ŠEFA SDP-a Zorana Milanovića dosad nitko nije pozvao na odgovornost, čak ni Željka Antunović nije kritizirala vođenje kampanje'Gotovo s potpunom sigurnošću mogu tvrditi da će Zoran Milanović premoćno i bez većih problema pobijediti u izboru za predsjednika SDP-a, ali isto tako, pravi odnos snaga u stranci vidjet će se na temelju toga tko će biti izabran u predsjedništvo, koje ćemo osnovati na našoj proljetnoj konvenciji. Kao što vjerojatno znate, postoje neki ljudi u SDP-u koji su od početka bili protiv njegova izbora, i uglavnm podržavali Tonina Piculu, a poslije prilično pasivno odradili parlamentarnu kampanju. Oni su svjesni da je Milanović osvojio 56 mandata bez puno pomoći sa strane i da nemaju relevantnog protukadidata za predsjednički položaj. Zato će pokušati zaobilaznim putem preuzeti nadzor nad SDP-om, formiranjem većine u budućem predsjedništvu“, ispričao je prije nekoliko dana za Nacional jedan od vodećih članva Socijaldemokratske partije Hrvatske.

Da se u redovima najjače opozicijske stranke doista ozbiljno razmišlja o uvođenju kolektivnog predsjedništva, kakvo je postojalo do 2004. godine, potvrdila je i Milanka Opčić u prošlotjednom intervjuu Novom listu. Prema njezinim riječima, SDP će kvalitetnije djelovati bude li neke odluke donosilo predsjedništvo. Iako je pozitivno govorila o Milanovićevim zaslugama za dosad najbolji izborni rezultat socijaldemokrata, jasno je da njezin nastup označava početak unutarnjih borbi i pozicioniranja.

Vrlo brzo reagirali su bliski Milanovićevi suradnici i u neformalnom razgovoru za Nacional objasnili kako nema govora o sukobu, nego da je Milanka Opačić istupila u dogovoru s predsjednikom stranke. Oni podsjećaju da je, uoči izbora predsjednika SDP-a, upravo Milanović bio glavni zagovornik povratka na nekadašnji model vodstva, koji uključuje i predsjedništvo. Zato će on, a ne njegovi oponenti, već na jednoj od sljedećih sjednica Glavnog odbora, predložiti izmjene stranačkog statuta i uvođenje nekog oblika kolektivnog vodstva. Sve će se događati u idućih mjesec-dva, budući da će se SDP-ova izborna konvencija održati u travnju ili svibnju.

To znači da će na idućoj Konvenciji Socijaldemokratske partije glavni događaj biti utrka za dva potpredsjednička mjesta, kao i ulazak u predsjedništvo, koje bi trebalo imati 9 ili 11 članova.

Stoga nije iznenađenje da se već otvorilo glavno pitanje, a to je kakav će biti odnos snaga u budućem predsjedništvu. Milanović zna da jedan, nezamenariv dio stranke i članstva, smatra kako je on glavni krivac za propuštenu pobjedu protiv Ive Sanadera i HDZ-a. Njegova je prednost u tome što protivnici nisu - a teško da će se situacija promijeniti - pronašli dovoljno jakog protukandidata, koji bi stekao dovoljnu podršku za pobjedu na predstojećoj konvenciji. U ovom trenutku njihova je najveća šansa postizanje prevlasti u predsjedništvu, i zato je u javnost puštena priča o kolektivnom vodstvu. Kad bi se Milanović tome usprotivio, ispao bi nedosljedan i stekao nove oponente.

Osim toga, sve su manje šanse za realizaciju još jednog obećanja koje je dao Milanović, a sada se o tome šuti. On je najavio kako će ubuduće predsjednika SDP-a birati svih 25.000 članova, a ne samo 1500 delegata na konvenciji. Više nitko ne govori o tom obećanju, a u SDP-u smatraju da u iduća četiri mjeseca ionako ne bi stigli na takav način izabrati predsjednika.

Zato je aktualni šef Socijaldemokratske partije promptno podržao ideju o uvođenju predsjedništva i već se raspravlja o tome tko su njegovi ljudi u ovom stranačkom tijelu. Riječ je uglavnom o osobama koje su posljednjih mjeseci tvorile najužiMILAN BANDIĆ srdačno je čestitao Sanaderu na novoj vladi Milanovićev krug, poput Nevena Mimice, Slavka Linića, Vojka Obersnela, Ive Josipovića, dok su na drugoj strani Milan Bandić, Zlatko Komadina, Marin Jurjević i Mato Arlović, premda potonjega nitko ne uzima ozbiljno. Arlovića doživljavaju kao bivšeg političara, unatoč njegovu uvjerenju da će biti u stanju inicirati svojevrsni antimilanovićevski pokret.

