PJEVAČICA I PROFESORICA Vlatka Oršanić snimljena na zagrebačkoj MuzičkojDramsko-operni projekt “Didona i Eneja/Smrt u Veneciji“ vjerojatno je prvi pokušaj u povijesti teatra da se tako radi predstava“, kaže Vlatka Oršanić, proslavljena operna diva, trenutačno najpoznatija hrvatska sopranistica u svijetu, koja je prošlog tjedna prvi put nastupila u ulozi Didone u neobičnom operno-kazališnom projektu Teatra &TD. Predstavu je režirao mladi redatelj Oliver Frljić, koautor je Frano Đurović, a u drugoj i paralelnoj predstavi pojavljuje se glumačka diva Ana Karić.

Riječ je o dvostrukoj, odnosno trostrukoj predstavi istog glumačkog ansambla, koji istodobno glumi u dvije predstave - Purcellovoj operi “Didona i Eneja“ i Mannovoj “Smrti u Veneciji“ istrčavajući s velike pozornice &TD-a na manju SEK-a, a za to vrijeme ostali izvođači u foajeu pripremaju treći komad - Camusovu “Kugu“.

Vlatka Oršanić je imala zanimljivu karijeru. Sa 16 godina upisala se na ljubljansku Akademiju za glasbo, s 20 je diplomirala, a s 25 je otpjevala većinu zahtjevnih sopranskih uloga. Nakon toga se otisnula u svijet i na najpoznatijim europskim pozornicma, od Njemačke i Francuske do Španjolske i Britanije, nastupala 25 godina. I danas se pamti njezina Lucia, Katarina Izmajlova, Tosca, Jenufa, Lady Macbeth i druge role za koje je dobivala briljantne kritike i ovacije publike. Danas živi u Ljubljani i predaje pjevanje na ljubljanskoj i zagrebačkoj akademiji.

NACIONAL: Što vas je ponukalo da nakon dugog izbivanja sa zagrebačke scene prihvatite taj istraživački projekt u Teatru &TD?
- Privukla me ta neobičnost, ali prvenstveno Purcellova glazba i njegova opera “Didona i Eneja”, koju poznajem i volim otprije. Kad me pozvao mladi redatelj Oliver Frljić i predstavio mi svoje viđenje projekta, taj mi se eksperiment učinio jako zanimljivim, osobito zato što još nisam sudjelovala u sličnoj predstavi. Možda sam u početku bila malo skeptična, pitajući se kako će povezati ta dva različita teksta - Purcellov “Didona i Eneja” i Mannov “Smrt u Veneciji”, ali kad sam ponovno pročitala oba komada, uvjerila sam se da zaista postoji poveznica. Jako mi je drago što sam surađivala s tim mladim ljudima, velikim entuzijastima, koji vole svoj posao.

S ANOM KARIĆ koja u 'Smrti u Veneciji' tumači lik Gustava von Aschenbacha NACIONAL: U kojoj je mjeri vaša uloga Didone sukladna originalnoj Purcellovoj verziji?
- Apsolutno je sukladna Purcellovoj viziji. Još nikad nisam radila neki projekt, koji je u režijskom i konceptualnom smislu odstupao od glazbe. Glazba je vrlo bitan dio predstave i ne bi bilo dobro da se mijenjala. Nismo odstupili od sižea ni od poruke komada, ali smo promijenili način kazališne prezentacije, koji bi trebao biti zanimljiv publici. Neki se detalji međusobno konfrontiraju, primjerice, novost je podvojenost lika Eneje - pjeva ga moj student četvrte godine Domagoj Dorotić, a glumi Mislav Čavajda, koji istodobno govori i tekst Jaga iz “Otella”. Glumci istodobno sudjeluju u dvije predstave - operi i drami, skačući iz jedne u drugu na dvije scene, što je za njih strašno naporno i zahtijeva veliku koncentraciju.

