DAVOR JANJIĆ i Enis Bešlagić u 'Duhovima Sarajeva'Bosanskohercegovački film “Duhovi Sarajeva“ doista je nesvakidašnji kinematografski slučaj. Debitantski ostvaraj bivšeg sarajevskog vaterpolista Dejana Radonića (mali nagovještaj onog što slijedi - i Jakov Sedlar bio je vaterpolist!) počeo se snimati, uz veliku medijsku pompu, u proljeće 2005., a sukladno ulaganju u reklamnu promociju, ambicije su bile velike - bar one komercijalne. Scenarij je napisao Enver Puška, koji je iste godine filmski debitirao kao koscenarist kontroverznog uratka Ahmeda Imamovića “Go West“, a plan je bio da “Duhovi Sarajeva“ budu tek prvi od pet filmova u nizu s istim glavnim likovima - dvojicom “tipično sarajevskih“, “bosanski šarmantnih“ jebivjetara i ljepoticom iz rasadnika rasnih ženki, Splita grada, dakako.

Za “simpatične“ jebivjetre određeni su Enis Bešlagić, koji je u to vrijeme već stekao regionalnu popularnost, i gotovo zaboravljeni povratnik Davor Janjić, dok je ljepoticu utjelovila regionalna pop-zvijezda Severina Vučković, koja je nepunu godinu prije zabilježila spektakularni autorsko-glumački slikopisni debi znamenitim ultraniskobudžetnim konceptualnim uratkom za odrasle, snimljenim u jednom kadru uz ultimativno slijeđenje klasičnog obrasca jedinstva vremena, prostora i radnje. Osim potentne glumačke ekipe, netom afirmiranog scenarista i redatelja vaterpolista, o ozbiljnosti projekta trebao je svjedočiti i angažman direktora fotografije Božidara Nikolića, jednog od najistaknutijih snimatelja u završnom desetljeću jugoslavenske kinematografije, koji je uz to bio i suredatelj kultnog “Balkanskog špijuna“ Dušana Kovačevića, dok je svjetski poznat kao prvi režiser koji je tada anonimnom Bradu Pittu dao ulogu s imenom i dijaloškim linijama, pače, bila je to glavna rola u jugoslavensko-kanadsko-američkoj koprodukciji “The Dark Side of the Sun“ snimljenoj 1988., no definitivno dovršenoj i distribuiranoj tek 1996. godine. Uz ovakav zvjezdani tim doista ne treba zamjeriti Davoru Janjiću entuzijastičnu usporedbu “Duhova Sarajeva“ s legendarnim klasikom Billyja Wildera “Neki to vole vruće“, jer, logično je zaključio Janjić, u oba se filma “pojavljuju dva veoma smiješna tipa i ljepotica“. Iz toga slijedi da ambicije autorske ekipe nisu bile samo komercijalne nego i kreativne, pače proizlazi da su autori na umu imali zahtjevnu kombinaciju populizma i umjetničkog digniteta, a sve uz brz tempo rada dostojan starog Hollywooda, kao što je i red kad je u pitanju film koji se ugleda na “Neki to vole vruće“. Snimanje je trebalo biti gotovo u roku od mjesec dana, a već iste jeseni planiralo se udaranje prve klape prvog nastavka. No nešto je pošlo krivo (čitaj: ponestalo je novca pa su g. Bešlagić i gđica Vučković uskočili i u uloge koproducenata), i “Duhovi Sarajeva“ premijeru su doživjeli tek u studenom 2007. Usprkos velikom kašnjenju, reklamno-promocijsko nadahnuće nije splasnulo pa se premijerno svečano prikazivanje u sarajevskoj Zetri potkraj studenoga prošle godine nazivalo “svjetskom premijerom“, a kako bi glamurozna sintagma dobila opravadanje, već u siječnju organizirana je i hrvatska svečana premijera (lijepo je znati da i Hrvatska za nekog može biti veliki svijet) u vezi s kojom se malo pričalo o filmu, a mnogo više o glavnoj glumici koja se pojavila u “glamuroznoj zelenoj haljini otvorenih leđa“. Sasvim opravdano, jer ako glavna zvijezda možda i nije bolja od filma u kojem nastupa, barem neusporedivo ljepše izgleda. A ne zaboravimo da su, prema riječima njihovih tvoraca, “Duhovi Sarajeva“ film u kojem su “prizori grada slikani s posebnom pažnjom i željom da se Sarajevo pokaže onakvim kakvim ga vide oni koji Sarajevo istinski vole i osjećaju - zabavnim, modernim, lijepim“.

