DJECA OTETE POLITIČARKE Melanie i Lorenzo Betancourt sastali su se u Parizu s venezuelskim predsjednikom Hugom ChávezomOslobađanje dviju kolumbijskih političarki, koje su nekoliko godina bile zarobljenice ultralijeve kolumbijske gerilske organizacije FARC (Fuerzas armadas revolucionarias de Colombia - Revolucionarne oružane snage Kolumbije), velik je posrednički uspjeh ljevičarskog venezuelskog predsjednika Huga Cháveza, a možda i početak oslobađanja i drugih zatočenika FARC-a te političkog rješenja za uzroke kolumbijskog građanskog rata. Dvije političarke - 57-godišnja Consuelo González, koja je u zatočeništvu FARC-a bila od rujna 2001., te 44-godišnja Clara Rojas, od veljače 2002. - oslobođene su nakon više mjeseci napornih i neizvjesnih pregovora u kojima je ključnu ulogu imao predsjednik susjedne Venezuele, pokazavši da ima dovoljno utjecaja na FARC, da energične kolumbijske gerilske ljevičare može nagovoriti i na stanoviti zaokret u politici.

Iako desničarski kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe nije bio sklon toj operaciji, jer nije htio pristati na tražene ustupke, na kraju se i on uključio, velikim dijelom pod pritiskom iz inozemstva. Dvije su žene na slobodi, ali one same kažu da to ne smije biti kraj napora da se oslobode i drugi taoci FARC-a, jer ljevičarski gerilci drže u zatočeništvu još 750 osoba, među njima i 43 istaknute političke osobe, nekoliko časnika kolumbijske vojske, koji su zatočeni već deset godina, te trojicu američkih stručnjaka za borbu protiv krijumčarenja narkotika, koje su gerilci zarobili kad se prije pet godina njihov avion zbog kvara spustio na teritorij pod njihovom kontrolom. Za njihovo oslobađanje FARC postavlja teške uvjete, ne samo da kolumbijska vlada oslobodi brojne zarobljene pripadnike FARC-a, nego od vlade zahtijeva i razne političke i sigurnosne ustupke te prekid vojnih operacija protiv FARC-a, odnosno priznanje vlasti FARC-a u širokim područjima srednje i južne Kolumbije koje gerilska organizacija ima pod kontrolom.

FARC je najjača ljevičarska organizacija u Kolumbiji, osnovali su je 1966. članovi Komunističke partije Kolumbije, i otad, poprilično uspješno, ratuje s vladom, ali i s desničarskim paravojnim skupinama. FARC je preuzeo kontrolu nad značajnim područjima u središnjoj i južnoj Kolumbiji, a svoju djelatnost financira i pljačkanjem banaka i otmicama. Posljednjih godina otmice su se umnogostručile. Neke su poduzete radi novčanih ucjena, druge radi političkih ucjena, mnoge radi pritiska na lokalne političare, a FARC je hvatao ljude i kako bi ih razmjenjivao za svoje ljude koje drži vlada.

U veljači 2002. FARC se domogao dvoje vrlo vrijednih talaca, predsjedničke kandidatkinje Íngrid Betancourt i njezine pomoćnice i potpredsjedničke kandidatkinje Clare Rojas. Íngrid Betancourt Pulecio rodila se 1962. u Bogoti u kolumbijsko-francuskoj obitelji, u Francuskoj studirala na visokoj političkoj školi Science-Po, gdje joj je predavao i kasniji francuski ministar vanjskih poslova i premijer Dominique de Villepin. Udala se za francuskog diplomata pa je stekla i francusko državljanstvo. Potkraj 90-ih vratila se u Kolumbiju i započela političku karijeru.

HUGO CHÁVEZ je na tiskovnoj konferenciji u Caracasu na karti objasnio kako je tekla operacija oslobađanja kolumbijskih taokinjaNekoliko dana prije predsjedničkih izbora 2002. krenula je agitirati u područje koje je nedavno od pobunjenika oslobodila vojska. Iz grada Florencije, protivno savjetima vojske da ne putuje, pošla je prema gradu San Vicente del Caguán, koji su dan prije od pobunjenika oslobodili vladini vojnici. Htjela je u gradu održati politički zbor i sastati se s gradonačelnikom, članom svoje stranke. Krenula je na put u društvu svoje pomoćnice Clare Rojas i triju novinara. Pobunjenici iz FARC-a zaustavili su ih na otvorenoj cesti, trojicu novinara pustili, a Ingrid Betancourt i Claru Rojas poveli sa sobom.