NACIONAL: Jeste li već pjevali ulogu Didone?
- Prije 15-ak godina interpretirala sam Belindu u znamenitoj predstavi na Varaždinskim baroknim večerima, Ruža Pospiš-Baldani pjevala je Didonu, a Giorgio Surian Eneju. Da ne bi bilo zabune, uloga Didone je sopranska, iako je ponekad pjevaju mezzosopranistice. Didonu sam relativno brzo uvježbala, iako je nisam prije pjevala. No predstavu smo dugo pripremali, trebalo je uskladiti sve pojedinosti, najviše zbog zadanog trajanja opere. Frano Đurović, drugi autor predstava, modificirao je duljinu predstave vlastitim intervencijama, jer glumci nisu stizali uskakati iz jednog u drugi komad pa su bili pod stresom. Gledatelji će se vjerojatno zaprepastiti kako smo sve uspjeli koordinirati i zaokružiti u cjelinu.

---

NACIONAL: Nastupali ste na najvećim opernim pozornicama, od Salzburga i Beča preko Pariza do Tokija i Osake, ali rijetko ste gostovali u Zagrebu. Zašto?
- Na to pitanje ne znam odgovor. Svojedobno je bilo pokušaja da nastupim u Zagrebu, no kako sam imala vrlo intenzivnu karijeru u inozemstvu i nastupala na gotovo svim kontinentima, nismo uspjeli uskladiti termine. No moram priznati da ni HNK nije bio jako zainteresiran za moj angažman pa je to osnovni razlog što nisam češće pjevala pred zagrebačkom publikom. Rješenje je pokušavao pronaći Vladimir Kranjčević u doba kad je bio intendant, odnosno ravnatelj Opere, no najviše sam pjevala u doba Mladena Tarbuka. U Zagrebu sam ukupno nastupila 17 puta u osam različitih uloga, što je svojevrsni kuriozitet. U Teatru &TD već je sada dogovoreno 16 nastupa, tako da vjerujem da ću srušiti svoj rekord u HNK-u.

NACIONAL: U 30 godina karijere pjevali ste najteže sopranske uloge. Koje možete izdvojiti?
- Iz prvog dijela karijere izdvojila bih ulogu Lucie iz moje iz diplomske predstave “Lucia di Lammermoor“ u ljubljanskoj Operi. Publika je doslovno poludjela - toliko su urlali i toptali nogama da se činilo da će srušiti kazalište. Takva reakcija je vrlo neobična za ljubljansku publiku, koja je poznata kao hladna i distancirana. Nemojte misliti da pretjerujem - to je zvučalo kao potres i bilo je jako impresivno. Slično se dogodilo i u Beogradu, gdje smo gostovali s istom operom kad sam imala premijeru u istoj ulozi. Zanimljivo je da je publika u oba grada pamtila te moje nastupe i nakon 15 godina. Iz svoje međunarodne karijere posebno pamtim čarobni nastup u Janačekovoj operi “Jenufa“ u Darmstadtu. Ljudi su dolazili petnaest puta gledati tu opernu predstavu, što je bilo nevjerojatno. Kad sam prvi put pjevala Katarinu Izmajlovu u Šostakovičevoj “Lady Macbeth Mcenskog okruga“ u Essenu, ljudima se taj nastup jako usjekao u pamćenje tako da su ga spominjali i nakon nekoliko godina. To se smatra velikim uspjehom u Njemačkoj u kojoj se za samo nekoliko godina u jednoj ulozi izmijeni puno vrhunskih opernih pjevačica. Pamtim i Lady Macbeth iz Verdijeva “Macbetha“, što je bio događaj sezone u Berlinu. Nakon premijere izišle su naše fotografije u svim dnevnim i revijalnim novinama te stručnim časopisima tako da su me u podzemnoj željeznici prepoznavali.

