15.01.2008. / 11:05

Autor: Jadranka Pintarić

Margaret Mazzantini: "Ne miči se"

Nevjerni i pohotni muškarci

Margaret Mazzantini, "Ne miči se", s talijanskoga prevela Ana Prpić, Znanje, Zagreb, 2007.

Prije pet godina roman "Ne miči se" osvojio je najugledniju talijansku književnu nagradu Strega, a njegov se meteorski uspjeh mjerio sa svojedobnim bljeskom Ecova Imena ruže na književnom nebu. Osim milijunske naklade, prema romanu je također snimljen film, slijedili su prijevodi na brojne jezike, ali - na žalost - Margaret Mazzantini nije ponovila planetarni uspjeh svoga sunarodnjaka. I ne samo na žalost, nego je to i prava šteta jer riječ je uistinu dojmljivom djelu koje možda ne sadrži Ecovo razmetanje akademskom naobrazbom, ali zato jamačno ima mnogo više životnosti od srednjovjekovne maštarije. Čini se da su ljudima ipak draže uzbudljive priče iz prošlosti od otrežnjujuće okrutnosti današnjice; radije će se zanijeti idealima bajkovitih velikih učenjaka nego ponirati u mračne tajne neizuzetnog suvremenika koji bi im mogao biti susjedom.

Ne miči se tek je drugi roman Margaret Mazzantini (r. 1961), ali vjerojatno ne i posljednji. Ta Rimljanka potječe iz umjetničke obitelji: otac je talijanski pisac, a majka irska slikarica. Diplomirala je glumu i igrala klasične dramske uloge u kazalištima, gdje je upoznala i supruga Sergia Castellitta, s kojim ima četvero djece. Upravo je Sergio Castallitto režirao i glumio glavnu mušku ulogu u filmu Ne miči se (2004), dok mu je ulogu partnerice odigrala Penelope Cruz. Margaret Mazzantini smatra uvredljivima novinarska pitanja u stilu je li se pisanju posvetila zato što nije bila osobito uspješna glumica. Pa, s pravom. Tako snažan roman nije rezultat pukog slučaja niti izraz dokonosti ženice iz dobrostojeće familije koja se latila pera da kompenzira neku frustraciju.

Štoviše, u latentnim i neočiglednim slojevima taj je roman upravo žestoka kritika neiskorjenjivih klasnih podjela, opstojanja zadrtih patrijarhalnih obrazaca ponašanja, nepravdi koje nepravedno trpi sirotinja, hipokrizije imućnih - osobito višeg srednjeg sloja, tjeskobne nemoći da se nešto konstruktivno učini u pogledu nadilaženja vlastita porijekla. Istodobno, želite li zanemariti sve te neugodne aspekte romana, ostaje vam nesvakodnevna priča o zatajenoj (i zabranjenoj) ljubavi, o kobnim tajnama koje oblikuju ljudski život, o kobnim strastima kojima se u svojoj nemoći nismo u stanju oduprijeti.

Dakle, priča počinje kad je u prometnoj nesreći stradala petnaestgodišnja djevojka - pala je sa skutera i zbog nepričvršćene kacige slijedi joj zamršena i opasna operacija na mozgu. Njezin otac je kirurg baš u bolnici u koju je dovezena. I dok njegov kolega obavlja delikatan zahvat o kojem ovisi djevojčin život, otac u sebi započinje životnu ispovijest upućenu kćeri. Otprilike godinu dana prije nego je Angela rođena, jednog vrelog ljetnog dana njemu se pokvario auto na putu za obalu. Stao je u nekoj zabiti, u kafiću upoznao ženu. Bio je to fatalan susret. On, Timoteo, bogati je kirurg, sretno oženjen bogatom ženom iz visokih krugova. Ona je ružna, štrkljava, neobrazovana sirotica iz trošne, prljave kuće u podnožju vijadukta po kojem na autoputu kola promet prema otmjenim vilama na obali, u jednoj od kojih i Timotea čeka profinjena supruga. I usprkos tome što ima metlastu izblajhanu kosu, droljastu šminku, otrcanu odjeću, ravna prsa, mršave noge, k tome - ne doima se čistom, a još manje poželjnom, on se vrati i siluje ju. Ona se zove Italia. I postaje njegova opsesija. Opravdanje glasi: "Vjernost nije vrlina zrelih godina. Nevjera da, jer traži oprez, umjerenost, suzdržanost i svakovrsna svojstva starosti." Odnosi li se to samo na muškarce?

