NIKAD U BLISKIM ODNOSIMA Francisco-Javier Lozano tijekom svog četverogodišnjeg mandata u Hrvatskoj nikako nije uspijevao ostvariti bliži odnos s kardinalom BozanićemO tome se ne priča javno, ali u vrhovima Katoličke crkve u Hrvatskoj zavladalo je poprilično zadovoljstvo kad je papa Benedikt XVI. nedavno odlučio premjestiti Francisca-Javiera Lozana, dosadašnjeg apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj. Lozano je u Hrvatskoj od ljeta 2003. i u relevantnim crkvenim krugovima prevladava mišljenje da se nije snašao, kako se to očekuje od diplomata koje šalje Sveta Stolica. Sad mu se čak javno izvlače i privatne navike kao što je ljubav prema biciklizmu, koja je očito nervirala neke na Kaptolu, ili kad je po dolasku u Hrvatsku, na pitanje novinara govori li hrvatski jezik, on na dobrom srpskom uzvratio “razumem”, ali u pitanju su dublji razlozi, potvrdilo je za Nacional nekoliko dobro informiranih crkvenih izvora.

“On se nije bavio ničime, i to je njegov glavni grijeh. Duboko vjerujem da je kao izaslanik čuvene vatikanske diplomacije mogao napraviti puno više u međunarodnom pozicioniranju Hrvatske i početku pregovora s Europskom Unijom, a vjerojatno i Haaškim sudom. Trebao je lobirati kod stranih diplomata i mnogi bi ga poslušali, posebno iz pretežno katoličkih država, onako kako su to drugi nunciji radili 1991., diljem svijeta zagovarajući priznanje Hrvatske. Lozano to nije radio nego se držao prilično distancirano, i dobro je da odlazi, a mi se možemo nadati da će nam papa ovaj put poslati sposobnijeg nuncija, kakvi su bili Lozanovi prethodnici”, smatra sugovornik Nacionala. Odmak od dosadašnjeg apostolskog nuncija vidljiv je i po tračevima koji se o njemu šire Kaptolom. Tako se tvrdi da je on jedini vatikanski diplomat koji je doslovce protjeran iz Afrike, a sve zbog kritika lokalnog svećenstva i vlasti na njegov tamošnji rad. Sudeći po izjavama za hrvatske medije u kojima je eksplicitno izjavio da je sretan jer je napokon u nekoj europskoj zemlji, može se zaključiti da je i Lozanu poprilično dozlogrdio boravak na afričkom kontinentu.

FRANCISCO-JAVIER LOZANO imenovan je apostolskim nuncijem u Hrvatskoj 2003., kad je naslijedio među biskupimaViše izvora potvrdilo je da tijekom 4,5-godišnjeg mandata nikako nije uspijevao ostvariti bliži odnos s kardinalom Josipom Boznićem. Uvelike je tomu pridonjela i Bozanićeva distanciranost, a konačni razlaz uslijedio je kad je za novog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije izabran Marin Srakić iz Đakova. Koliko god biskupi tvrde da je to bio običan događaj, bila je to jasna poruka upućena zagrebačkom nadbiskupu, koji je smatrao da ga je - samo da je htio - apostolski nuncij mogao zaštititi. Ali Lozano to nije učinio, i sada na zadovoljstvo kaptolske kurije odlazi za nuncija u Rumunjsku i Moldaviju, dok svi nestrpljivo čekaju tko će ga naslijediti.

MARIN SRAKIĆ posato je šef Biskupske konferencije kad Lozano nije podržao BozanićaFrancisco-Javier Lozano rodio se 1943. u španjolskoj pokrajini Segovia, a za svećenika je zaređen 1968. Doktorirao je moralnu teologiju na rimskom Papinskom lateranskom zavodu, a početkom 70-ih proveo je godinu dana u Španjolskoj, a 1973. ponovno otišao u Vatikan, gdje se uključio u diplomatsku službu Svete Stolice. U međuvremenu je doktorirao i kanonsko pravo, a prva njegova diplomatska služba bio je položaj nižeg službenika u Lagosu, glavnom gradu Nigerije. Idućih deset godina službovao je u papinskim nuncijaturama u Južnoj Africi, Zimbabveu i Jugoslaviji.