---

Isprva je to izazvalo veliku pozornost, jer je ona bila jedan od najznačajnijih talaca FARC-a. Ali poslije se o njoj manje govorilo, sve do srpnja 2003. kad se u novinama počelo pisati da bi je FARC mogao pustiti zahvaljujući posredovanju Francuske, jer je ona i francuska državljanka, a i stoga što je tadašnji ministar Villepin i osobno poznaje.

Ali sredinom srpnja 2003. novine su otkrile da je Francuska u brazilski grad Manaus, u Amazoniji nedaleko od brazilsko-kolumbijske granice, poslala svoj vojni transportni avion C-130. U Parizu je to potvrđeno, uz objašnjenje da je taj avion stigao u Manaus iz humanitarnih razloga, tobože stoga što je Ingrid Betancourt u lošem zdravstvenom stanju, zbog čega će je gerilci pustiti, a potom će ona odmah dobiti potrebnu njegu u avionu koji će je prevesti do bolnice. Za taj avion, međutim, zainteresirala se brazilska vlada, koja o toj operaciji uopće nije bila obaviještena. Brazilske vlasti htjele su pregledati avion, ali su to Francuzi odbili pozivajući se na diplomatski imunitet. U pojedinim medijima počelo se tvrditi da se u avionu nalazi oružje, koje je Francuska namjeravala predati gerilcima u zamjenu za Íngrid Betancourt.

Brazilska vlada prosvjedovala je kod francuske, kao i kolumbijska vlada, kojoj - navodno - također nije bila poznata francuska operacija. Kolumbijska vlada tvrdi da je to miješanje Francuske u njene unutrašnje stvari, kojim se ugrožava njena opća strategija pregovaranja s gerilcima o oslobađanju svih talaca, a ne samo Íngrid Betancourt. Nakon nekoliko dana diplomatskog prepucavanja operacija je otkazana, što je za Villepina bio neugodan debakl. Bilo je još nekoliko inicijativa i pritisaka na FARC da oslobodi Íngrid Betancourt, ali su svi ti napori propali. Štoviše, FARC je odbio davati bilo kakve informacije o njoj, pa nakon 2003. dugo nije objavio ni jednu njenu fotografiju ili videosnimku koje bi dokazivale da je još živa. Neki bivši taoci FARC-a, koji su u međuvremenu oslobođeni, tvrdili su da su je viđali i da je još živa. Ljetos je FARC objavio još jednu njezinu snimku na kojoj se vidi kao sjedi u šumi, jako mršava i iscrpljena.

Ta je snimka objavljena kad se pojavila nova inicijativa da se oslobodi Íngrid Betancourt, a u njoj je ponovno važnu ulogu imala francuska vlada, i to nova vlada, nakon što je predsjednikom postao Nicolas Sarkozy. Prema tadašnjim tvrdnjama štampe, iza kulisa su se vodili intenzivni pregovori o njezinu oslobađanju, a u te pregovore bio je uključen i Hugo Chávez, predsjednik susjedne Venezuele, a tvrdilo se da bi ulogu u završnoj fazi imala i tadašnja supruga francuskog predsjednika Cécilia Sarkozy.

ÍNGRID BETANCOURT na snimci od prošlog ljeta: nakon nje nije viđenaTe tvrdnje venezuelskih novinara, međutim, svi su službeno demantirali, Chávez je čak rekao da nema pojma o takvoj kombinaciji, a francuska vlada da nema nikakvih planova da Cécilia Sarkozy otputuje u Caracas. Ta se operacija tada, ako je i bila planirana, nije realizirala, navodno, velikim dijelom zbog nepovjerenja vođa FARC-a, koji su - kako se danas tvrdi - predložili nešto drugo. Zainteresirane strane tada su odustale od oslobađanja Íngrid Betancourt i odlučile da se uzajamno povjerenje pokuša izgraditi drugom operacijom, s drugim osobama, koje nisu tako istaknute kao Íngrid Betancourt. Tako je Chávezovim posredovanjem dogovoreno oslobađanje Clare Rojas, pomoćnice Íngrid Betancourt, te Consuelo González, istaknute bivše članice kolumbijskog parlamenta. Dogovoreno je da bude oslobođen i trogodišnji dječak Emmanuel, kojeg je Clara Rojas rodila u zatočeništvu.