SEVERINA kao Olja u 'Duhovima Sarajeva'Tu dolazimo do temeljnog produkcijsko-tehničko-dizajnerskog problema ovog uratka. Snimao ga je, kako rekoh, Božidar Nikolić, čovjek koji je, doduše, potpisao estetiziranu fotografiju Zafranovićeva “Pada Italije“, ali najjači je bio kad je trebalo postići dokumentarističko-naturalističku teksturu slike i dinamiku kamere (Mimičin “Posljednji podvig diverzanta Oblaka“, “Život je lep“ Bore Draškovića, “Gluvi barut“ Bate Čengića). Rođenom naturalistu dan je zadatak da ostvari razglednički sliku Sarajeva, što bi iskusni profesionalac poput njega vjerojatno polučio da je imao na raspolaganju elementarne produkcijske uvjere. No “Duhovi Sarajeva“ sagrađeni su na tako jadnom produkcijskom temelju da se tehnički doimaju kao loše održavana kopija filma jugoslavenske B produkcije nastalog u 70-ima, i sada iznova puštenog u kina. Nije samo slika daleko ispod minimuma današnjih produkcijsko-prikazivalačkih standarda nego i zvuk, a mjestimično i diletantska montaža, pa naspram “Duhova Sarajeva“ i Severinin brodski video djeluje kao solidno budžetiran rad, a Klukovićev ultraniskobudžetni “Ajde, dan... prođi...“ kao pravi hollywoodski proizvod. Dakako, ni izdaleka nije sve u novcu.

Kluković i brojni kvalitetni američki nezavisni autori zasigurno su raspolagali s manje sredstava nego Radonić, Bešlagić i Severina Vučković, no to nije naudilo vizualnoj sugestivnosti njihovih filmova. Ne samo zbog drastične razlike u kreativnom daru, nego i stoga što su bili svjesni elementarne logike filmske produkcije koja kaže da se s džepnim budžetom ne snimaju estetizirani, “razglednički“ ili “šminkerski“ filmovi. Producentsko-autorski trojac “Duhova Sarajeva“ nije svladao to počelo, ili je možda mislio, krivo shvativši metatekstualne strategije zadnjih radova Tarantina i Rodrigueza, da i danas u kinima mogu proći filmovi ispod svakog tehničkog nivoa. No da stvar bude gora, zaključili su da može proći i film diletantske dramaturgije u kojem dijelovi priče (strogo načelno može podsjetiti na Bessonov “Poput anđela“ motivom žene-anđela koji pomaže luzerima) očito nedostaju, što katastrofalne rezultate doseže u samom raspletu, doprijevši do nivoa Maycugove “Kalvarije“, s tom razlikom da se od autora Maycugova ranga i produkcijskih uvjeta to više-manje i očekuje, a od filma kojem “prvi hrvatski multipleks, CineStar Zagreb“ širom otvara svoje dveri baš i ne. Ne izviru svi problemi “Duhova Sarajeva“ iz radikalne produkcijske nekompetentnosti i drastične dramaturške nedoraslosti. Jer ni oni “normalni“ dijelovi filma ne funkcioniraju. Učinak komedijskih vinjeta koje se epizodno nižu mizeran je usprkos trudu dobrih glumaca Bešlagića i Janjića; problem je u Radoniću koji je rijetko nedarovit režiser. Ne samo da ne zna povezati dijelove strukture u iole smisleniju cjelinu, nego je nesposoban kreirati i pojedinačnu, izoliranu sekvencu koja bi imala kakvu-takvu izražajnost, iako mu je scenarij takve situacije očito nudio. Tek u monokromnim prizorima s naslovnim duhovima, u ambijentu propale trebevićke žičare koju dvojica junaka žele obnoviti, gdje Radonić kao da se trudi spojiti Lyncha i Srđana Dragojevića iz ciklusa “Mi nismo anđeli“, mogu se naslutiti čestice stila, makar i sasvim prepisanoga.

Posvemašnje je razočaranje i maksimalna Severinina deseksualizacija - Vučković je odlučila igrati anđela humanitarca punog čednosti, pa se čak ni na bazenu nije svukla u bikini, a od navodnih prizora ljubljenja s Bešlagićem nema ni traga, što je doduše i bolje s obzirom na nedostatak i najmanje iskre između dvoje glumaca.

Jest, Severina zna biti slatka kao anđeo, ali autentična Severina sadrži u sebi i vražićka, živu vatru koje se je ovdje lišila, valjda ustrašena panikom oko brodskog videa. Šteta, jer prožimanjem nevino-čulnog lica i senzualnosti koja izvire iz cjeline njena bića, senzualnosti koja je, kao što je brodski zapis sjajno pokazao, posebno intrigantna kad uslijed strasti gubi kontrolu, Severina Vučković glumački može samo dobiti.

Zaključno: Dejan Radonić bio je drugoligaški vaterpolist, Jakov Sedlar vratar, makar i pričuvni, najtrofejnijeg europskog kluba (Mladost, Zagreb). I kao filmaš, Radonić je spram Sedlara ostao drugoligaš, pa vjerujem da daljni komentar njegova prvijenca nije potreban. Opširan komentar svakako bi zahtjevala apsurdna prikazivalačka politika Blitz-CineStara, ali o tome nekom drugom prilikom.

DUHOVI SARAJEVA

Duhovi Sarajeva, bos. komedija, 2007.
R: Dejan Radonić GL: Enes Bešlagić, Davor Janjić, Severina Vučković

ocjena: 1/2 (pola) zvjezdice