U Beogradu je na položaju savjetnika radio početkom 80-ih i u tom razdoblju naučio solidno govoriti neku mješavinu srpskog i hrvatskog. Zatim se vratio u Rim i cijelo desetljeće, od 1984. do 1994., radio kao voditelj odjela za Latinsku Ameriku u Državnom tajništvu Svete Stolice. Potom ga je Ivan Pavao II. opet uputio u Afriku i imenovao nuncijem u Tanzaniji, a od 1999. do 2002. bio je voditelj vatikanske misije u Kongu. Potom je godinu dana proveo u Vatikanu, a u kolovozu 2003. naslijedio je Giulija Einaudija u Republici Hrvatskoj. Sudeći po intervjuu koji je dao Glasu Koncila, Lozano je, nakon skoro dvadeset godina provedenih u afričkim državama, s neskrivenim oduševljenjem dočekao svoj diplomatski transfer u Europu. U razgovoru za taj katolički tjednik rekao je da je jako sretan jer se napokon nalazi na europskom kontinentu, a Hrvatsku je opisao kao zemlju s najjačim crkvenim utjecajem na društveni život. Unatoč tim komplimentima, crkveni vrh nikad ga nije osobito simpatizirao. Na neki način, može se povući svojevrsna paralela između Lozana i Bozanića, premda njih dvojica nisu bili bliski, ali, isto tako, obojica su uvelike opterećena značajem svojih prethodnika. Tako Bozanić nikada nije uspio steći važnost kakvu je imao njegov prethodnik Franjo Kuharić, a na isti nasčin Lozano je prilično marginalan diplomat, u usporedbi s Giuliom Einaudijem. Osim toga, Vatikan je u Jugoslaviju i Hrvatsku redovito slao najjače kadrove, čije su karijere kudikamo respektabilnije nego u primjeru posljednjeg nuncija.

U razdoblju između sredine 60-ih i 1990. u Beogradu su se našla trojica apostolskih nuncija, koji su ostvarili vrhunske karijere u diplomatskoj službi Svete Stolice. Kronološki gledano, prvi među njima bio je Mario Cagna, koji je na neki način “probijao led“ u odnosima Jugoslavije i Vatikana. Cagna je poslije bio nuncij u Austriji, a umro je 1986. Poslije je položaj nuncija preuzeo Michele Cecchini, koji je također jedno vrijeme bio vatikanski ambasador u Beču. Ipak, najveće ime nesumnjivo je bio Gabriel Montalvo, Kolumbijac koji je do svoje smrti 2006. slovio kao jedan od vodećih članova crkvene diplomacije. Montalvo je bio ekspert za zemlje socijalističkog lagera i još početkom 70-ih, zajedno s Agostinom Casarolijem, kasnijim državnim tajnikom Svete Stolice, sudjelovao je u pregovorima s poljskim komunističkim vlastima. Potom je vodio diplomatske misije u Nikaragvi i Hondurasu, latinskoameričkim državama u kojima je bjesnio građanski rat. Montalvo je bio i prijeratni apostolski nuncij u Jugoslaviji, a 1994. i u Bjelorusiji. Vrhunac njegove diplomatske karijere nesumnjivo je razdoblje od 2000. do 2006., kada je imenovan nuncijem u Sjedinjenim Američkim Državama. I na tom položaju predvodio je značajne akcije, poput potpisivanja Konvencije o zabrani kemijskog i biološkog oružja, a zajedno s papom Wojtylom suprotstavljao se odluci Georgea W. Busha o napadu na Irak i svrgavanju Saddama Husseina.

