijantama blagdanskoga posta.