Komplicirani, osjetljivi tajni plan, kojim je uz odobrenje SAD-a trebao biti obavljen veliki prijenos vlasti u Pakistanu s prozapadnih generala na prozapadnu političarku, bivšu premijerku Benazir Bhutto, uništen je u atentatu 27. prosinca u Rawalpindiju. Islamistički ekstremisti, koji su je pokušali ubiti već u listopadu u Karachiju, čim je došla u Pakistan, kad je poginulo 120 ljudi iz njezine pratnje, sad su postigli svoj cilj. Ubili su je u sličnom atentatu u Rawalpindiju dok je napuštala predizborni skup, koji je održala samo 12 dana prije pakistanskih parlamentarnih izbora. Time je uništen ne samo važan plan da se Pakistan održi na prozapadnoj liniji, kako bi i dalje bio saveznik SAD-a u borbi protiv islamskog terora i Al Qaede, nego je cijela zemlja bačena u kaos. Jer teško da će se za 12 dana održati bilo kakvi regularni izbori kad je ubijena njihova favoritkinja, koja je u siječnju trebala i treći put postati pakistanskom premijerkom. Bilo kakav demokratski proces ne može se nastaviti u situaciji kad nije jasno nije li taj atentat uvertira u nešto još zlokobnije, islamističku pobunu koja bi ekstremiste mogla dovesti na vlast u Pakistanu koji posjeduje nuklearno oružje.

Pakistan već dugo prolazi kroz političku krizu, i to iz dva razloga. Prvi je sve veća nepopularnost predsjednika Perveza Musharrafa, bivšeg generala koji je 1999. došao na vlast vojnim pučem i držao je uz pomoć vojske. Isprva je to funkcioniralo, ali se vojna vlast rastočila pa su se pojačali zahtjevi da Musharraf vlast prepusti demokratskim političkim strankama prema volji birača na izborima. Drugi je razlog krize bila sve veća snaga islamista u Pakistanu, i to ne samo ilegalnih terorista nego i umjerenih islamista koji legalno djeluju u velikim pakistanskim gradovima. I jedni i drugi žele maknuti prozapadnog Musharrafa, nadvladati kroz izbore ili na druge načine prozapadne i liberalne političke stranke, preuzeti vlast ili demokratski ili nasilnim sredstvima, te Pakistan pretvoriti u islamsku republiku, preokrenuti njegovu politiku, prekinuti savezništvo sa SAD-om i uspostaviti savezništvo s protuameričkim islamskim zemljama.

Tu krizu u SAD-u su pratili s velikom zabrinutošću jer je Pakistan ključni američki saveznik u brobi protiv terora, posebno s obzirom na ono što se zbiva u susjednom Afganistanu, gdje američka vojska i veliki korpus sastavljen od drugih zemalja NATO-a vodi bitku protiv talibana i ostataka Al Qaede. Bez pakistanskog savezništva ta se bitka u Afganistanu ne bi mogla voditi, jer sva zapadna logistika ide preko Pakistana. S druge pak strane, antiameričke ekstremne snage diljem svijeta shvaćaju da bi obrat u Pakistanu nužno donio i propast napora SAD-a i NATO-a u Afganistanu.

Zato je SAD potaknuo tajni sporazum između sve nepopularnijeg Musharrafa i najpopularnije pakistanske političarke o prijenosu vlasti pomoću demokratskih izbora, kako bi Pakistan ostao prozapadna država. Benazir Bhutto uvijek je vodila prozapadnu, proameričku politiku, bila je liberalno orijentirana, školovana na najboljim zapadnim sveučilištima, i velika protivnica pakistanskih islamista koje smatra odgovornima i za stradanje vlastite obitelji. I njezin otac 70-ih je bio premijer, a 1976. su ga svrgnuli upravo islamististi i objesili nakon montiranog procesa. Benazir Bhutto bila je u izgnanstvu sve vrijeme vlasti Perveza Musharrafa, koji je prijetio da će joj se suditi zbog korupcije ako se vrati u zemlju. Ta je prijetnja sad bila povučena pa se ona u listopadu vratila u Pakistan. Iako su se Benazir Bhutto i Musharraf stalno javno sukobljavali i uzajamno kritizirali, sve se obavljalo prema planu, pa je Musharraf napustio vojsku, postao civilni predsjednik, a zapovjedništvo vojske preneseno je na generala vjernog i njemu i njoj. Sljedeći važan korak trebali su biti izbori 8. siječnja.

Pakistan je sad upao u još veću krizu, a opasnost od islamističkog prevrata se povećava.