PROJEKT U &TDu S ansamblom Teatra &TD koji je prošlog tjedna izveo dvostruki operno-dramski projekt u režiji Olivera Frljića NACIONAL: Surađivali ste s brojnim slavnim dirigentima, od Lovre Matačića do Kirila Petrenka. Kojega najviše pamtite?
- Najviše pamtim intelektualnog Michaela Gielena, tada najstarijeg među dirigentima, s kojim sam puno radila, od Pariza i Berlina do Madrida, Salzburga i Münchena. Jako dobro smo se razumjeli, on mi je omogućio da se popnem stepenicu više i da prvi put osjetim da je glazba važnija od mene kao osobe. Taj osjećaj omogućuje veliki rast i nadogradnju. Zahvaljujući njemu shvatila sam i kako zapravo dirigenti funkcioniraju - oni su najveće mimoze u glazbenom svijetu. On možda nije bio toliko spontan kao Semyon Bychkov, umjetnik od glave do pete, no ostavio je na mene najveći trag. Pamtim i Vladimira Jurowskog, danas vrhunskog dirigenta, s kojim sam radila operu “Macbeth“ u Berlinu kad je imao samo 25 godina. Rekla sam mu da je fenomenalan i da nisu važne godine jer ima prirodan autoritet kakav dirigenti moraju imati. Bio je sretan zbog takvog komplimenta.

NACIONAL: Tko je u djetinjstvu prvi uočio vaš pjevački talent?
- Rođena sam u Zaboku i tamo sam živjela tri godine, a zatim sam se s roditeljima preselila u Varaždin gdje sam završila školu. Moj pjevački talent uočila je moja majka čim sam se rodila. Bila sam užasno nemirna beba i ona me pokušavala umiriti na razne načine, ali uzalud. Tada je počela pjevati i ja sam se odjednom potpuno umirila slušajući njezin glas široko otvorenih očiju. Ona je nastavila prakticirati tu metodu, čak mi je ostavljala upaljen radio s muzikom dok je odlazila u trgovinu. Zbog toga je susjeda zaključila da ću sigurno biti pjevačica. Počela sam pjevušiti prije nego što sam naučila govoriti, a u dvorištu sam nastupala na pozornici. Svirala sam klavir i sudjelovala u školskim predstavama.

NACIONAL: Sa 16 godina upisali ste se na Akademiju za glasbo u Ljubljani kod slavne pedagoginje Ondine Otte-Klasinc, diplomirali s 20, a nakon što ste 1979. debitirali kao Gilda u Verdijevu “Rigolettu” u Operi SNG-a, proglašeni ste pjevačkim čudom.
- Imala sam 20, a Gildu sam pjevala i interpretirala jako zrelo, kao da imam 30 godina. Pjevala sam spontano i nisam razmišljala o tehnici. To je bio odraz mog glazbenog talenta i velike muzikalnosti, no kad se danas osvrnem na svoj početak uočavam da je moj glas trebalo još dosta tesati. Nazvana sam pjevačkim čudom, ali da se nisam nastavila usavršavati i mukotrpno raditi, talent bi se možda istopio. Mnogim pjevačima dogodilo se da su zabljesnuli i oduševili publiku, ali nisu nastavili raditi pa su njihove karijere bile kratkog vijeka.

NACIONAL: Kad ste dobili stalni angažman u ljubljanskoj Operi SNG-a, počeli ste pjevati vrlo zahtjevne uloge, Luciu u Donizettijevoj operi “Lucia di Lammermoor“, Violettu u Verdijevoj “Traviati”, Donnu Elviru u Mozartovu “Don Giovanniju” i vaša je karijera krenula meteorskom brzinom. No otkud neočekivani zastoj u vašoj karijeri?
- Jako sam se forsirala i pjevala vrlo zahtjevne uloge, koje meni nisu bile teške. Pred premijeru Bellinijevih “Puritanaca” 1982. dobila sam bronhitis, tipičnu bolest opernih pjevača. No bila sam mlada i uvjerena da i bolesna mogu pjevati Elviru. Tada mi se na premijeri prvi put dogodilo da nešto ne mogu otpjevati. Doživjela sam šok. Počela sam sumnjati u sebe, a to je najgore što se umjetniku može dogoditi. Razmišljala sam kako moje pjevanje nije dobro i tada sam morala uvježbavati sve iz početka. No zahvalna sam sudbini što mi je namijenila takav muzički talent i lakoću pjevanja. Iako se taj osjećaj prirodnosti može izgubiti, on uvijek ostaje pohranjen negdje u nama i tijelo ga osjeti kad ga uspijemo vratiti. To je bio cilj kojem sam težila.

