Najnagrađivaniji i najpoznatiji kazališni tandem Bobo Jelčić i Nataša Rajković poznatiji je u Europi negoli u Hrvatskoj, iako ga smatraju najvećim kulturnim izvoznim proizvodom“Prije je na naš rad gledano s puno sumnje i nepovjerenja, a danas, osobito nakon rada u inozemstvu i raznih priznanja, to izgleda drukčije. Imamo odgovarajući status i svoje mjesto u svijetu. I mada ta pozicija godi i umiruje, nas ne zadovoljava, jer je cijeli naš rad u teatru usmjeren na destabiliziranje te sigurnosti”, izjavio je zagrebački redatelj Bobo Jelčić (43) objašnjavajući sadašnju poziciju najnagrađivanijeg i u Europi najpoznatijeg hrvatskog kazališnog dvojca, koji već osam godina niže uspjehe na europskim kazališnim daskama.

Nataša Rajković i Bobo Jelčić poznatiji su u Europi negoli u Hrvatskoj, iako su njihove predstave, poput posljednje “S druge strane” u izvedbi ZKM-a, osvojile sve najvažnije hrvatske nagrade i gostovale na mnogim uglednim europskim kazališnim festivalima. U Hrvatskoj su proglašeni najvećim kulturnim izvoznim proizvodom, ali je njihov rad, poznat po intimnoj atmosferi i posebnoj metodi rada, ipak ostao pomalo izvan vodećih kazališnih i financijskih tokova. Svoj europski pohod započeli su s gostovanjem “Nesigurne priče” 2000. godine na bečkom Wiener Festwochen, koji ima golem budžet i na svoje pozornice dovodi najvažnije predstave sezone, gdje je oduševio i publiku i kritiku. Tada su uslijedili ushićeni napisi u Theater heute te u kulturnom časopisu Falter, koji ih je uvrstio na drugo mjesto top-liste kazališnih događaja sezone proglasivši ih jednim od najzanimljivijih kazališnih proizvoda nove Europe. Nastavio se uspješnim nastupima po raznim kazališnim festivalima, primjerice, u Hamburgu i Berlinu, zatim samostalnim projektima na njemačkim pozornicama u Hannoveru i Duisburgu, a potkraj prošle godine okrunjen je novom predstavom “Fast sicher” u Theater am Neumarkt u Zürichu.

U Hrvatskoj se najmanje zna o njihovu komadu “Heimspiel”, koji su radili za Schauspielhaus u Hannoveru u koprodukciji s festivalom Theaterformen na kojem je premijerno izveden. Slabo je poznat i njihov istraživački projekt “X Wohnungen”, koji je od njih naručio Matthias Lilienthal, umjetnički ravnatelj čuvenog festivala Theater der Welt čije se predstave održavaju u četiri grada: Düsseldorfu, Bonnu, Duisburgu i Kölnu. No ti su komadi važni jer su ih svrstali u sam vrh novog europskog kazališta. Nakon toga uslijedili su nastupi u Carrefour Theateru u Québecu, pa ponovo Berlin, Montreal, Rotterdam...

Nastup na Wiener Festu bio je presudan. Nitko nije očekivao da će dobiti toliko mnogo ponuda za rad u vrlo prestižnim europskim kazališnim kućama niti da će uslijediti brojni pozivi za gostovanja na uglednim festivalima. "Mi smo reagirali na stanje u teatru prije desetak godina pokušavajući mijenjati pristup glumi, sadržaju i tekstu, a istodobno smo inzistirali na komunikativnosti, interakciji, jednostavnosti glumačke igre, deteatralizaciji pristupa i odgovornosti prema sadržaju. To je danas, marketinški rečeno, postalo brend po kojem nas prepoznaju. No u početku nije bilo tako, prozivani smo kako to što činimo nije teatar i da radimo protiv njega.”

Bobo Jelčić danas predaje glumu na zagrebačkoj kazališnoj akademiji, a u Zagreb je stigao 1987. godine iz Mostara. Iako je u Mostaru zalazio u kazalište, na početku je na njeda utjecao njegov stric glumac Zdenko Jelčić, legendarni komandant Ljubo iz nekad popularne serije “Kapelski kresovi”. “Kad me Vjeran Zuppa, tadašnji dekan, pozvao da dođem i preuzmem klasu, malo sam se dvoumio, ali na kraju sam shvatio da imam samo dvije mogućnosti - možete pokušati nešto napraviti ili ustvrditi da to nema smisla”, rekao je Jelčić. “Odlučio sam nešto napraviti i ustrajat ću na tome sve dok nešto ne napravim ili dok me stvarnost ne demantira.”