Recimo da Timoteo i Elsa pripadaju nižem višem sloju, imaju krug prijatelja i društveni život, naizgled sretan brak: "Naši prijatelji su nas nasmijavali; što su bili tragičniji, to smo im se više smijali. Govorili smo o njima ružno, ali s mnogo ljubavi, i to je bilo dovoljno da nas iskupi. Elsa je drsko uočavala bit svake veze, skidala ljusku i uranjala u krhkost jezgre. Obavila je autopsiju svih brakova oko nas. Zahvaljujući njoj, znao sam da su svi naši prijatelji nesretni." Samo za sebe to nije znao, kao što Elsa nije secirala ni prozrela vlastiti brak.

Neugledna Italia je posvemašnja suprotnost Else koja je lijepa, raskošne kose i njegovana tijela, istančana ukusa u odijevanju, visokoobrazovana, samopouzdana žena koja je izgradila novinarsku karijeru, a potječe iz dobrostojeće intelektualne obitelji. No, kako se razvija Timoteova strast za Italiom, tako se sve jasnije razabire da u tom braku nije baš cvjetalo cvijeće. Ponajprije zato što Timoteo nikad nije uspio prevladati komplekse svoga skromnog porijekla, potom zato što ni s četrdeset nije odrastao, ali i zato što je sebičan, pokvareni, patrijarhalni gad. Njemu godi Italijina podložnost, osvaja ga to što ništa ne traži a sve trpi, imponira mu što joj je nadmoćan. I dok radi pomnjivu obdukciju tog odnosa za kojeg tvrdi da se razvio u ljubav, upravo je zapanjujuća količina licemjerja kojim opisuje tu neuku ženu: užasava ga njezina odbojna vanjština, sirovost pa čak i prostodušnost, ali joj se stalno vraća i postaje ovisan o vremenu provedenom s njom. Tja, kirurgu nije osobito teško voditi dvostruki život.

Međutim, Italia i Elsa su zamalo u isto vrijeme ostale trudne - tada se počinje događati rasplet. I što je odlučio stronzzo? Naravno, stronzzo je odabrao Elsu. U vrijeme kad se rodila Angela, kojoj sve to pripovijeda da nakon petnaest godina olakša dušu, dogodila se strašna tragedija ozračje koje me maglovito podsjetilo na našu Kolarovu Brezu.

Roman Margaret Mazzantini neugodan je u razotkrivanju raznih oblika ljudske himbe i egoizma, zapanjujuć u detaljima pronicanja u mušku psihu, potresan u razrješenju. Vrlo odvažno odlučila ga je napisati u prvom licu jednine - i to muškom. Koliko je to vjerodostojno u nijansama može potvrditi samo kakav stronzzo, ali zacijelo, gledano sa ženskog stajališta, sjajno je obavila posao. Premda joj tu i tamo pada intenzitet pripovijedanja, katkad se odveć bavi nepotrebnim uzgrednostima ili malko klizne u patetiku, u cjelini to je knjiga koja se ne ispušta iz ruku i ostavlja bez daha, izaziva nemoćni gnjev (svaka jaka žena u životu upozna nekog stronzza, tj. šonju), potiče na razmišljanje. I to, ne samo o svim licima/naličjima ljubavi, nego i o činjenici da je i u 21. stoljeću silno žilava društvena segregacija, patrijarhalni šovinizam, bespoštedna okrutnost spram slabijih.

Ne mogu a da se ne upitam koliko vrijedi ljubav muškarca koji prvo izgovori uzvišene riječi ljubavi, a kako sutradan i izda i zataji tu istu svoju ljubav: "Volim je, kćeri moja, kao što nikad nikoga nisam volio. Volim je kao prosjak, kao vuk, kao grana koprive. Volim je kao rez u staklu. Volim je jer volim samo nju, njezine kosti, njezin sirotinjski miris."




Vezane vijesti

'NDH 0,13 posto, jugokomunisti 89 posto zločina'

'NDH 0,13 posto, jugokomunisti 89 posto zločina'

Knjiga "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina" autora Josipa Jurčevića, koja donosi popis činjenica o mjestima… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika