Srećko JurdanaObjavljeni podatak da se Branko Vukelić - novo originalno kadrovsko rješenje za sofistiku hrvatske obrane - u ranijim razdobljima izjašnjavao kao Jugoslaven, može se protumačiti i kao demokratsko proširenje manjinske palete u Sanaderovoj vladi. Do pojave gospodina Vukelića u novom izdanju, Jugoslaveni u njoj nisu bili zastupljeni, a sada uz sve ostale imamo i njih, što će se u Europi nesumnjivo pozdraviti kao znak nacionalne antiisključivosti HDZ-a, pogotovo kad se zna da Jugoslaveni nemaju nikakvu matičnu državu i politički ovise od naklonosti drugih. Sanaderu se u tom kontekstu na Vukeliću može čestitati, uz prisjećanje da je HDZ u svojoj povijesti i na drugim primjerima umio demonstrirati neopterećenost podobnijom nacionalnom definicijom svojih istaknutih članova. U vrijeme kad se Vukelić deklarirao kao Jugoslaven, Vladimir Šeks se predstavljao kao Srbin, o čemu su također objavljeni dokumenti, što partiju nije spriječilo da ga etablira kao jednoga od najgrlatijih Hrvata koje pamti nacija. Drugo ime za HDZ glasi širina.

Za žaljenje je što spomenuti gospodin Šeks nije više predsjednik Sabora, ne samo zato što se čovjek srodio s položajem do mjere kad ga je narod počeo doživljavati kao inventar, nego i zato što se Šeksov usavršeni birokratski jezik moglo - uz određene poteškoće - razumjeti, za razliku od novoga predsjednika Luke Bebića koji ponosno i postojano govori jezikom svoga plemena, izuzetim iz bilo kakvoga lingvističkoga standarda. U Saboru će ga eventualno moći dešifrirati jedino profesor Pupovac. Kao političar od historijskoga formata, nekadašnji predsjednik kotarskoga komiteta Saveza komunista i prominentni borac za bratstvo-jedinstvo i samoupravljanje, potom jedan od odabranih tumača tuđmanizma, gospodin Bebić nesumnjivo je sklon nerazumljivost jezika tretirati kao svoju političku prednost, ali ono što je kvaliteta za njegovu karijeru, pouzdano nije kvaliteta i za one koji su politički obavezni da traže smisao u njegovim porukama.

Žalit će nacija za dužnosnikom Šeksom, bio on Hrvat, Srbin, slavonski internacionalist, ili samo kvalitetan hadezeovac, zaključit će politički komediografi. Špekulira se da je uklonjen s mjesta predsjednika Sabora zbog moguće kompromitacije u budućem razvoju slučaja Glavaš. Ako je hipoteza točna, ona predstavlja dodatan znak slabosti Sanaderove pozicije. Šeksova aktualna degradacija ne će mnogo pomoći očuvanju stabilnosti i “ugleda” HDZ-a dođe li do njegovoga izravnoga eksponiranja u kontekstu ratnih zločina u Osijeku, i postoji vjerojatnost da se s Glavašem zbog toga dogovara nekakva nagodba - ukidanje pritvora za šutnju - koja bi u perspektivi cijeli proces mogla pretvoriti u pravosudnu mlaku vodicu.

Sanaderova kampanja protiv Glavaša i suradnika predstavila bi se na taj način kao puka tehnika eliminiranja političke konkurencije u Slavoniji. Stvar bi mogla završiti zaključkom da su se osječki Srbi sami ubili, gutali kiselinu, vezivali se selotejpom i skakali u rijeku u nastojanju da bace ljagu na hrvatsku državu. U svakom slučaju, preko odluke o ukidanju pritvora Glavašu, novi saziv Sabora uspio se odmah na početku mandata uvrstiti u povijest, postavljajući se kao institucija kojoj je dopušteno da prejudicira odluke Vrhovnoga suda. Pojedini pravni eksperti detektiraju u tom izravnom miješanju Sabora u ovlasti pravosuđa začetak ustavne krize u državi, ali pored svih kriza koje Hrvatsku očekuju, ustavna vjerojatno nije najgora koja je može zadesiti.

Danas je očito da su višemjesečni izborni rituali, praćeni bjesomučnim razbacivanjem državnih novaca, poslužili samo za to da isti ljudi demokratski ostanu na manje-više istim mjestima. Sanader Hrvatsku pokušava regenerirati preko kadrovske reciklaže svojih lojalnih i pouzdanih birokrata. Vukelića je iz ekonomije i Brodosplita premjestio u vojsku; mogao je po istoj logici Berislava Rončevića iz vojske premjestiti u ekonomiju, ali stavio ga je u MUP, da se lonac malo promiješa. Nepostojeći lik Ane Lovrin zadržao je na položaju ministrice pravosuđa, iako je upravo pravosuđe sfera u kojoj Europa od njega očekuje najradikalnije promjene. I dobra Marina Matulović-Dropulić ostala je što je i bila, kao nezamjenjiva poveznica Radićevog IGH sa Sanaderom i Bandićem. Umjesto Kolinde Grabar-Kitarović u Ministarstvo vanjskih poslova doveo je istu vrstu anonimnoga priučenoga aparatčika u formi Gordana Jandrokovića, obznanjujući time još jednom da na tom mjestu ne želi ministra, nego samozatajnoga otpravnika poslova, jer vanjsku politiku vodi isključivo on kao premijer.

Božidar Kalmeta izgubio je par resora u ministarstvu, zahvaljujući ne svom vozaču, i namještenim natječajima za ceste, nego koalicijskim potrebama. Za ministra turizma iz šešira je izvučen haesesovski župan Damir Bajs, neotkriveni turistički genij. Jadranka Kosor nastavlja pjevati državne ode obitelji i solidarnosti. I tako dalje. Opisano Sanaderovo prelijevanje iz šupljeg u prazno označava, na jednoj strani, njegovu tešku podložnost obavezama prema suradnicima, s kojima je u interesnim vezama i mora hraniti njihove ambicije. Na drugoj, Sanaderovo bezuvjetno vezivanje za stare kadrove u suprotnosti je s nacionalnim očekivanjima, i nacionalnom situacijom. Njegova krajnje tijesna pobjeda na izborima indicirala je nacionalnu želju za promjenom profila vladajuće garniture, ali on tu promjenu evidentno nije u stanju izvesti, on se nastavlja oslanjati na niz ljudi koji su izgubili kredibilitet, i to će ga vrlo brzo suočiti s općom krizom vlasti u državi.

Sanaderovim pojedinim koalicijskim partnerima to je već danas jasno. Taktički izvježbani Milorad Pupovac odbio je mjesto potpredsjednika Vlade i u arenu radije gurnuo Slobodana Uzelca, da ne bi sa Sanaderom morao dijeliti odgovornost za njegove afere i nerealizirana obećanja. Slično je postupio i Ivan Čehok. S obzirom na to kako je započeo mandat, Sanadera je najbolje pustiti da na miru destabilizira sam sebe.