Dobro upućeni esdepeovci uvjereni su da će se za predsjedništvo kandidirati između 20 i 30 dužnosnika, a među njima svakako treba računati i s Milankom Opačić, Rankom Ostojićem, Željkom Antunović, Antunom Vujićem, Toninom Piculom, Igorom Dragovanom i Borisom Špremom. Otkako su objavljeni izborni rezultati, još nije počela rasprava o odgovornosti za poraz, a prilično iznenađenje izaziva i koncilijantno ponašanje Željke Antunović prema Milanoviću. Iako je bila njegova glavna suparnica za predsjednički položaj, poslije 25. studenoga ni jednom nije kritizirala način na koji je vođena kampanja, a njezini suradnici smatraju da se više ne namjerava kandidirati za predsjednicu. Ali sigurno je da će ona i ubuduće, barem kroz predsjedništvo, pokušati utjecati na politiku SDP-a.

Milan Bandić je nešto potpuno drugo, očito je da se apsolutno distancirao od Milanovića. Zagrebački gradonačelnik zna da u stranci nema puno simpatija za njegov način rada, ali to ga pretjerano ne uzbuđuje. Gubitak na izborima njega je ojačao i ne treba strahovati od opasnosti da bi mogao postati žrtva unutarstranačkih čistki.

Zanimljiv je i razlog zbog kojeg je Ivica Račan prije četiri godine odlučio ukinuti kolektivno rukovođenje u SDP-u. Pritom termin “kolektivno vodstvo“ treba uzeti s velikom rezervom jer cijelo se vrijeme znalo tko je stvarni šef stranke, ali Račan je u karakternom smislu bio protivnik sukoba i najčešće se trudio ostale članove u razgovorima uvjeriti u svoje teze. Za vrijeme trećesiječanjske vlade neki od njih znali su, naravno, potpuno anonimno pričati kako je riječ o višesatnim iscrpljujućim sastancima, na kojima se ništa nije rješavalo.

Očito je to znao i Račan i, kad se povukao u opoziciju, odlučio je inicirati ukidanje predsjedništva kako bi promijenio unutarnje odnose u SDP-u. Bilo je to krajem 2003., kad je, nakon poraza na izborima, najavio povlačenje s položaja predsjednika stranke, od čega je ubrzo odustao. Povod odustajanja bili su prigovori brojnih stranačkih dužnosnika, koji su ga uvjerili da socijaldemokrati nemaju drugog predsjedničkog kandidata koji je sposoban pobijediti Sanadera. Nakon nekoliko mjeseci Račan je prihvatio te sugestije, ali zauzvrat je odlučio na zaobilazan način inicirati promjene u vrhu SDP-a, a najvažniji korak bilo je ukidanje predsjedništva.

INTERVJU U NOVOM LISTU, kojim je Milanka Opačić posredno najavila početak unutarstranačke borbeBilo je jasno da će na stranačkoj konvenciji, koja se održala u proljeće 2004., u novo predsjedništvo opet ući poznati članovi, koji imaju velik utjecaj na članstvo a Račan je to želio izbjeći. Vjerovao je da su neki od njih politički potrošeni, zbog čega se, primjerice, razišao s Lučinom. Račan je inicirao ukidanje predsjedništva i zamijenio ga izvršnim odborom, u koji je samostalno uvrstio stručnjake za pojedina područja. Radilo se o dotad neafirmiranim političarima, od kojih je u međuvremenu najveći iskorak načinio Zoran Milanović, a na posljednjim izborima saborski zastupnici postali su i Mirela Holy, Arsen Bauk i Daniel Mondekar.

Ni tadašnje Račanovo predsjedništvo nije bilo pretjerano homogeno, a pojedine teme izazivale su snažne unutarnje trzavice. Jedan od najvećih sukoba bio je 2002., oko donošenja novog obiteljskog zakona u koji se namjeravala unijeti i odredba o homoseksualnim zajednicama, čemu se usprotivio tadašnji koalicijski parter HSLS. Na burnoj sjednici predsjedništvo se potpuno podijelilo, homo-brakove podržali su Šime Lučin, Davorko Vidović, Igor Dragovan i Milanka Opačić, a suprotstavili su se Mato Arlović, Slavko Linić i Mato Crkvenac, dok je Račan ostao suzdržan. Naposljetku je pobjedu odnio trojac Linić-Arlović-Crkvenac, uz argumente da u proračunu nema dovoljno novca za davanje prava toj kategoriji stanovništva, kao i da na ovakvim temama ne treba dovoditi u opasnost koaliciju s liberalima.

Pristankom na restauriranje modela predsjedništva Milanović ulazi u sukob s unutarstranačkom oporbom, koja želi smanjiti njegov utjecaj. Zato će izborna konvencija SDP-a biti iznimno značajna za razvoj političkih prilika u Hrvatskoj. Uspije li Milanović na važne položaje postaviti svoje ljude, značit će to konsolidiranje socijaldemokrata i novu šansu za njihova 41-godišnjeg predvodnika. U suprotnom, preuzmu li protivnici većinu u predsjedništvu, SDP će ostati rastrgan na dva suprotstavljena dijela.