POSJET ZAGREBU Mužijević je prošlog petka u Hrvatskom glazbenom zavodu održao koncert, a kaže da je u Zagreb došao i posjetiti svog profesora s Akademije Vladimira KrpanaPijanist Predrag Mužijević (44) jedan je od najboljih i najpoznatijih izdanaka zagrebačke Muzičke akademije u Zagrebu a svoju kvalitetu potvrdio je tijekom 20-godišnje karijere u Americi. Nakon što je diplomirao 1984., otišao je u Ameriku, a 1989. završio školu Juilliard u New Yorku gdje je ostao i živjeti. Nastupao je vrlo često, miješao stilove i utjecaje, a upoznavanje s čuvenim baletanom Mihailom Barišnjikovom promijenilo mu je karijeru. Počeli su zajedno raditi jer je Mužijevića zanimao spoj glazbe i koreografije a suradnja je dostigla vrhunac posljednjih godina otkako je Barišnjikov u New Yorku otvorio Arts Center u kojem je Mužijević direktor glazbenog programa.

Kako sam kaže, taj posao je za njega igra i još uvijek mu preostaje dovoljno vremena da nastupa samostalno ili s orkestrima diljem Amerike. Prošlog tjedna Mužijević je došao u Zagreb, gdje je održao koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu te posjetio svog profesora s Akademije Vladimira Krpana.

NACIONAL: Koliko za svoj uspjeh trebate zahvaliti spoju sarajevske srednje glazbene škole i Muzičke akademije u Zagrebu koje ste pohađali?
- Imao sam sreću što mi je u Sarajevu profesorica bila Farida Mušanović, potom Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan. S profesorom Krpanom sam radio relativno kratko, dvije i pol godine, ali on je doista izvanredan profesor, u što sam se uvjerio kasnije. On ima vrlo rijetku kombinaciju rendgenske fizičke preciznosti i etike, poštovanja prema poslu. U to doba toga nisam bio svjestan, ali sam shvatio kasnije, dok sam putovao svijetom.

NACIONAL: Kako ste odlučili otići u Ameriku na doškolovanje?
- Cijeli je život splet okolnosti, pa tako i moj. Ja sam htio nekamo ići. Kao što me Farida Mušanović podržala da odem iz Sarajeva, tako je i Vladimir Krpan rekao “a sada idi”. Ja sam nešto gledao po Europi, ali kako sam o Europi previše znao, nisam znao kamo da idem. Svaka mi je sredina imala neki minus. U Sovjetski Savez mi se nije išlo. Razmišljao sam da tamo kamo odem ujedno i ostanem. Odlučio sam otići u Ameriku, i to, potpuno suludo, samo na jednu audiciju na Curtis Institute of Music u Philadelphiji. To je ponajbolja škola u Americi, ali ja to tada nisam znao. Otišao sam u tu školu samo zbog jednog razloga - ako prođeš audiciju, sve ti je besplatno. Budući da ni ja ni moja obitelj nismo imali novca, otišao sam tamo i te nas je godine među 300 kandidata bilo primljeno samo troje. Da sam znao da od 300 kandidata biraju samo troje, nikada ne bih otišao na audiciju. Za avionsku kartu sam zaradio tako što sam svirao u predstavama “Žar ptica” i “Petruška” u splitskom HNK. Kad sam u Americi shvatio da je moguće dobiti stipendiju za školovanje, prešao sam na Juilliard u New York.

NACIONAL: Kako ste financirali svoj boravak u Americi?
- To je sumanuta ljudska priča. Tijekom rata u Bosni moja majka i sestra su izišle iz Sarajeva i otišle u Minneapolis k prijateljici. Kad sam došao u Ameriku, javio sam joj se i kod nje proveo božićne blagdane jer nisam imao novca da za praznike dođem kući. Ona mi je tada rekla da na dva sata od Minneapolisa živi starija gospođa po imenu Laura Jane Musser, poznati filantropist, koja je platila školovanje čuvenom pijanistu Vanu Cliburnu. Poslali su joj pismo i najavili moj dolazak. Našao sam njezinu ogromnu kuću, ušao, a ona je sjedila pogrbljena i pokrivena dekom. Otišli smo na ručak u jedan restoran, i kad je ona ušla, svi su prestali jesti. Ona je najbogatija osoba u mjestu. Kad sam počeo pričati o sebi, rekla je “glasnije, ja sam gluha”. Ja sam doslovno vikao dok sam pričao svoju životnu priču tako da me čuo cijeli restoran, osobito ono “Ja nemam novca”. Ona mi je doista pomagala dok sam bio na Juilliardu. Dobio sam stipendiju za školu Juilliard, ali mi je ona plaćala stan.