GIULIO EINAUDIIpak, najveći utjecaj nesumnjivo je imao Giulio Einaudi, koji je bio punih 11 godina (1992.-2003.) apostolski nuncij u Hrvatskoj. O važnosti koju je imao govori i podatak da je na njegovoj oproštajnoj misi prigodom odlaska iz Hrvatske sudjelovalo 60 svećenika, 15 biskupa, a obred je vodio kardinal Josip Bozanić. Einaudi je bio puno više od klasičnog diplomatskog predstavnika u stranoj zemlji. Uspostavio je odlične odnose s Franjom Kuharićem, kao i tadašnjim HDZ-ovim vlastima, od Franje Tuđmana do Mate Granića i Jure Radića. Upravo je on značajno utjecao na sadržaj četiriju sporazuma između Republike Hrvatske i Svete Stolice, kojima su Katoličkoj crkvi zajamčene brojne povlastice, kao što su povrat i naknada oduzete imovine, uvođenje vjeronuka u škole i vrtiće, kao i državno financiranje rada crkvenih institucija. U svakom slučaju, Einaudi je u tih 11 godina stekao golemo poštovanje hrvatskog klera i u Crkvi su očekivali da će njegov nasljednik biti podjednako efikasan. Dogodilo se upravo suprotno i zato su nedavno mnogi bili zadovoljni kad je objavljeno da Lozano napušta Zagreb i odlazi kao nuncij u Rumunjskoj i Moldaviji. Mnogima je zasmetalo to što je taj Španjolac - za razliku od utjecajnog, ali diskretnog Einaudija - bio spreman davati intervjue i prilično nediplomatski tvrditi kako je Hrvatska najkatoličkija europska država.

Naravno da su ovdašnji crkveni krugovi svjesni vlastitog utjecaja na javnost i politiku, ali ne vole kad se to radi otvoreno, kao u slučaju papinskog nuncija. Biskupi znaju da u Vatikanu postoji izniman interes za Hrvatsku, što se vidjelo 1991., kad su brojni nunciji po uputama Svete Stolice lobirali za međunarodno priznanje. Veliku ulogu odigrao je i tadašnji vatikanski državni tajnik Jean-Louis Tauran, koji je osobno agitirao među šefovima tadašnje Europske zajednice, a Giulio Einaudi je tijekom svog mandata u diplomatskim krugovima također zagovarao Hrvatsku.

U usporedbi s njima, Javier Francisco Lozano nije nastavio takav trend, i mnogi u Crkvi ostali su razočarani njegovim ponašanjem. “Najlakše je biti nuncij u Hrvatskoj. Ovo je katolička država u kojoj vas ljudi cijene, nema protuvjerskih demonstracija kao u Njemačkoj ili Britaniji, a još smo i blizu Rima. Mi svećenici imamo običaj reći da ovdje svatko može biti diplomat Svete Stolice, ako je u stanju odraditi svetu misu“, jednostavnim jezikom opisao je to prije nekoliko dana za Nacional svećenik iz Zagrebačke nadbiskupije. U očekivanju Lozanova nasljednika, svojevrsno smirenje donijeli su rezultati parlamentarnih izbora. Nitko u Crkvi ne poriče zadovoljstvo pobjedom HDZ-a i sastavljanjem nove vlade pod vodstvom Ive Sanadera. Nije riječ o trijumfalizmu iz 90-ih, nego prevladavajućem mišljenju da HDZ i koalicijski partneri uglavnom neće komplicirati odnose s crkvenim vlastima. “Izabrali smo manje zlo, i to je dovoljno”, objasnio je ovih dana jedan Bozanićev suradnik i dodao: “Teško je u to vjerovati, međutim, kad se pojavio Zoran Milanović, u Zagrebačkoj nadbiskupiji ga je podržavalo 40 posto svećenika. Onda je počeo petljati s vjeronaukom i odnosom Crkve i države i razumljivo je da su se mnogi ohladili. Ali sve što se događa na političkoj sceni ipak ide prema tome da će već u bliskoj budućnosti Katolička crkva sve više voditi politiku ekvidistance prema strankama koje pripadaju lijevom i desnom centru.”