Promatrači koji su - silom okolnosti - ujedno i egzistencijalni sudionici zbivanja u hrvatskome društvu, lako će se složiti s porukama iz sindikata da je hrvatska ekonomska situacija neusporedivo dramatičniji fenomen od ezoterije političkih koalicija kojom građane neumorno bombardiraju mediji. Život u Hrvatskoj skuplji je iz dana u dan, ekspanziju cijena prati stagnacija plaća, i kako stvari stoje, tom trendu ne nazire se kraj irelevantno od funkcija koje u državi osvajaju gospođa Adlešić, gospodin Friščić, gospodin Pupovac ili gospodin Memedi. O. K. Režimi imaju svoje prioritete. Možemo skapati od gladi, ali pušiti ne ćemo, poručio je naciji zadnjih dana Ivo Sanader, najavljujući - u skladu sa zapadnoeuropskim ekoritualima - generalnu zabranu dima u hrvatskim javnim prostorima. Ako država već nije u stanju građanima osigurati zdravu ekonomiju, osigurat će im barem zdrav zrak u birtijama, što se jednostavno postiže dekretima.

Za pohvalu je državna borba protiv pušenja - Tito i Mao Ce Tung pušili su stotinjak cigareta na dan i umrli tragično mladi - no intrigantan je u tom kontekstu dojam da Ivo Sanader od Europe preuzima prije svega restrikcije svih vrsta, a građanskih povlastica, izuzmemo li partijsko-političku kastu, kod njega nigdje ni za lijek. Sanaderova napredna državna regulativa pretvorila je građanina u hodajući prekršaj - ne puši, ne pij, ne vozi, čuvaj se USKOK-ove ruke, radosno plaćaj namete, poštuj policiju i općinsku upravu kao samoga sebe - i ponudila mu u isto vrijeme životnu perspektivu od tristo eura mirovine. Ako je Sanaderu već zapadna Europa vrhunski uzor, mogao bi - osim restrikcija - preuzeti i njezino poduzetničko, socijalno i sindikalno zakonodavstvo, ali on za takvu proširenu viziju napretka nema ni velike volje, ni novaca u blagajni; pojele su ih čete njegovih korumpiranih boraca za europske standarde.

Sanader zasluženo ulazi u drugi mandat, jer njegov glavni oponent Zoran Milanović retorički i sadržajno nije ponudio ništa čime bi ga mogao ugroziti, ali nastavak strategije koja favorizira državu na račun građanina, i arbitrarno određuje tko je korumpiran a tko nije, za koga restrikcije i zakoni vrijede a za koga ne, stvorit će mu u tom mandatu znatno složenije političke probleme od onih s kojima se suočavao ranije. Slabiji je nego prije, i bit će ranjiviji na napade. Ne će ga suviše pošteđivati ni sindikati, ni narod, ni partneri, a glavni oslonac pružat će mu stari krug pouzdanika opterećenih aferama i sukobima interesa, kojih se već - zbog nacionalnoga zdravlja - odavno morao riješiti.

I u novoj vladi, međutim, on nastoji sačuvati jezgru svoga uhodanoga mandarinističkoga sustava koji ga, na jednoj strani, štiti od nepredvidljivosti vanjskoga svijeta, i na drugoj, nad bitnim aspektima toga svijeta osigurava režimski nadzor. Slučaj Kirin potvrdio je da se Sanader krajnje nevoljko odriče svojih poluga kontrole nad državom i društvom, kakve god one bile. Nakon afere s Markačem prisilio je Kirina na ostavku jer nije imao alternative, no promatrači su u tom moralnom pothvatu mogli uočiti neke filistarske nijanse. Umjesto prihvaćanja ostavke, Sanader je - kao prvo - Kirina morao smijeniti i podvrgnuti disciplinskom postupku, s obzirom na činjenicu da se radilo o prekršaju bez presedana koji je nanio izravnu štetu državnim interesima. Ministar policije koji u iracionalan pokolj životinja poziva optuženoga čovjeka u kućnome pritvoru, za čiji je nadzor zadužen, zaslužuje podvrgavanje oštrijoj proceduri od formalističkoga usvajanja ostavke koju je dao “iz moralnih razloga”.

Kao drugo, Sanader situaciju oko Kirina i lova nije u javnosti komentirao ni riječju, iako je u tom povodu građanima bio dužan ponuditi neka objašnjenja. Očekivalo se od njega da objasni kako je moguće da lik poput Kirina postane ministar policije, i da se pred publikom na neki način opravda zbog tog bizarnog kadrovskog eksperimenta, ali Sanader je radije - humorist bi rekao: poput Krleže sedamdesetih - pribjegao tehnici “znakovite šutnje”, čekajući da se slučaj raspline u loncu novih zbivanja. Sanaderovo filistarsko neizjašnjavanje u povodu teškog državnog skandala nije ostavilo naročit dojam na gledaoce, a prevarantskoj percepciji hrvatskoga miljea doprinos su dale i neke druge okolnosti.

Neposrednu krivnju za skandal po nalogu je preuzeo na sebe anonimni hadezeovac iz virovitičke općine, stanoviti Ribić, koji je u naletu gluposti fotografije lova poslao medijima, i zbog toga se bacio na zemlju, posuo pepelom i ponizno ispričao i Markaču, i Kirinu, i svima živima. Kako vidimo, nije bitan skandal sam po sebi i oni koji su ga izazvali; bitan je, to jest odgovoran, onaj tko je o njemu informirao javnost. Da nisu procurile fotografije, Markač bi - što se hrvatske države i policije tiče - mogao cijeli svoj kućni pritvor komotno provesti među veprovima. Opisana sklonost reverziji odgovornosti - ubijanje donosioca nepoćudnih vijesti - podosta govori o hipokritskome mentalitetu hrvatske vladajuće nomenklature, koncentrirane oko gospodina Sanadera.

Ni vojni krugovi oko predsjednika Mesića nisu, međutim, ostali imuni na posljedice Markačeve veprologije. U slijedu curenja informacija pokazalo se da je gospodin Markač bio nazočan i na lovačkim seansama koje su organizirali šef Glavnog stožera HV-a Josip Lucić, pa ministar Rončević itd. Zvali su navodno i Ademija u lov, ali on nije htio, a Markač je evidentno pokazao specijalnu dozu povjerenja u državne mehanizme čuvanja tajne kad se unatoč svom statusu odlučio na sudjelovanja u političkim šumskim pustolovinama.

Predsjednik Mesić tvrdi da kod Lucića nema odgovornosti, jer on je samo zvao, a na Markaču je bilo da prihvati ili odbije. Malo će koga u to uvjeriti.