---

PREDRAG MUŽIJEVIĆ I MIHAIL BARIŠNJIKOV u Arts Centeru u New Yorku u kojem Mužijević organizira koncerteNACIONAL: Jeste li za vrijeme studiranja pokazivali zanimanje za spajanje klasične glazbe s raznim drugim glazbenim utjecajima ili formama kao što je koreografija, što je kasnije obilježilo vašu karijeru?
- Mene sve zanima tako da sam počeo s komornom glazbom, pa sam počeo istraživati stare klavire, a sve se to dogodilo na prirodan način. Najveća ljepota života u velikoj poslovnoj sredini kao što je New York jest to da vam se razna vrata stalno otvaraju. Mene je sve zanimalo, među ostalim i zbog praktičnih razloga jer sam morao samog sebe uzdržavati. Dakle, netko mi ponudi posao, a moram plaćati stanarinu, i ja prihvatim posao i shvatim da mi se to sviđa.

NACIONAL: Kako ste se povezali s koreografijom i plesnim ansamblima, što vas je kasnije dovelo do Mihaila Barišnjikova?
- Sve se dogodilo slučajno. Posjetio sam 1993. svoju prijateljicu, mezzosopranisticu Charlotte Hellekant, koja je pjevala na jednom opernom festivalu. Nju je posjetila koreografkinja Martha Clark koja je te godine dobila nagradu od MacArthur Foundationa, koja se popularno zove Genius Award. Nederlands Dance Theater iz Lincoln Centera u New Yorku je od Marthe Clark naručio jedno djelo po njezinu izboru. Ona je odlučila napraviti djelo s dva pjevača i tri plesača koje bi se temeljilo na njemačkom ekspresionizmu. Kontaktirala je sa Charlotte Hellekant jer ju je željela u svom komadu. Charlotte je i mene povela na razgovor. Počeli smo razmjenjivati ideje i na kraju me je Martha Clark pitala želim li sudjelovati u tom djelu, na što sam pristao. Jedan od plesača u tom komadu bio je osnivač White Oak Dance Projecta s Mihailom Barišnjikovom i preko tog sam se plesača upoznao s Barišnjikovom.

NACIONAL: Znači li to da je Barišnjikov pogledao tu predstavu i onda se upoznao s vama?
- Tako je. Barišnjikov pogleda svaku predstavu u New Yorku. Njegov White Oak Dance Project imao je glazbenike, gudački kvartet i pijanista. U tom gudačkom kvartetu bila je jedna moja jako dobra školska prijateljica. Ona me je već prije pitala jesam li zainteresiran za rad s njima, no znao sam da postoji problem u radu s Barišnjikovom jer on često sve radi u posljednji trenutak. Tako me je moja prijateljica već nekoliko puta zvala, ali ja sam uvijek bio zauzet. Jednom se poklopilo da sam mogao te smo otišli u Južnu Ameriku na tri mjeseca. U Teatru Colón u Buenos Airesu smo svakodnevno nastupali tri tjedna. Barišnjikov i ja smo se istog trenutka sprijateljili tako da nas je cijela kompanija zvala “Zli blizanci”. Iste smo visine i znali smo razmjenjivati odjeću.