Nataša Rajković diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost, a danas radi u SC-u kao pomoćnica ravnatelja zadužena za kulturu gdje je pokrenula projekt Kultura promjene. Počeli su surađivati početkom devedesetih, kada su u Gavelli postavili tekst suvremenog dramatičara Bothe Straussa “Turistički vodič”. Kako je Jelčić jednom izjavio, prije je htio nešto reći, ali to nije umio artikulirati, a zatim se to promijenilo i svaka zajednička predstava postala je intuitivna pustolovina.

Govoreći o zagrebačkoj kazališnoj akademiji, Nataša Rajković je rekla da ta ustanova ne može biti jedini krivac za stanje uPREDSTAVA 'S DRUGE STRANE' ZKM-a bila je na 24 gostovanja, od toga 11 u inozemstvu, i dobila je 11 nagrada, od one za režiju do nagrada za tekst i glumu hrvatskom kazalištu. “Kazališta i produkcijske kuće odgovorni su za zastoj”, kaže. “Jako je važno da postoji prostor u kojem je moguće eksperimentirati ili raditi bez opterećenja. U tom smislu, otvaranje Teatra &TD i Studentskog centra za nove ljude i nove koncepte bio je logičan i prirodan korak koji je u kratkom vremenu dao ozbiljne rezultate. Sada ostaje pitanje hoće li i kada gradska kazališta početi računati na te mlade ljude i pozvati ih da rade.”

Kazališni tandem Rajković/Jelčić širem je krugu gledatelja najpoznatiji po predstavama iz svoje kazališne trilogije - “Promatranja” u varaždinskom kazalištu, a zatim “Usporavanja” i “Nesigurna priča” u Teatru &TD, koje su dobile odlične kritike i mnoge nagrade. Tom su trilogijom promovirali tip intimnih predstava, lišenih politike i nasilja, u kojima su uvijek inkorporirani privatni svjetovi glumaca. Unatoč tome što stalno problematiziraju temu komunikacije, u pozadini priče uvijek se nazire aktualni društveni problem. Tada su predstavili i posebnu metodu rada koja se temelji na dijalogu i međuodnosu s izvođačima. Zatim su uslijedile predstave “Grad u gradu” i dubrovačka “Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje”, film “Ono sve što znaš o meni” i prošlogodišnji hit ZKM-a “S druge strane”, koji je bio na 24 gostovanja i osvojio desetak nagrada, jedino ne i Nagradu hrvatskog glumišta.

“Vjerojatno zato što je ne zaslužujemo, ali je i ne očekujemo s obzirom na njezin background", rekao je Bobo Jelčić odgovarajući na pitanje zašto ih ta nagrada zaobilazi. “No, iskreno i na žalost, nemam baš visoko mišljenje o njoj. Mislim da već duže vrijeme ozbiljno kompromitira cijeli sustav. Zašto? Glavnu nagradu ove godine dobila je predstava u kojoj igra jedna od članica žirija. To je kao da dodijelite nagradu samome sebi. No to nikoga ne uzbuđuje, jer je tako oduvijek. Ne želim biti pregrub, ali to vrlo rječito govori o stanju stvari unutar ceha. Zbog takvih i sličnih pojava, Nagrada hrvatskog glumišta postala je ozbiljno neuvjerljiva i izaziva sve manje reakcija. I tako će ostati sve dok se ne utvrde točni kriteriji po kojima se dodjeljuje. Inače predviđam da će postajati sve lokalnijeg karaktera, postepeno se gasiti i gubiti na važnosti. Ili će se spojiti s Danima satire. S tom manifestacijom ionako se u mnogo čemu poklapa, barem što se nagrada tiče.”

ZA VRIJEME RADA NA PROJEKTU 'X WOHNUNGEN' u Berlinu 2004., s glumicama i gospođom Jagotzky u čijem se stanu odvijala predstava Predstavu “Heimspiel” pripremali su tri mjeseca, a ocijenjena je kao njihov najradikalniji kazališni zahvat. Naime, glumci su primali gledatelje kao goste, razgovarali s njima, a kasnije ih komentirali, a zatim bi ih zaboravljali i okretali se sebi. Projekt je doživio veliki uspjeh i završio na redovnom repertoaru njemačkih kazališta. Nataša Rajković ispričala je da su i tim projektom željeli ispitati njihov način stvaranja predstave s osam njemačkih glumaca i ispričati zanimljivu priču. Predstava je gostovala na zagrebačkom Eurokazu, u jeku organiziranih i neugodnih napada na taj festival, pa “tome pripisuje i prilično čudno ponašanje nekih ovdašnjih kolega i kritičara”. “Tema predstave je bila gostoprimstvo, domaćinstvo, pa su možda neke hrvatske kolege željele dati svoj doprinos razmatranju te teme s radikalno suprotnim predznakom”, zaključila je Nataša Rajković.