NACIONAL: Danas ste najpoznatija hrvatska sopranistica u svijetu, snimili ste nekoliko CD-a, bili u angažmanu u Salzburgu i Darmstadtu. Tko vas je usmjerio prema svijetu?
- Uvijek sam se osjećala nekako izgurana u inozemstvo. U doba te krize nitko mi nije pomogao niti me uputio što trebam raditi. Imala sam samo 25 godina, a već sam bila zasićena operom, glazbom i pjevanjem. Imala sam osjećaj da sam iz sebe već sve izbacila. Naime, u to sam vrijeme jako puno radila i uvijek se od mene očekivalo da predložim koncept, sugeriram način glume i slično. Redatelj, dirigent i ostali suradnici samo su čekali što ću ja napraviti. Dakle, nisam imala posla, a nitko mi nije znao pomoći u vezi s pjevačkom tehnikom. I tada sam u banalnoj austrijskoj emisiji, u kojoj su kuhale slavne osobe, vidjela Oliveru Miljaković, slavnu pedagoginju, koja je od šezdesetih živjela u Beču. Moj tadašnji dečko, a sadašnji suprug, predložio mi je da odem k njoj na usavršavanje. Provela sam četiri godine u Beču radeći gotovo svakodnevno - bio je to mukotrpni rad. Nakon toga stekla sam novu sigurnost i više nisam imala krize.

NACIONAL: Bili ste angažirani u Salzburgu, gradu glazbe. Koliko su tamošnja poticajna atmosfera i susreti s brojnim glazbenicima utjecali na vaše formiranje?
- To je bio moj prvi angažman nakon mog novog početka i bio mi je velik poticaj. U Salzburgu sam bila angažirana u Landestheateru u njegovu sretnom i vrlo intenzivnom razdoblju. To je bilo početkom 90-ih, kad se slavila 200. godišnjica smrti Wolfganga Amadeusa Mozarta. Zanimanje cijelog svijeta bilo je usmjereno prema Salzburgu tako da su u grad dolazili izvanredni glazbenici, dirigenti i redatelji. A mi smo odlazili na gostovanja u Pariz, Tokio i Madrid jer su svi tražili salzburški teatar. Iako sam se pribojavala tog novog početka, počela sam surađivati s izvanrednim režiserom Joachimom Herzom, podrijetlom iz bivše Istočne Njemačke, koji je tamo završio posebnu školu za operne redatelje. Imala sam sreću što sam se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu i tako izgradila svoj umjetnički profil.

NACIONAL: Počeli ste kao koloraturni sopran, zatim ste postali melodramski sopran, no pjevate raznolik repertoar. Kakav ste zapravo glas?
- Kad sam sa 16 godina došla na akademiju, moja me profesorica pitala koji glas osjećam kao svoj. Naime, već je onda moj glas bio nejasan; bio je vrlo poseban, imao je specifičnu boju i velik volumen i opseg. Ja sam je pogledala s nerazumijevanjem jer se nisam bavila glasovima - samo sam pjevala. Tada mi je ona savjetovala da počnem s koloraturnim sopranom kako bi se iskoristila visina mog glasa: imala sam raspon od tri oktave, koji sigurno, kako je rekla, neću imati cijeli svoj pjevački vijek, a zatim da treba ići sve dublje. Imala je pravo. Kad sam pripremala diplomsku predstavu, ona se dvoumila da li da pripremim Luciju iz Donizettijeve “Luciej di Lammermoor“ ili Cio-cio-san iz Puccinijeve “Madame Butterfly“, dakle, dvojila je između dviju sasvim oprečnih uloga. Srećom, odlučila se za Luciju jer mislim da ne bi bilo dobro da sam pjevala “Madame Butterfly“. Mislim da je najbolja definicija da sam sopran, a onda se lako prilagodim zahtjevima različitih uloga.