NACIONAL: Je li vas se u početku dojmio Barišnjikov i jeste li bili sretni zbog njegova poziva da radite s njim?
- Naravno da jesam, ja sam i dan-danas impresioniran njime. On je legenda. Barišnjikov je moj najbliži prijatelj i moja vječna inspiracija. Njega sve zanima i ništa mu nije teško. Evo vam jedan primjer. Njegov Arts Center nalazi se u New Yorku na križanju 37. ulice i 10. avenije a ja živim na križanju 16. ulice i 5. avenije. Nismo daleko, ali ni blizu jedan od drugoga. Ja njemu kažem kako bih mu želio nešto odsvirati te da ću doći do njegova centra, a on kaže “nemoj, sve je puno kod mene”, i evo njega za 10 minuta na mojim vratima. Jednom prilikom netko mu je pokazao video nekog japanskog kabuki glumca i on je otišao na tri mjeseca u Japan te studirao kabuki s njim.

NACIONAL: Što radite kao direktor glazbenog programa tog centra? Kako je organizirana serija koncerata u tom centru pod nazivom “The Movado Hour” koje je sponzorirao poznati proizvođač satova?
- To nije nešto poput stalnog radnog mjesta, sve obavljam od kuće. Nasmijem se na to da imam neku titulu u tom centru, to je za sada potpuno začarana pozicija. Ja ondje imam seriju koncerata pod nazivom “The Movado Hour”. To je tipična priča druženja s Barišnjikovom. Nakon što se otvorio centar Barišnjikov je dogovorio s Newyorškim sveučilištem da odvoji tri departmana za njihov stalni program. Dok je to trajalo, Barišnjikov mi je rekao “ova djeca sigurno nikada ne slušaju glazbu, nađi nekog prijatelja pa im svirajte”. Mi smo sastavili 40-minutni program, Barišnjikov je pozvao neke svoje prijatelje, studenti sa sveučilišta su sjedili na podu, posluživali smo vino i svirali. Došao je i jedan stariji gospodin koji je MUŽIJEVIĆ S JESSICOM LANGE, Mihailom Barišnjikovom i članovima St. Lawrence String Quartetabio oduševljen i kazao mi da bi se takvi koncerti trebali stalno održavati u tom centru. Rekao sam da planiramo to učiniti, ali tek smo otvorili centar, na što je on odvratio “mi ćemo to platiti”. Upitao sam ga tko je on, a on je odgovorio “ja sam predsjednik Movada”. Movado Group i inače sponzorira umjetnost tako da su me ubrzo nazvali iz Movada, pitali kada možemo početi s programom i ja sam rekao - odmah. Koncerti su besplatni. Svi govore kako klasična glazba umire a ja smatram da s proizvodnjom glazbe nema problema nego s njezinom prezentacijom. Ti koncerti nisu ugodni, to je neka atmosfera zatvorenog kluba u kojem ne smiješ nešto krivo napraviti. To je neka bezvezna tradicija najsitnije buržoazije. Smatram da su svi koncerti predugački i skratio sam ih na sat vremena. Osim toga, ideja da se koncerti odvijaju od 20 do 22 sata neodrživa je za ljude koji rade i drže do privatnog života. Zato mi u 18.30 otvorimo vrata, služimo besplatno piće, vino i šampanjac, koncert traje od 19 do 20 sati, nakon čega se može otići na večeru i zatim kući. Prostor prima 200 ljudi, ulaznice se ne naplaćuju, samo ih treba telefonski rezervirati. Barišnjikov i ja smo od prvog trenutka željeli da sve bude neformalno, nema pozornice te su glazbenici okruženi gostima koji sjede za manjim stolovima, kao u kabareu. Ljudi iz Movada sve plaćaju, svi glazbenici koji nastupaju dobiju sat na dar, a kad smo im rekli da bismo našli sponzora za vina jer Barišnjikov poznaje Roberta Mondavija, odgovorili su “ne, mi želimo biti ekskluzivni sponzori”.

NACIONAL: Koliko vi sami nastupate u Centru a koliko se bavite angažiranjem drugih glazbenika?
- Trudim se svirati što manje iako je atmosfera u Centru tako divna da je zapravo uživanje svirati. To je fantastična kombinacija glamura i ležernosti. S druge strane, sve je besplatno, možete doći odjeveni u bilo što, a kad uđete, naići ćete na Isabellu Rossellini, Jessicu Lange, Roberta De Nira i druge. Tako smo pokazali da ozbiljna glazba nije mrtva i da je treba drukčije servirati. Pri odabiru repertoara trudim se kombinirati staro i novo.