Da je Clara Rojas u zatočeništvu rodila sina, govorili su neki oslobođeni taoci, ali to nije potvrdio FARC, sve dok potkraj prošle godine nije službeno najavljeno oslobađanje dviju političarki i sina Clare Rojas. Potvrđeno je da je Clara Rojas rodila u zatočeništvu, da je dijete i začeto u zatočeništvu, da je ona dobrovoljno stupila u spolne odnose s nekim od gerilaca koji su je čuvali. Potkraj prosinca bilo je najavljeno da će njih troje - Consuelo González, Clara Rojas i njen sin Emmanuel - biti oslobođeni, ali se dogovorenog dana operacija nije realizirala. Kolumbijska vlada optužila je gerilce da nisu spremni za operaciju, a to se pokazalo točnim: oni nisu mogli ispuniti ono što su obećali jer se ispostavilo da nisu imali malog Emmanuela, a nastalo je veliko iznenađenje kad se doznala njegova sudbina. On je rođen u džungli, kako je Clara Rojas ispričala nakon što je oslobođena, u vrlo dramatičnim okolnostima, jer joj je neka priučena gerilka napravila carski rez džepnim nožićem. Dječak je bio ozlijeđen pri porodu. Kad je imao godinu dana, zarazio se parazitom tipičnim za to područje kolumbijske prašume, pa je jako oslabio i našao se u životnoj opasnosti. Očito mu je trebalo liječenje, pa su ga gerilci - uz njezin pristanak - predali seljaku Juanu Gómezu, svom simpatizeru, da ga odnese u državnu bolnicu. U bolnici je seljak s dječakom bio osoblju sumnjiv, jer se predstavljao malo kao djed, malo kao prastric, i navodio različita dječakova imena. Liječnici su otkrili da dječaka uopće ne poznaje, a i dijete je bilo u tako lošem stanju da su pomislili da je bilo zlostavljano. Stoga mu je dječak oduzet, prebačen u Bogotu, gdje ga socijalna skrb preuzele pod imenom Juan Davis Gómez i, nakon što je zdravstveno zbrinut, dala usvojiteljskoj obitelji.

PROSLAVA U CARACASU Oslobođene političarke Consuelo González (lijevo) i Clara Rojas (druga zdesna) s predsjednikom Chávezom, koji u naručju drži Julianu, unuku Consuelo GonzálezKad je dogovoreno oslobađanje troje talaca, gerilci FARC-a, ne znajući što se događalo s dječakom, tražili su od Gómeza da vrati dječaka do 20. prosinca, kako bi mogao biti predan, ali Gómez ga nije mogao predati jer više nije bio kod njega. Navodno Clara Rojas nije htjela sudjelovati u operaciji oslobađanja ako se ne riješi sudbina njezina djeteta, pa je cijela operacija propala. Gerilci su, navodno, Gómezu zaprijetili da će ga ubiti ako ne vrati dječaka, a on je u strahu prebjegao na vladinu stranu i otkrio dječakov identitet. Tako su kolumbijske sigurnosne službe doznale da je dječak koji je oduzet seljaku sin Clare Rojas, što je, navodno, potvrdila i DNK analiza. Obnovljeni su pregovori pa je dogovoreno da se napokon oslobode dvije žene, a kolumbijska vlada je obećala da će Clari Rojas omogućiti da preuzme dječaka.

Consuelo Gonzalez je u zatočeništvu postala udovica, muž joj je umro od srčanog udara, ali i baka, jer joj je kći rodila unučicu. Clara Rojas je zagrlila majku, a uskoro će u Bogoti vidjeti sina, kojem već pokazuju njezine slike. Na konferenciji za tisak u Caracasu one su apelirale da se pregovori o oslobađanju nastave. Ispričale su da su mnogi taoci zakovani lancima za drveće, čak i kad vladini avioni gađaju logor u kojem se nalaze, uglavnom neuhranjeni, bolesni. Posebno je bila spominjana Íngrid Betancourt, o kojoj se ništa ne zna od ljeta, čak niti je li još živa, pa ni njezina prijateljica i suradnica Clara Rojas o njoj ništa ne zna jer su ih gerilci razdvojili još prije nekoliko godina. Obitelj Íngrid Betancourt nada se da oslobađanje dviju zatočenica najavljuje i njenu slobodu, a to se za svoje najmilije nadaju i obitelji drugih talaca. I francuska vlada najavila je da će pojačati napore da se oslobodi i Íngrid Betancourt.

20 dana hoda kroz džunglu

FARC je u posljednji trenutak objavio kamo da dođu helikopteri Međunarodnog Crvenog križa, odakle su dvije žene - koje su 20 dana pješačile kroz prašumu s gerilcima - prebačene u pogranični venezuelski grad, gdje su ih čekale obitelji, a potom ih je u Caracasu trijumfalno dočekao Chávez.