NACIONAL: Možete li ispričati kakvi su novi trendovi i režijski postupci u svjetskoj operi?
- U inozemstvu se gotovo više ne radi klasična opera - krinoline i statični, tradicionalni koncepti odavno su izumrli. Ako se redatelj ipak odluči za krinoline, onda posegne za potpunom stilizacijom tako da nema scenografije nego se sve radi svjetlom. Današnja opera se modernizira i neki su projekti uspješni, a drugi manje uspješni, što ovisi o režiseru. Loši režiseri uvode promjene bez ikakva smisla i logike. Dobri režiseri imaju izvrsne ideje i uspijevaju ispričati sadržaj na vrlo moderan način, tako da zaintrigiraju publiku, koja počne razmišljati o poruci. Mene takvi moderni pristupi najviše ispunjavaju. Njemačka opera prednjači u novim konceptima, kao, uostalom, i u drami, jer su Nijemci intelektualan narod sklon razmišljanju i novitetima. Kad sam prije 15-ak godina radila Straussova “Šišmiša“, svoju prvu predstavu u Darmstadtu u Njemačkoj, a uz to prvu i posljednju operetu u svojoj karijeri, bojala sam se kako ću napraviti tu ulogu. No vidjevši da je redatelj posve prepravio tekst, radnju prenio u dvadesete godine prošlog stoljeća, te u prvom prizoru moj lik Rosalinde postavio kraj bazena u kupaćem kostimu, shvatila sam da u takvom komadu mogu pjevati. Bilo je tu SS trupa, plesa i strijeljanja i publika je bila zgrožena jer još nisu raskrstili sa svojom prošlošću. Ali koncept je bio suvisao, a ideja genijalna jer je odlično odgovarala tom dekadentnom dobu.

U JANAČEKOVOJ operi 'Sudbina' u Semperoperi u Dresdenu 1991. godine NACIONAL: Pratite li zagrebačku operu i kako ocjenjujete njena dostignuća?
- Ne pratim je sustavno, ali po onome što sam vidjela mogu reći da se postavlja na vrlo tradicionalan i klasičan način, kako se u Njemačkoj već godinama ne radi. Zadnje što sam gledala bio je “Krabuljni ples“ u HNK-u, koji mi se nije svidio - to je pretpotopni modernizam s groznom režijom. Sve je bilo previše statično, nezanimljivo i dosadno, a likovi su bili vođeni čudnom logikom. Možda nisam razumjela redateljev koncept. Gledala sam i “Čarobnu frulu“, no i ona je jako statična. Svidio mi se “Seviljski brijač“ u režiji Krešimira Dolenčića, a, na žalost, nisam gledala “Karmelićanke“, koje su svi hvalili. Zbog svoje prve i jedine operete otišla sam u Komediju pogledati Šišmiša, no razočarala sam se - postavljen je jako statično, a u konceptu nisam opazila ništa novo, osim možda kulisa.

NACIONAL: Postoji li neka uloga koju biste voljeli pjevati, a dosad niste imali priliku?
- Htjela bih pjevati Puccinijevu Sestru Angeliku“ i “Manon Lescaut“, zatim Donizettijevu “Lukreciju Borgiu“ i “Annu Bolenu“. Rado bih pjevala Verdijevu Eleonoru u “Moći sudbine“ i Elizabetu u “Don Carlosu“. I jako bih voljela pjevati Straussovu Salome. To je intrigantna i zahtjevna uloga, koju sam odbila već nekoliko puta, jer sam u tom trenutku smatrala da nije pravo vrijeme za taj lik. Uvijek me u biranju uloga vodila intuicija i mislim da nisam pogriješila. Sada sam možda zakasnila.