Poslije toga su u sklopu festivala Theater der Welt radili novi istraživački projekt “X Wohnungen” u Duisburgu, koji se odigravao u stanu 80-godišnje gospođe Jagotzky. Vlasnica stana ispričala je kako je sedamdesetih u istočnom Berlinu osvojila nagradu na lotu i što je učinila s tim novcem, a zatim je glumica to “izvodila”. Od tada do danas taj je projekt rađen dva puta u Berlinu, u Buenos Airesu i u Friburgu u Švicarskoj, a planiran je i za 2008. godinu u Istanbulu.

“Riječ je o kazališnom projektu koji se odvija u desecima različitih prostora, većinom stanova u određenom gradu i u kojem svatko od autora priprema ovisno o svome mediju desetominutni sadržaj, a publika u jednoj večeri uz pomoć mape prošeće kvartom obilazeći te postave”, ispričala je Nataša Rajković koja je u njemu sudjelovala četiri, a Jelčić tri puta. “S obzirom na višestruko sudjelovanje u svakom od tih gradova, napravili smo različite stvari, kao i uvijek povezane s prostorom u kojem radimo, ali i s ljudima kojima ti prostori pripadaju. Lepeza tema kreće se od položaja gastarbajtera, usamljene starice, Kurda i Turaka, do nostalgije.”

REDATELJ BOBO JELČIĆ na probi komada 'Heimspiel' s njemačkim glumcima na sceni Schauspiel u Hannoveru u NjemačkojZadnju predstavu “Fast Sicher” radili su prošle zime u Theater am Neumarkt u Zürichu. Nataša Rajković kaže da su tu predstavu dogovorili još prije dvije godine i da je inicijalno trebala biti vezana za temu imigracije. No i ta je predstava, kao i svi ostali njihovi komadi, nastala na temelju dijaloga i međuodnosa s glumcima. Bobo Jelčić je dodao da su živjeli u “red light” četvrti pa su im imigranti postali svakodnevica. Danas se u Švicarsku slijeva, kaže, veliki broj pridošlica i svaki je peti stanovnik stranac. Izražena je velika netrpeljivost i prema njemačkim doseljenicima, a ne, kako su očekivali, samo prema tzv. jugosima i imigrantima s drugih kontinenata. Željeli su od banalne priče u čijem je središtu brak Švicarca i Njemice napraviti zanimljiv komad, koji korespondira s osjetljivom temom imigracije. Iskoristili su i zatečenu situaciju u ansamblu, u kojem je bilo dvoje Nijemaca, zatim Austrijanac, pa Švicarka hrvatskih korijena i tek jedan originalni Švicarac, kako on u predstavi kaže, kvote, radi.

“Kao i inače, bavili smo se običnim karakterima i njihovim minornim problemima, no oni se ipak koprcaju u njima, bez naznake nekog rješenja”, rekao je Jelčić. “Ukratko, on bi htio na vikend k majci, a njoj to smeta, ljuti se, plače, svađaju se, viču jedno na drugo, čupaju se i navlače. Nedostatak društvene važnosti još ih dodatno frustrira. U tom bijesu tu i tamo se ‘očešu’ o neku aktualnost, kao što je imigrantsko pitanje. Nakon što ljutnja mine i strast se smiri, ponovo se vraćaju u fotelju, ispred TV-a, s daljinskim upravljačem u ruci, i iznova zaokupljeni sami sobom. To je prepoznatljiva slika tipičnog seronje, malograđanina po uvjerenju, ni po čemu različitog od istog takvog seronje ovdje u Hrvatskoj. ‘Biti seronja je međunarodna stvar’, kako kaže jedan lik u komadu, ‘kozmopolitska'.”

Na pitanje kako tumače svoj uspjeh u Europi budući da iza njih ne stoji niti jedan lobi, ni kazališni, ni židovski, ni homoseksualni, a niti državna politika, Nataša Rajković je objasnila da se nisu susretali s lobijima koje bi se moglo definirati po nacionalnoj pripadnosti ili seksualnim sklonostima, niti žele definirati lobije na taj način. “No možemo govoriti o lobijima u Hrvatskoj koji se mogu svesti na banalne interesno prijateljske odnose, o skupinama koje se okupljaju po principu osobnih interesa, kao i u drugim segmentima društva oko nas”, kaže. “To se dijelom veže i na pitanje odnosa državne ili lokalne gradske politike koja taj princip pretvara u sustav i osigurava mu administrativnu potporu. Što se tiče uspjeha u Europi, mislim da su naš rad prepoznali kao nešto specifično i novo, i to je dovoljno.”

Bobu Jelčića pak više brinu lobiji unutar Hrvatske, nego oni u inozemstvu. “Prostor je toliko premrežen da čovjek koji ga ne poznaje teško može opstati”, kaže. “Mi smo, srećom, već odavno izišli van, pa smo za dlaku izmakli. Ali u potpunosti mogu razumjeti mlade ljude koji tek počinju raditi. Doista je teško izboriti se za vlastiti prostor. Mislim da će izvjesni spas doći s ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju. Barem ćemo se za neko vrijeme riješiti lokalnih šerifa.”