NACIONAL: Jeste li ikada požalili što ste otišli iz stalnog angažmana u operi u Darmstadtu i postali slobodna umjetnica?
- Ne, odlučila sam se za samostalnu karijeru jer više nisam mogla koordinirati nastupe u matičnom kazalištu s brojnim gostovanjima po cijelom svijetu. No ostala sam živjeti u Darmstadtu, jer mi je taj grad odgovarao zbog svog geografskog položaja. Karijera slobodne umjetnice omogućila mi je pjevački razvoj, nastupe i koncerte na raznim pozornicama, te susrete sa zanimljivim ljudima, što sve ne bih doživjela da sam ostala na jednom mjestu.

NACIONAL: Proveli ste više od 25 godina na putovanjima, mijenjajući gradove, hotelske sobe i kazališne dvorane. Je li vam taj ugodan kaos ikada dosadio?
- To ste dobro primijetili: u mom je životu stalno bio ugodan kaos. To je bio život na kotačima sa stalnim pakiranjem kovčega, kontroliranjem voznih redova aviona i vlakova i upoznavanjem novih ljudi, uz česti stres, umor i naporno vježbanje. Usprkos svemu, bilo je jako lijepo, no u jednom trenutku čovjek se zasiti takvog načina života, koji na prvi pogled izgleda privlačan i zabavan. Poželjela sam se ustaliti i vratila sam se u Ljubljanu, gdje danas živim sa suprugom predajući na ljubljanskoj i zagrebačkoj akademiji. Iako on nije iz muzičkih krugova, vjerno me prati na mom putu i uvijek mi je najstroži kritičar. Toliko sam zaokupljena pedagogijom da nemam više toliko vremena za nastupe. Pozvali su me iz Salzburga da nastupim u Straussovoj “Arijadni od Naksosa“, ali, na žalost, nisam uspjela uskladiti termine.

Ljubav prema Verdiju i Janačeku

NACIONAL: Koji vas skladatelji najviše nadahnjuju?
- Od samog početka karijere bila mi je izuzetno bliska glazba češkog skladatelja Leoša Janačeka, koji se kod nas rijetko izvodi. Posebno lik Jenufe, iz istoimene opere, s kojim se mogu u potpunosti poistovjetiti. Zanimljiva mi je i Katja iz "Katje Kabanove". Na žalost, Jenufu sam pjevala u četiri različite produkcije, a Katju na žalost samo u jednoj. Volim i Verdija, ali Janaček me osvaja muzikom, pričom, tekstom i umjetničkim dojmom, on me potiče i pogađa u dušu. Možda s njim osjećam bliskost zbog slavenske duše i velike emocionalnosti.

Biografija

Rođena 1958.
Diplomirala 1979. na Akademiji za glasbo u Ljubljani
Debitirala 1978. ulogom Sophie u operi “Werther“ J. Masseneta - Opera SNG Ljubljana
1978. - 1984. - solistica Opere SNG Ljubljana
1985. - 1990. - nastavak studija u Beču kod Kammersängerin
1990. - 1992. - stalni angažman Landestheater Salzburg
1991. - prvi nastup u Njemačkoj, Semperoper Dresden
1992. - 1995. - stalni angažman Staatstheater Darmstadt
1995. - prvi nastup na Salzburškim ljetnim igrama
1995. - 2003. - slobodna umjetnica
2003. prvakinja Opere SNG Ljubljana
2003. profesor pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
2005. profesor pjevanja na Akademiji za glasbo u Ljubljani
Nagrade:
1976. - Prešernova nagrada
1979. - 1. nagrada na natjecanju “Mario Del Monaco“, Italija
1980. - 2. nagrada na natjecanju u Belgiji
2004. - Nagrada “Marijana Radev“, HNK Zagreb
2007. - Nagrada “Milka Trnina“